Skip to content

Uvod u Sveto pismo

Ovaj prilog predstavlja kratak uvod u Sveto pismo, iz kojega se može dobiti jedna cjelovitija slika i mogućnost upoznavanja određenih okolnosti koje je dobro znati i imati u vidu kako kod razumijevanja i tumačenja te svete knjige, tako i kod svakodnevnog korištenja u smislu duhovne hrane. 


Jeruzalemska Biblija


1. Podjela i nastanak Sv. pisma


Riječ Biblija izvorno dolazi iz grčkog jezika, ali je do nas došla preko latinskog. Naime, grč. riječ biblion znači knjiga, a njezina množina biblia označava knjižice, što je pravilan prijevod riječi Biblija. Latinski je jezik od te imenice načinio riječ biblia sa značenjem knjiga. Biblija ili Sveto pismo je tako za nas istovremeno jedinstvena knjiga koja predstavlja Božju objavu ljudima i zbirka od 73 knjižice (46 u SZ i 27 u NZ) koju su napisali mnogi pisci koji su živjeli u različitim povijesnim vremenima, a bili su nadahnuti Duhom Svetim.

Sveto pismo se dijeli na dva dijela: Stari i Novi zavjet, odnosno savez. Stari zavjet se temelji na Božjoj objavi Židovima kada su Izraelci s Bogom sklopili Savez i obećali mu vjernost. Novi zavjet predstavlja zapravo novi savez koji je Bog definitivno sklopio s cijelim čovječanstvom, i to u krvi njegova Sina – Isusa Krista.

Židovi su još u davna vremena podijelili svoju Bibliju na tri dijela: Zakon, Proroci i (ostali) Spisi. Zakon je imao najvažnije mjesto, a sastojao se od pet knjiga za koje su Židovi vjerovali da ih je napisao Mojsije. To su prvih pet knjiga u Bibliji, koje se zajedničkim imenom nazivaju Pentateuh, Tora ili Petoknjižje. Njega čine sljedeće knjige: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Knjiga Ponovljenog zakona, Knjiga Brojeva i Knjiga Levitskog zakonika. Po uzoru na Židove, i katolici od 13. st dijele Stari zavjet na povijesne, poučne i proročke knjige, a po istoj podjeli dijele i Novi zavjet. Katolička Biblija u svom Starom zavjetu sadržava nešto više knjiga nego židovska, dok Židovi uopće ne priznaju Novi zavjet jer ne vjeruju da je Krist Mesija, nego ga još uvijek čekaju.

Biblija je nastajala dugi niz stoljeća: njezina usmena predaja počinje s Abrahamom (prema nekima, 19/18. st. pr. Kr.), zatim joj Mojsije (13. st. pr. Kr.) daje značajan pečat, ali se stvarno počinje zapisivati tek negdje oko 1000. god. pr. Kr. Stari zavjet je završen do 60. god. pr. Kr., dok se Novi zavjet počinje zapisivati 5O-tih godina 1. st. (najstariji spis je 2 Sol), a dovršava oko 100. godine (s Knjigom Otkrivenja).


2. Tumačenje Svetog pisma


Bibliju nije lako tumačiti. Da bi se to moglo, potrebno je poznavati semitski mentalitet, vrijeme i mjesto nastanka biblijskog teksta, otkriti tko je bio pisac i čime se bavio i slično. Pravi autor Svetog pisma je Bog, ali on se poslužio konkretnim čovjekom koji je, nadahnut Duhom Svetim, zapisao Božju objavu. Bog se tako poslužio njegovim talentom i znanjem. Tako su neki od pisaca bili obrazovaniji, a neki neuki, neki su imali dar za lijepo pisanje, drugi ne, neki su živjeli u vrijeme blagostanja, drugi u vrijeme ropstva, gladi, potresa i slično. Svaki onaj tko je pisao, pisao je iz svoje perspektive i zbog toga treba poznavati razne podatke i o piscu i o vremenu pisanja, kako bi se bolje shvatila Biblija.

U tom smislu, Biblija je istovremeno i riječ Božja i riječ ljudska. Budući da se često ne vodi računa o toj istini, nerijetko dolazi do iskrivljenog tumačenja Svetog pisma. Neki ga npr. tumače uvijek doslovno, drugi simbolično, treći ne vode dovoljno računa o znanstvenim otkrićima koji pomažu pri boljem razumijevanju Biblije i slično. Osim što su Bibliju pisali mnogi pisci i ostavljali vlastiti trag, za njezino razumijevanje je veoma važno poznavanje književnih vrsta. Autori su se naime služili književnim običajima svoga vremena, tako da su neke knjige napisane na filozofsko-teološki način, neke su u obliku pjesme, drugi drame, treći u obliku povijesne priče i drugo.

Osim toga, veoma je važna za razumijevanje Biblije činjenica kako semiti imaju drukčiji osjećaj za povijest nego mi. Naime, Izraelci su povijest uvijek gledali u okviru povijesti spasenja, odnosno nisu toliko bile bitne same povijesne činjenice, nego je bilo bitno da se to uklapa u Božju volju po kojoj je rasporedio tijek vremena. U tom smislu, pisac je nekada pisao o nekim povijesnim činjenicama tako da one ne odgovaraju pravoj stvarnosti nego po svojoj simbolici upućuju na nešto religioznije i dublje od same povijesti. Stoga je veoma bitno znati otkriti piše li pisac simbolično i što hoće time reći, ili piše činjenično.


3. Kanon Sv. pisma


Neke knjige Starog zavjeta Židovi i protestanti ne prihvaćaju, a katolici ih cijene i štuju kao Božju objavu. Zbirka knjiga koju prihvaćaju kao Bogom nadahnute, naziva se kanon. Prema protestantima i Židovima, kanon Starog zavjeta sadrži 39 knjiga, a prema katolicima 46. Razliku čine sljedeće knjige: Tobija, Judita, Mudrost, Sirah, Baruh, Prva i Druga Makabejska, te dijelovi Estere i Danijela. Katolici te knjige nazivaju deuterokanonskim, a time hoće pokazati kako je postojala neodlučnost u Crkvi da se one uvrste u kanon. One pak knjige za koje nikada nije postojala takva sumnja, nazivaju se protokanonskim. Deuterokanonske knjige protestanti nazivaju apokrifnima, tj. onima koje ne smatraju jednakima Svetom pismu, iako ih priznaju korisnima za život i vjeru.

Katolici pak apokrifnim knjigama nazivaju neke židovske i kršćanske spise koji nisu nadahnuti Duhom Svetim, ali su ih neki takvima smatrali, pa su smatrali kako se trebaju uvrstiti u Sveto pismo. No, prva Crkva, koja je, zbog blizine života s Isusom Kristom i specifičnog kristovskog iskustva znala prepoznati božanski autoritet u spisima, nije uvrstila te spise u kanon, nego ih smatra apokrifnima. Takve apokrifne spise kako ih smatraju katolici, protestanti nazivaju pseudoepigrafima. Katolički kanon cijelog Svetog pisma definitivno je utvrdio Tridentski sabor (1545.-1563.).


4. Jezici Sv. pisma


Neke su knjige napisane na hebrejskom jeziku, dok su ostale ili na aramejskom ili na grčkom jeziku. Židovi su najprije govorili hebrejskim jezikom, no on je ubrzo gotovo iščeznuo, a istisnuo ga je aramejski, kojim se govorilo i u Isusovo vrijeme. Ipak, dakle, neke su knjige sačuvane i na hebrejskom (izvorno je oko 98% teksta napisano na hebrejskom, ali se svi originali nisu sačuvali). Grčki jezik na kojem su napisani dijelovi Starog zavjeta i cijeli Novi zavjet, naziva se grčki koine, tj. pojednostavljen svagdanji narodni grčki jezik koji se od vremena Aleksandra Velikog (oko 330. pr. Kr.) proširio po cijelom njegovu carstvu. Osim biblijskih knjiga, pronađeno je i mnogo apokrifa, tj. vjerskih knjiga koje ne pripadaju kanonu Pisma, kao i komentara biblijskih knjiga.


5. Kumranski rukopisi


Sveto pismo se tijekom stoljeća slabo istraživalo i zbog toga često krivo tumačilo. S razvojem znanosti i nastankom mnogih metoda, Biblija se počinje sve više istraživati i bolje razumijevati. Posebno su tome pripomogla otkrića biblijskih spisa sredinom 20. st. Naime, najprije je jedan mlađi beduin koji se zvao Mohamed ed-Dib 1947. godine naišao na spilju u Qumranu, na obali Mrtvog mora, a u njoj je otkrio neke spise Starog zavjeta. Do 1956. god. u Qumranu je otkriveno još 10 spilja sa starozavjetnim spisima, te još neki spisi nedaleko od Qumrana.

U Qumranu je nekada (svakako prije 2. st. pr. Kr.) postojala zajednica esena, tj. onih koji su se odijelili od židovske sljedbe koja je bila poznata po striktnoj privrženosti Zakonu, a nazivala se hasidim (pobožni). Oni su se odupirali poganskom utjecaju, te su podržavali makabejski ustanak (tj. ustanak Židova protiv grčke vlasti i nametanja njihove vjere u 2. st. pr. Kr. pod vodstvom Jude Makabejca). Kasnije su odbacili makabejsku politiku koja se izopačila, te su se podijelili u dvije grane: na esene i farizeje.

Eseni su se iz revolta prema makabejskoj politici preselili u Qumran, a to se najvjerojanije zbilo oko 150. god. pr. Kr. Eseni su živjeli veoma strogim životom, u celibatu, te u molitvi i askezi iščekivali Mesijin dolazak. Tu su imali i svoje svete knjige. No, Rimljani su ih 68. god. posl. Kr. sve poubijali, ali su svoje spise uspjeli spasiti tako da su ih sakrili u kumranske spilje, gdje su i ostali neotkriveni sve do polovice prošlog stoljeća. Riječ je uglavnom o prijepisima biblijskih knjiga. Od ponekih knjiga pronađeno je više od 10 primjeraka, a sve su knjige Starog zavjeta posvjedočene, pa i deuterokanonske, osim Estere.


6. Rukopisi i slova Sv. pisma


U prva se dva stoljeća Biblija prepisivala na papirusu, tj. biljci sličnoj trsci koja je onda rasla u delti Nila. Srčika se te biljke rezala na duge i uske trake koje su se slagale jedna uz drugu, i to jedan dio po dužini, a drugi poprijeku, a potom su se lijepile i trljale dok ne postanu glatke. Tako su nastajali listovi koji su se lijepili jedan na drugi i time bi tvorili svitak Od drugog su se st. počele upotrebljavati pergamenti, koji su dobili nazivi po gradu Pergamu u Maloj Aziji, gdje su se proizvodili.

Pergament je bio puno izdržljiviji od papirusa kojega je u 4. st. potpuno istisnuo, a prednost mu je bila i u tome što se napisano moglo sastrugati, te se mogao ponovno upotrijebiti. Tako upotrijebljen pergament naziva se palimpsest (od grč. palin – opet, i psao – brisati, strugati), a danas se izvorni tekst može pročitati pomoću raznih kemijskih sredstava. Od tog vremenea koristi se i kodeks, tj. folije koje su se na jednom kraju spajale, a ponekad su bile uokvirene kožnim uvezom, te su zapravo bile preteče knjizi. U 8. st. na Istoku ulazi u upotrebu papir, ali se papirus zbog svoje veće izdržljivosti i dalje češće koristio za svete spise. Sačuvano je više spisa Novog zavjeta iz tih vremena.

Najstariji rukopisi Novog zavjeta pisani su slovima onog vremena, a to su bila uncijalna ili majuskulna slova (uncijale i majuskule). Uncijale su bila velika slova koja se nisu međusobno povezivala, niti je postojao razmak između riječi i rečenica. Kasnije je prevagnuo minuskulni oblik, čije su oznake manja, često kosa i povezana slova, a sadrži i mnoge kratice.


7. Masoretski tekst Biblije


Osim tih najstarijih sačuvanih biblijskih spisa, postoje mnogi kasniji sačuvani tekstovi kako Starog, tako i Novog zavjeta. U tom su smislu važni prijepisi biblijskih knjiga na hebrejskom jeziku koji su provedeni pod vodstvom židovskih učenjaka zvanih masorete, koji su djelovali otprilike između 600, i 1000. god. posl. Kr. Oni su, naime, nastojali obnoviti već gotovo zaboravljeni hebrejski jezik i nastojali su oko ustaljenja teksta Biblije. To su činili unoseći u rukopise bilješke sa strane, a zbirka se takvih bilježaka nazvala massora (predaja).

Izvorni se hebrejski jezik pisao samo suglasnicima, a budući da se on gotovo zaboravio, masorete su izmislili sustav pisanja samoglasnika pomoću točaka, postavljajući ih na ona mjesta na koja su smatrali da su nekada pripadali. Tako je nastao masoretski tekst Biblije, koji se piše kraticom TM. Najstariji sačuvani hebrejski masoretski tekst Biblije potječe iz 10. st. posl. Kr.


8. Prijevodi Sv. pisma


Biblija se nije samo prepisivala, nego se još u davna vremena počela i prevoditi. Za židovsku je Bibliju značajan prijevod nazvan Septuaginta, a riječ je o prijevodu Biblije na grčki jezik. Oko tog prijevoda nastala je i legenda. Prema njoj je, naime, budući da je u Aleksandriji živjelo mnogo Židova koji su se sporazumijevali na grčkom jeziku, u 2. st. pr. Kr. veliki svećenik Eleazar na zahtjev kralja Ptolomeja II. Filadelfa (285.-246. pr. Kr.) poslao 72 starješine iz Jeruzalema u Aleksandriju da prevedu Zakon. Oni su se smjestili na otoku Farosu i za 72 dana načinili traženi prijevod. Po broju prevoditelja, prijevod je i dobio naziv Septuaginta, što znači Sedamdesetorica, te se označava s LXX.

Povijesna istraživanja pokazuju da je Pentateuh stvarno prvi preveden, te da se to zbilo za vrijeme kralja Ptolomeja Filadelfa. Do 130. god. pr. Kr. bili su prevedeni i ostali spisi. Tim se prijevodom Biblije služila i prva Crkva, a svetopisamski citati u Novom zavjetu također uglavnom potječu iz Septuaginte. Sačuvano je više od 1500 rukopisa LXX, kako uncijalnih, tako i minuskulnih. Osim LXX poznati su i prijevodi Akvile, Teodociona i Simaha, koji su živjeli u 2. i pol. 3. st, ali oni ili nisu dobro prevedeni ili su to učinjeni previše ropski.

Veoma je značajan prijevod Biblije poznat pod nazivom Vulgata. Njega je načinio sv. Jeronim, tajnik pape Damaza, a na čiji je poziv dobio zadaću 382. god. da učini reviziju latinskog prijevoda Biblije. On je najprije upotrijebio postojeći latinski prijevod, te je revidirao prema grčkom tekstu evanđelja, a prema nekima i druge tekstove Novog zavjeta, no to nije učinio tako temeljito kao Novi zavjet. Zatim je odustao od revidiranja te je odlučio načiniti prijevod s hebrejskog izvornika. Njega je završio u vrmenu od 391.-405. god. No, nisu svi dijelovi jednako kvalitetno prevedeni, jer je često radio u žurbi. Vulgata je na Tridentskom saboru proglašena službenim prijevodom Latinske crkve.

Prvi cjeloviti sačuvani prijevod na hrvatski jezik priredio je Bartol Kašić između 1622.-1630. god., no nije ga smio objaviti. Prvi tiskani prijevod Biblije na hrvatski jezik zbio se 1831. god., a načinio ga je Petar Katančić na temelju Vulgate (u Budimu). Između 1858.-1861. Bibliju je s Vulgate preveo i Ivan Matija Škarić (u Beču), a od 1941.-1942. i Ivan Šarić (u Sarajevu). S hebrejskog, odnosno grčkog izvornika najprije je 1925. godine Franjo Zagoda u Zagrebu preveo Novi zavjet, a potom je to u Sarajevu 1961. god. učinio i Ljudevit Rupčić. Cijela Biblija s izvornika prvi put je kod nas prevedena 1968. god. To je tzv. Zagrebačka Biblija: Biblija. Stari i Novi zavjet, u izdanju izdavačke kuće Stvarnost (od 1974. izlazi u izdanju Kršćanske sadašnjosti), koja je postala standardnom Biblijom. 1973. god. izdan je precizniji i znatno bolji prijevod Novog zavjeta kojega su načinili Bonaventura Duda i Jerko Fućak u Zagrebu. To su najznačajniji prijevodi, iako njima treba pridodati i mnoge druge djelomične, a koje su načinili različiti autori i na različitim dijalektima.

1992. godine objavljen je tzv. Ekumenski Novi zavjet, a riječ je o revidiranom ranije objavljenom izdanju Duda-Fućak. Đuro Martinjak izdaje 1993. god., u vlastitom izdanju, dvojezični Novi zavjet (engleski i hrvatski), kojemu je pridodao Psalme i Mudre izreke. Godinu dana poslije – 1994. – objavljena je tzv. Jeruzalemska Biblija, koju su uredili Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, a ona je zadržala prijevod Starog zavjeta iz Zagrebačke Biblije, dok je umjesto Rupčićevog Novog zavjeta sada uvršten prijevod Duda-Fućak, a još su k tomu pridodane i bilješke iz francuskog izdanja Jeruzalemske Biblije.

Uz napomenu kako postoje i mnoga druga djelomična izdanja, valja još istaknuti na kraju kako je 1999./2000. god. objavljeno tiskano izdanje prve cjelovite napisane Biblije na hrvatskom jeziku, a riječ je o Kašićevu prijevodu. No, ta je Biblija više izdana kao znak opće kulture i ispravljanja davno nanesene nepravde prevoditelju, nego što ju možemo vrjednovati u ovom smislu kao ostale navedene prijevode.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uvod u Stari zavjet I. PETOKNJIŽJE 1. Uvod u Petoknjižje Naziv Petoknjižje označava prvih pet knjiga u Bibliji. To su: Postanak (Post), Izlazak (Izl...
Samci u Svetom pismu Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijen...
Polica biblijskih knjiga Izučavanje Svetoga pisma unutar vjeronaučne nastave i kateheze treba imati svoje istaknuto mjesto, a osim što je prikladno da se pojedinačni b...
Žene na Grobu Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u...
Pravda Amosova i našega vremena Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Kn...