Skip to content

Veliki tjedan

Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.



Liturgijska godina i njezini ciklusi


Crkvena ili liturgijska godina započinje prvom nedjeljom došašća, a dijeli se na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Kako sami nazivi ciklusa naznačuju, u središtu božićnoga ciklusa nalazi se božićno otajstvo, odnosno otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, a sastoji se od vremena priprave za Božić koje nazivamo došašće ili advent, zatim od samoga slavlja Božića, te pobožićnoga vremena, koje traje do Krštenja Gospodinova; u središtu uskrsnoga ciklusa otajstvo je Kristova otkupiteljskoga djela, a sastoji se od četrdesetodnevne priprave za Uskrs, zatim od Velikoga trodnevlja, slavlja Uskrsa, te pouskrsnoga vremena koje traje do blagdana Duhova; vrijeme kroz godinu vrijeme je kada nema velikih blagdana, a s obzirom da se dijeli na dva dijela – između božićnoga i uskrsnoga ciklusa te između uskrsnoga i božićnoga ciklusa – smisao mu je ponajviše u povezivanju otajstava Božića i Uskrsa, kao i u svojevrsnoj duhovnoj predpripremi za onaj ciklus koji slijedi.


Korizma i Veliki tjedan


Korizma je vrijeme prije Uskrsa koje traje 40 dana, ali ne uzastopnih, jer se ne računaju nedjelje (svaka je nedjelja slavlje Kristova uskrsnuća i u tom smislu ne može imati pokornički karakter), a uz to, prema današnjem računanju, ima pomalo neobičan završetak, odnosno traje do Velikoga četvrtka uvečer, kada – s Misom Večere Gospodnje – započinje Veliko trodnevlje. Isto se tako čini neobičnim i slijed Velikoga tjedna, koji započinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje, a završava Uskrsom, jer se usred njega nalazi još uvijek korizmeno vrijeme, ali i Veliko trodnevlje i samo slavlje Uskrsa. Štoviše, ukoliko se tako podijeli korizma – do Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, onda se time i gubi broj od 40 korizmenih dana, pa je nedorečenost još veća.


Cvjetnica


Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a ujedno predstavlja i početak Kristove Muke. To je i vidljivo u dvostrukom nazivu toga dana: Cvjetnica i Nedjelja Muke Gospodnje, kao i u dvostrukom otajstvu koje je jasno uočljivo u misnom slavlju: najprije se spominjemo kako je Krist na magaretu ušao u Jeruzalem, a narod mu oduševljeno klicao “Hosana! Hosana!”, a zatim se spominjemo Kristove muke, kada je taj isti narod vikao “Raspni ga! Raspni!”

Povijesno gledano, ophod na Cvjetnicu ima svoje podrijetlo u prvim stoljećima Crkve (4. st.), kada bi se okupio vjernički puk na Maslinskoj gori i postupno hodio od jedne do druge bazilike, idući prema gradu, pjevajući himne, antifone, čitajući čitanja i moleći, a za vrijeme hoda bi nosili u rukama maslinove ili palmine grančice. Kasnije se ta praksa proširila i na Zapad, a posebno je bila svečana u srednjem vijeku, kada se u ophodu na nosiljci nosio evanđelistar umotan u purpurno platno ili bi se na isti način nosio križ bogato okružen cvijećem, ili su pak postojali neki drugi običaji, ovisno o kraju. Za vrijeme pape Pija XII. (1955. god.) liturgija Cvjetnice, kao i liturgija cijeloga Velikoga tjedna, doživjela je značajnu reformu, ali ona nije potrajala s obzirom da je uskoro – s odredbama Drugoga vatikanskoga sabora – propisan i novi oblik slavlja.

Tako današnji Misal određuje da se, ako je zgodno, prije jedne svete mise upriliči ophod, odnosno da se narod okupi na odgovarajućem mjestu izvan crkve ili u nekoj manjoj crkvi, noseći u rukama palmine, maslinove ili neke druge grančice, koje svećenik najprije blagoslovi, potom navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici se, pjevajući određene poklike (Židovska su djeca…, Psalam 23, Psalam 46, Slava, čast i hvala ti…), upute u crkvu, gdje će se nastaviti misno slavlje. Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ ili se nose u staje.

Umjesto redovitoga čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita (ili pjeva) Muka, i to po Mateju, Marku ili Luki, što će ovisiti o liturgijskoj godini. Tako se u liturgijskoj godini A čita Muka po Mateju, u liturgijskoj godini B po Marku, a u godini C po Luki. Može se upriličiti čitanje po ulogama, s tim da se preporuča da svećenik čita ono što govori Krist.

Liturgijska boja na Cvjetnicu nije ljubičasta, kao u ostale korizmene dane, nego je crvena, koja simbolički upućuje na Kristovo mučeništvo.


Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda


Nekada su svi dani Velikoga tjedna bili naglašeniji u svjetlu pokore, pa je tako bio običaj da se cijeli tjedan posti, da se bdije, posebno moleći Jeremijine lamentacije (psalmi iz Knjige Tužaljki), da se ostave po strani svi težački poslovi koji nisu nužni, te da se na takav način i tijelo i duša vjernika skrušenije suživi s Kristovom patnjom, oplakujući vlastite grijehe i grijehe svih ljudi. Danas su u tom svjetlu svoje značenje izgubili Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda, iako je naravno njihov smisao i dalje takav da nas vode kroz snažno proživljavanje Kristova vazmenoga otajstva, te nas pozivaju na intenzivniju i pokoru i molitvu.


Veliki četvrtak


Kao što je već rečeno, Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje Vazmeno trodnevlje. S obzirom na navedenu nedorečenost u podjeli korizmenoga vremena i u rasporedbi Velikoga tjedna, možemo reći da je ona na Veliki četvrtak još uočljivija, jer proizlazi da u istom danu prestaje korizma i započinje Veliko trodnevlje. No, trenutačno je tako i za eventualno novo računanje trebat će pričekati neku novu reformu, ali ipak valja naglasiti i da je ovakvo rješenje zapravo određeni kompromis. Naime, neki će i danas, a ranije je to bilo tako, u Sveto trodnevlje računati Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subota, dok će drugi naglašavati da tu treba ubrojiti Veliki petak, Veliku subotu i (Veliku) nedjelju (posebno Vazmeno bdjenje), pa se u ovom drugom računanju nekako logičnije može priključiti i Veliki četvrtak, ukoliko to slavlje započne tek navečer. Ipak, kakvo god bilo računanje, opet ostaje određena odvojenost samoga Uskrsa, što sa svoje strane opterećuje i liturgijsku smislenost prijelaznosti iz smrti u život, odnosno cjelokupnoga slijeda vazmenoga otajstva.

S obzirom na onaj prijepodnevni dio Velikoga četvrtka koji pripada korizmenom vremenu valja naglasiti da se tada slavi samo jedna sveta misa u cijeloj biskupiji, a slavi ju biskup u koncelebraciji sa svojim svećenicima. Ukoliko nisu ozbiljno spriječeni, svi bi svećenici trebali biti na toj misi. Ta se misa naziva Misa posvete ulja, jer tada biskup blagoslivlja ulja koja će se tijekom godine koristiti za krštenje, potvrdu, bolesničko pomazanje, sveti red i za katekumene. Također, tada svi svećenici obnavljaju svoje svećeničke zavjete, što je vrlo znakovito s obzirom da je Krist na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju i sveti red.

Navečer se u svakoj župi slavi Misa Gospodnje večere, kojom, ponavljamo, započinje Sveto trodnevlje. Riječ je o spomenu na Kristovu Posljednju večeru, kada je ustanovio euharistiju i darovao nam se pod prilikama Kruha i Vina. Stoga je liturgijska boja bijela, a ne ljubičasta, a opći ton je slavljenički. Takav je ton nekada bio još izraženiji, a potvrđivao se na način da se toga dana slavila Misa završetka korizmenoga posta. Ipak, uočljiv je i pokornički karakter, a vidljiv je između ostaloga i tako što će, dok se pjeva Slava, zazvoniti zvona i više ne će zvoniti do Vazmenoga bdjenja. Zvona će, kako se to kaže u narodu, zavezati. 

Današnje liturgijske odredbe propisuju da se nakon čitanja evanđelja može izvršiti obred pranja nogu, a kao spomen na Kristov čin ljubavi i poniznosti izvršen na Posljednjoj večeri, odnosno na to da je Krist apostolima oprao noge i time im pokazao kako ga treba nasljedovati. Lijepo je i hvalevrijedno da se obred pranja nogu u većini župa i izvršuje, a možda u ovom slučaju ne bi bilo naodmet i da je to propis, a ne samo preporuka, jer je riječ o vrlo znakovitom i bogatom obredu koji je okupljenom narodu vrlo rječit, a svećenika potiče na još snažnije promišljanje o svojoj ulozi kao pastira, ali i kao onoga tko je odabran od Boga za služenje drugima.

Nakon mise se Svetootajstvo prenese u pokrajnju kapelu ili na drugo prikladno pripremljeno mjesto, a svi se ukrasi s oltara odnesu. Simbolički to pokazuje kako započinje vrlo ozbiljno vrijeme Kristove muke, a u tom se smislu upriličuje barem jednosatno klanjanje pred Svetootajstvom, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali, dok se Otkupitelj svijeta znojio krvavim znojem. U tom je smislu Kristov prijekor upućen Petru: Zar nisi mogao probdjeti barem jednu uru sa mnom? istovremeno upućen i svima nama, a kao takav poticaj da se makar kroz tih sat vremena intenzivnije suživimo s njegovom patnjom, promišljajući o svemu onome što se zbivalo nakon Posljednje večere.


Veliki petak


Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt, pa stoga toga dana nema i ne može biti mise, nego se upriličuju obredi Velikoga petka. S obzirom da je Krist umro u 15 sati, preporučljivo je da tada započne i bogoslužje, ali će češće to biti nemoguće jer mnogi rade. Liturgijska boja je crvena, znak mučeničke smrti.

Posebno je svečan početak, koji počinje u tišini, bez pjesme, a na način da svećenik, kada dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje, te se u sebi moli. Taj obred prostracije za mnoge je vjernike najpotresniji i najznakovitiji i u tom bi ga smislu svakako valjalo njegovati, jer pokazuje kolika snaga i rječitost može biti u tišini i u gestama.

I na Veliki petak se, kao i na Cvjetnicu, čita ili pjeva Muka, s tim da je ona uvijek po Ivanu. Može se također rasporediti po ulogama, s jednakom preporukom da svećenik izgovara sve one dijelove koji se pripisuju Kristu.

Za Veliki je petak znakovita i posebna sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe, a prema vrijedećem Misalu (iz 2002. god.) može ju predvoditi i laik. U njoj se tako moli za Crkvu, za papu, za biskupe, za sve kršćane, za Židove, za nevjernike, itd.

Posebno emotivan trenutak je vezan uz obred ljubljenja križa, a koji započinje tako da se donese platnom prekriveni drveni križ i u tri koraka postupno otkriva, uz pjevanje svećenika, svaki puta višim glasom, zazivom: Evo drvo križa na kom Spas je svijeta visio, na što narod u šutnji poklekne, te uzvraća pjevajući: Dođite, poklonimo se! Nakon toga svećenik i ministranti pokleknu i poljube križ, a potom to čine i svi ostali vjernici. Za to se vrijeme pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Koji puta se može čuti kako poneki župnici, da bi skratili vrijeme, običavaju na takav način ponuditi tri križa na ljubljenje, no za to nema nikakvoga opravdanja, jer smo spašeni po jednom Spasitelju i jednom križu, a to bi svakako trebalo biti jasno svima, bez unošenja bilo kakvih nedoumica.

Zaključni dio obreda Velikoga petka čini pričest, a s obzirom da je Krist umro, razumljivo je da će se to učiniti s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Štoviše, mnogi će istaknuti neprimjerenost pričešćivanja uopće toga dana, a ponajviše iz razloga jer je Krist mrtav i u tom smislu zapravo ne može biti živ pod prilikama Kruha i Vina. Također, s obzirom da je Veliki petak, uz Čistu srijedu, zapovijedani post i nemrs, blagovanje Kristova Tijela kao najizvrsnije hrane čini se kao ono koje takav post bitno narušava.

Na samom kraju iznese se Presveti Sakrament iz crkve, kao znak Kristove smrti i na takav se način pripremi i na posvemašnju subotnju grobnu šutnju.


Velika subota


Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu, pa je sasvim razumljivo što toga dana nema ni mise ni pričešćivanja. To je dan bez liturgije, a mogu se jedino prirediti nekakva manja liturgijska slavlja za katekumene. Ako je moguće, vrata crkve bi trebala biti cijeli dan otvorena, kako bi se vjernici mogli pomoliti na Kristovu grobu. U mnogim je župama obnovljen i običaj čuvara Kristova groba, što posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima sabranosti, no ipak valja voditi računa o opasnosti od teatralnosti, koja bi mogla zasjeniti pravi smisao Svetoga trodnevlja pa u tom svjetlu i Velike subote.

Iako je po sebi razumljivo da toga dana nema mise, tijekom povijesti je dolazilo do anticipacije Vazmenoga bdjenja, pa sve do toga da se ono slavilo u subotu ujutro, što je potpuno poremetilo značenje tišine i sabranosti, a u tom je svjetlu onda hvalevrijedno što se današnjim propisima preporučuje da Vazmeno bdjenje ne bi trebalo započinjati prije 21 sat (iako češće u praksi iz razumljivih razloga ipak počinje).


Vazmeno bdjenje


Vazmeno bdjenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt, te njegovo uskrsnuće, po kojima smo i mi vjernici spašeni, odnosno riječ je o slavlju koje na poseban način želi pokazati snagu Kristova prijelaza iz smrti u život, te pobuditi u nama nadu da ćemo i svi mi jednoga dana, snagom Kristova vazmenoga otajstva, na sličan način prijeći iz ovoga u vječni život.

Liturgijsko slavlje Vazmenoga bdjenja sastoji se od četiri dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdjenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdjenja i s njom ulazi u crkvu, koja je u potpunom mraku. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki puta višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne, te se na takav način osvjetljava cijela crkva, a na koncu i pali svjetlo. Uskrsna svijeća i cijeli obred tako simbolizira uskrsloga Krista – novo Svjetlo koje rasvjetljuje narode i donosi Život.

To potvrđuje i posebno svečani hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji potom slijedi. On nam između ostaloga svraća pozornost na teologiju prijelaza iz smrti u život, iz žalosti u radost, iz raspadljivosti u neraspadljivost, te nam u tom smislu svjedoči zašto je Vazmeno bjdenje vrhunac svega liturgijskoga slavlja tijekom cijele crkvene godine.

Vrlo su znakovita i misna čitanja Vazmenoga bdjenja. Tako se najprije čitaju tekstovi iz Staroga zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakoga se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjega starozavjetnoga čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje.

Ponovno počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru i zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt, a nama otvorio rajske dveri.

Treći dio Vazmenoga bdjenja je krsna služba, a u njoj svećenik blagoslovi vodu kojom će novokrštenici biti krštavani sve do Duhova. Njome tada blagoslovi i sve okupljene vjernike. Na koncu slijedi euharistijska služba, kao vrhunac svega slavlja.


Uskrs


Danas se uz Vazmeno bdjenje slavi i danja misa.

Iako se često koriste kao istoznačnice, dobro je razlikovati Uskrs od Vazma. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugoga vremena posta (post se u korizmi, i to ne svuda, prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso, a u teološkom se smislu Vazam odnosi na cjelokupno otajstvo našega spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu, dok se Uskrs odnosi na sam dan slavlja Kristova uskrsnuća. Naravno, i smisao Uskrsa je uprisutnjenje vazmenoga otajstva, a može se reći da se on ponavlja svake nedjelje, kada se na svakoj nedjeljnoj svetoj misi slavi radost i otajstvenost uskrsnoga jutra.

Kao blagdan, Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme, odnosno određeno je da se on slavi u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punoga mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, to znači da blagdan Uskrsa u Katoličkoj Crkvi može pasti samo unutar toga vremena.

Valja spomenuti i uvriježeni običaj da se u uskrsno jutro blagoslivlja jelo, odnosno riječ je o liturgijskom obredu blagoslova one hrane koju vjernici donesu od kuće, a s ciljem da se ponajprije zahvali Bogu na svim darovima kojima nas obasiplje, pa tako između ostaloga i što možemo obilnije blagovati nakon četrdesetodnevnoga posta i u tom smislu svečanije proslaviti i sami Uskrs. Tako nas i blagoslov hrane odgaja u jednostavnosti i poniznoj zahvalnosti na duhovnim, ali i na materijalnim darovima, kako nas to već Isus uči u molitvi Očenaša i zazivu: Kruh naš svagdanji daj nam danas, a istovremeno nas poučava kako ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. 


Smisao Velikoga tjedna


Iz svega rečenoga proizlazi da je Veliki tjedan posebno i povlašteno vrijeme najdubljega i najsnažnijega uranjanja u otajstvenu milost Božjega otkupljenja, a koje nas uči kako nema Uskrsa bez Velikoga petka, odnosno da je radost Kristova i našega uskrsnuća neodvojiva od njegove muke i smrti, nego upravo po njima zadobiva svoje neiscrpno značenje. Sve se to, naravno, ocrtava u liturgijskim slavljima Velikoga tjedna, koja su, unatoč određenim navedenim nedorečenostima, iznimno duboka i ona koja nas svojom snagom snažno uranjuju u milost vazmenoga otajstva i žele nas preobraziti da i mi, slijedeći Krista, koji nas je otkupio jednom žrtvom na Križu, svakodnevno umiremo sebi i grijehu, a da bismo se rađali na novi život, nadajući se jednog dana onom vječnom životu u kojem više nema žalca Smrti.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Dar punine na praznome grobu – razmišljanje ... Svemogući i milosrdni Bog podario nam je radost ovoga dana, kada duša ispunjena snagom Kristova uskrsnuća klikće: Slava ti Kriste pobjedniče! ...
Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ – Pavlove su riječi upućene zajednici u Korintu. Unat...
Nedjelja uskrsnuća Gospodinova (B) – homilij... Uvod i pokajnički čin Nakon duge korizme ponovno u Crkvi odjekuje radosni Aleluja što je pobjednički poklik kojim Crkva hvali i slavi B...
Uskrsnuće Kristovo O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo...
Nedjelja uskrsnuća Gospodinova (B) – nacrt z... Uvod i pokajnički čin Danas pjevamo radosni „Aleluja!“ Hvalimo i slavimo Boga što je u Kristovu uskrsnuću pobijedio svako zlo i grije...