Skip to content

Veliki Petak – Petak Muke Gospodnje (A)

Jučer smo razmišljali o Isusovoj Pashi, o prijelazu kojeg On i oni oko Njega – Njegova obitelj – čine. Još sinoć je bio u krugu svojih najbližih, okupljenih u Jeruzalemu kao gradu i u kući kao mjestu spasenja. Mjestu pod Božjom zaštitom. A danas? Gdje je Božja zaštita, upitat ćemo se?

Da li je Isusa Bog pustio u ovakvu tragediju? Bog, sama ljubav, ne može poželjeti niti narediti nikakvo zlo. Pa čak ni osvetu. Iako izbijen, izguran iz ovog života u ambis smrti, Isus svojim mučiteljima i ubojicama želi samo jedno – oproštenje, neka žive! Naslućujemo ovdje neugasivo vrelo dobrote, neshvatljiva, neiscrpna dobrota i ljubav…

Zašto je onda Isus trpio? Jesu li moćnici ovog svijeta toliko moćni da mogu razapeti Boga, kao što što nam se to često čini kad gledamo oko sebe – kad razapinju istinu i pravdu..?

Bog je stvorio predivni svijet koji je odraz Njegove dobrote. Međutim, zlo u svijetu jest poput tumora koji razara dobrotu svijeta. Oštrim kopljem zlo probija ono što dobrota tka; para, ranjava i unakazuje. Pojedina bića bivaju ranjavana i pokušavaju odgovoriti istom mjerom. Nastaju nove rane i tumor se širi, ništeći dobro, gušeći život. Oštrica zla kao da je nezaustavljiva… Oni koji mu se usprotive, suprotstavljajući se počinju činiti zlo i doprinositi njegovu širenju.. Zlo sve dotiče, sve zaražava i zatvara krug iz kojeg se ne može van.

Koliko je zlo neumoljivo vidi se po tome s kolikim će apetitom krenuti na Isusa, kolikim će se sljepilom tama ustremiti na Svjetlo od Svjetla. Na samu dobrotu… Zlo je slijepo, ono misli da uspješno uništava, ruši i ubija jer vidi da je uspjelo satrti, gurnuti u tamu smrti. Zadovoljno trlja ruke – I Isusa je ugušilo…

Ali, ovoga puta – greška! Bog na zlo ne odgovara zlom jer On zla u sebi nema. On u sebi ima nesavladivu dobrotu, dobrotu koju ništa ne može ni najmanje potamniti i naružiti. Dobrota je to jača od ljudskog života, jača od potrebe za samoodržanjem. U Isus je dobrota jača od svega drugog pa i od želje za postojanjem.

Gledajući površno, od oka, Isus pada kao žrtva. No, gledajući u bit, ovdje se dogodio strahovit sudar. Zlo, dosadašnji vladar koji fantomski vuče konce po svijetu ovaj puta je naišlo na takvu količinu dobra – na apsolutno čisto Dobro – s kakvim se još nikad nije sudarilo. Naišlo je na svjetlo koje je u stanju rasvijetliti svaku tamu, zagrijati svaki led i smiriti svaki kaos i nemir. Da, Bog je ljubav!

Pa i kad je na Isusa usmjerilo svu svoju snagu, svu težinu grijeha, zlo ga nije pokolebalo da odustane. Pa makar to značilo i biti odvojen od Oca, ući u smrt i ništavilo. Biti s našim pokojnima, donijeti svjetlo u njihovu tamu! Da, Isus je ušao u samu utrobu zla i smrti – u njezine mračne riznice – i tamo donio svjetlo i život! Strašan i prestrašan sudar!

Zlo je konačno slomilo zube – ovakvu dobrotu i ljubav nije moglo ugušiti! Tajanstvena mreža zla se poderala. Zatvoreni krug je probijen. Vidi se svjetlo novog dana.

Veliki Petak nam govori veliku istinu: nije važno uvijek ono što se vidi, nije važno ono što netko čini – presudno je ono što netko jest. Da, nije važno činiti nego je presudno BITI. Iz tog BITI proizići će sve ostalo.

Sad je jasno zašto Pavao kaže: ne živim više ja nego u meni živi Krist (Gal 2,20) – Kristova dobrota i ljubav, Njegov život. Imati u sebi Njegov život, BITI ono što je i kako je On BIO. Tu počinje Kristova Pasha, to je prijelaz kojeg je Isus učinio otvorenim za nas – izići tj. prijeći iz moći zla u novi život! Prijelaz za pojedinca i za zajednicu – za obitelj, za župnu zajednicu, za cijelu Crkvu i svijet.

Prijelaz je to koji nije lagan. On budi pitanja; nerijetko podilazi jezu. Nekad se čini kao prijetnja… Ali, ako nas je obeshrabrio, to znači da ga nismo dobro razumjeli!

Tako je jednog dana blažena Angela da Foligno čula u sebi Isusove riječi: “Non ti ho amato per scherzo!” – nisam te ljubio u šali, moja ljubav prema tebi nije šala! Ove su riječi u njoj bolno odjeknule – bila je svjesna da je njezina ljubav prema Kristu prije ličila šali negoli pravoj ljubavi, a bila je svetica! Kakva li je tek naša?

Strahote Velikog Petka, Isusova muka i smrt, Njegove rane i krv nisu tu da nas užasnu. Da ponize našu slabost i zbunjenost… One su izišle iz Njegove ljubavi – za nas!

Gospodine, Ti nas stvarno ljubiš? Stvarno? Kao što si trebao oprostiti svojim mučiteljima, oprosti i nama koji teško shvaćamo sve ono što u Tvom srcu živi za nas. Sigurno je barem jedna od Tvojih suza nad Jeruzalemom bila i zbog naše ravnodušnosti. Hvala Ti što se unatoč svemu smijemo nadati Tvome smiješku koji nas ohrabruje i privlači k sebi: nisam te ljubio u šali!

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Veliki petak (A) – homilija U posvemašnjoj tišini započelo je današnje bogoslužje. Nisu zvonila zvona. Izostala je ulazna pjesma. Svećenik je kleknuo ispred oltara i zati...
Veliki petak (A) – nacrt za homiliju U posvemašnjoj tišini započelo je današnje bogoslužje. Nije bilo zvona, nije bilo ulazne pjesme. Na početku smo u tišini kleknuli, a svećenik ...
Bog na stupu srama – razmišljanje uz Veliki ... Danas u obredima Velikoga petka središnje mjesto zauzima križ Gospodinov. Točnije, razmišljamo o Isusu kao svome raspetome Gospodinu koji je p...
Smrt što uništava smrt – razmišljanje uz Vel... Veliki petak muke Gospodnje Obredi Velikoga petka usredotočeni su na razmišljanje o Isusovoj muci i smrti na križu koja je bila cijena našega spasenj...
Slamanje čovjeka i čovještva!? – razmišljanj... Nakon što nam još u ušima odjekuju riječi muke Gospodnje iz pera svetoga Ivana (Iv 18, 1 – 19, 42), možemo uočiti kako su se u cijelom tom pro...