Skip to content

Veliko čudo

8


Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu od glasova, pjesme i molitve.

Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže, dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Trebalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa.

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina i bolesti i što je sve to više, činilo mu se, ličilo na vašar. Nije mu dala mira primjedba nekih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se nešto novca zaradi i kako je Antun sve više “ekonom provincije”.

Smetalo ga je i, naoko bezazleno, lukavstvo starog brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na “štandove”, tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. Prisjeti se njegove dosjetke: “Što deblja svijeća, to veći zagovor.”

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati vratiti blagdanu izvornu svježinu.

Nije dao, kao do tada, da se kip Antunov postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da bude stepenicu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist svetog Antuna.

Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljuti što nisu mogli oko kipa obilaziti, poljubiti ga i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Sveca.

Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci.

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je kip sveca. Tu je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove godine je postavio, uz kip, oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na srce Božje i Antunovo, imati srca za bolesno dijete.

Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad. Mirisalo je na zapaljene svijeće i ljiljan.

Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je dobiti dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Nije više bilo moguće doticati sveca odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet.

“Neka ga dodirnu vjerom”, odgovorio je. Razočarani.

Na hodnicima su se spoticali na prepune košare svijeća.

“Trebalo bi ih ponovno prodati”, reče samostanski brat, “za Kruh svetog Ante”.

“Pretopi ih nakon blagdana”, reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. “Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi gorjeti u jednoj svijeći.”
“To je ispravno, hvalevrijedno”, reče netko od prisutnih, “samo… čime ćemo kupiti hrane za sirotinjsku kuhinju?”

“Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije kadar riješiti”, doda gvardijan i uputi se prema svetištu.

Primijetila su subraća, od kada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, neustaljeno. Nekima su se u crkvenim odborima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne. Sve što je on želio bilo je da osvježi pobožnost, da joj vrati izvornost, odbaci talog praznovjerja, naslage od godina pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom ličio na servis za duše, a preko godine zjapio poluprazan.

Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak da vidi koliko im je stalo do tuđe bolesti i nevolje.

Kad je svoju nakanu rekao prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. “Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti.”

“Valja pokušati”, reče smireno. “Bojim se da će to biti uludo bačen novac…, šanse su minimalne…, a započeto krilo samostana…” “Sve može čekati”, uzvrati gvardijan, “više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana”. Mnogi su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i bolesne djevojčice.

Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku slabašna, krupnih očiju, podsjećala ga je na djetinjstvo, i bolesnu sestru. “Iste oči”, reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu. “Odnio bi te vjetar da nemaš potpetica”, reče. “Neće me odnijeti”, promuca dijete, “majka me drži”. Smijali su se ozareni.

“Postila sam trinaest utoraka”, reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova postila za sestru. Umrla je pred Antunovo. Zaspala.

Odlučio je pomoći. Trebalo je prikupiti znatnu svotu novca.

“Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku”, govorio je, “tješi preko tvojih usta”.

“Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba”, ubaci netko. “Ma kako nemoćan, u Božjim si rukama velik”, reče.

Jutro iza blagdana. Dvorištem razasuti papiri, opušci. Na plehnatim podlošcima rastopljene svijeće. Poneka se otimala žutim proplamsajima.

“Večeras brojimo milostinju”, svečano oglasi samostanski brat.

Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kutije. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici ostadoše skamenjeni. “Nije moguće”, pomisli gvardijan. “Ja sam znao da će malo biti”, zaključi brat. Kasa koja se nalazila pred kipom Sveca krcata.

“To što sveti Antun može, nitko ne može”, zaključiše neki slavodobitno.

Osvanulo nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja Misa. Gvardijan se zaputio k crkvi. Uobičajeno je bilo da prije svete Mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotače se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre.

“To si ti”, promuca. “Ja sam”, reče. Osmijeh joj se osu licem. “Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se…, po zagovoru svetog Antuna kaže mama”, doda.

“Čudo je to, veliko čudo, kćeri moja”, reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su Isus, Svetac i gvardijan znali iz koje se kase platila operacija srca.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Graditelj Antunova svetišta Za njega se govorilo da ima veliko srce i meku dušu. U njemu je bilo mjesta za velike i male ljudske radosti. K njemu su, u samostan, dolazili...
Svetac izgubljenih (u) stvari(ma) Izazov sv. Antuna Padovanskog Zahvaljujući kanonizaciji koja je uslijedila jedanaest mjeseci nakon smrti – a umro je u petak 13. lipnja...
Uskrsni krug Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa. Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao. "Kako smo jutros?",...
Moćan župnik U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije s...
Strah od blizine 1. Božić na domaku. Krajolik zavijen u bijelo. Ove, kao i prethodnih godina, proslava započela tjednima ranije. Okićeni trgovi ukraše...