Skip to content

Vjera sićušnog zrna – film: Little Boy (2015)

Za svaki posao treba imati vjeru, vjeru da taj posao ima smisla, vjeru da taj posao možemo obaviti. U novom filmu „Little Boy“ (Maleni dječak), jedan otac u svakom pothvatu izaziva svoga najmlađeg sina: „Vjeruješ li da to možeš učiniti?“ To pitanje postalo je dječakov moto i misao vodilja cijelog filma.


Llittle boy


Zaplet filma „Little Boy“ je jednostavan. U njemu susrećemo oca Jamesa koji je prisiljen otići na bojište u 2. svjetskom ratu, a njegov sin Pepper Flynt, pokušat će svojom vjerom vratiti oca iz rata. No budući da je on još uvijek jako malen – zbog niskog rasta česta je meta izrugivanja – ne zna točno kako vjera funkcionira i spreman je učiniti sve što može da mu se otac vrati.

Dok se na početku filma Pepper igra sa svojim ocem, njegova vjera mu pomaže da uspješno dovrši zamišljene pustolovine. Nakon što je u jednom mađioničarskom nastupu pozvan na pozornicu i uspio, s neprimijećenom pomoću mađioničara, pomaknuti bocu sa stola, počinje vjerovati da snagom vjere može činiti nemoguće. Tome pridonese i jedna propovijed u kojoj čuje da se snagom vjere mogu premještati planine.

Dječak je u godinama i u situaciji kad će povjerovati sve što mu netko kaže i velika je zagonetka je li to dobra stvar. Svakako je zanimljivo pratiti razvoj dječakove vjere i u tome film pristupa priči vrlo objektivno i realno. Može se doimati pomalo djetinjast, ali to je samo zato jer nam želi ponuditi priču iz perspektive malenog dječaka. Gledamo i pratimo sve događaje zajedno s njim, onako kako on vidi i razumije svijet i ljude, gledamo ga kao samuraja ili nekog drugog akcijskog lika u kojega se uživi, a onda i kao sićušno biće s ogromnom vjerom koja prkosi ne samo prirodnim zakonima već i svima oko sebe.

Jedna od istaknutih scena u filmu je dječakov razgovor sa starim župnikom u kojoj se na kušnju stavlja i dječakova vjera i svećenikova vjera. Kad dječak pita je li dovoljno imati vjeru veličine zrna gorušice da bi pomicao planine, svećenik ga podrži, ali i pojasni mu da sve ipak ovisi o Bogu. Daje mu za zadatak da izvrši tjelesna djela milosrđa kao sredstva da ojača svoju vjeru i napominje da se mora sprijateljiti s jednim Japancem, koji su im bili neprijatelji i koji su zatočili njegovog oca. Mora to učiniti jer vjera ne funkcionira ako imaš imalo mržnje u sebi. Nakon tog razgovora svećenik ostaje u sobi držeći zrno gorušice ispred sebe, a dok se maleni dječak udaljava od njega, i zrno i dječak izgledaju identične veličine. Ta usporedba dječaka koji želi ostvariti velike stvari sa sićušnim zrncem od kojega izrasta ogromna biljka vrlo je prikladna za cijelu priču.

Dječaka zbog vjere ismijavaju, ispravljaju, savjetuju i opominju, no on ostaje čvrst u uvjerenju da je to najbolje što može učiniti. Njegova borba i trud da sačuva i učvrsti svoju vjeru kako bi postala djelotvorna na trenutke tjera čak i suze na oči. Pokazuje nam kako vjera traži veliku hrabrost i ustrajnost i kako dječak u nju ulaže svu svoju ljubav prema ocu.

Bog se u filmu ne spominje izričito, osim u savjetu svećenika koji neizravno tvrdi da Bog čini ono što vjerujemo. Niti drugdje nisu istaknuti vjerski simboli. Kad maleni dječak ispruži ruke i vidljivo napreže svoju vjeru da nešto učini, ne čini se kao da se moli Bogu već kao da on sam u sebi traži silu koja će mu pomoći. Katolici bi mogli prigovoriti da ispada kako nije bitno u koga vjerujemo već samo da vjerujemo da je sve moguće i uspjet ćemo u svom naumu. Mislim da u tome redatelji namjerno ostavljaju prostor za interpretaciju što se vidi i kod zaključka filma kada se daje nekoliko mogućih odgovora na razvoj događaja. Također, film ne želi upasti u zamku da sve stavi u ruke Božje jer Bog ne djeluje tako da on čini stvari umjesto nas. On čini stvari zajedno s nama. I važno je da maleni dječak osim vjere u Boga učvrsti i vjeru u sebe i vrijednost svoga truda.

Vizualno ovaj film izgleda kao bajka, s puno snažnih boja, scenski ušminkano za bolji vizualni dojam. Trudi se vjerno dočarati dotično povijesno razdoblje, a u posebnim prikazima nestvarnih i zamišljenih događaja koristi razne efekte kako bi bio što ugodniji oku.

Film dakle lijepo izgleda. U njega će se lako uživjeti i mlađi i stariji. Ispunjen je snažnim mladenačkim nevinim emocijama koje se prenose i na gledatelje tjerajući ih na čuđenje, zabrinutost, nostalgiju, smijeh, suze, a onda i na vjeru. Takvom doživljaju puno je pridonijela i uvjerljiva i simpatična gluma malenog dječaka. I svi drugi likovi odlično su odradili svoje uloge. Bez obzira tko je ne ekranu, sa zanimanjem ga pratimo. Osobito mi je drago što je stariji svećenik prikazan kao vrlo mudar, opušten i otvoren čovjek, dakle, u pozitivnom smislu, što je u modernoj kinematografiji, nažalost, postalo rijetkost. Po svojem stilu i osjećajima koje izaziva, film je najsličniji filmskom klasiku Forrest Gump.

Znakovito je da kritičari nisu dobro prihvatili ovaj film, no zato su gledatelji njime očarani. Na jednoj od popularnih stranica za recenzije, 90% gledatelja uživalo je u filmu, a samo 10% kritičara smatra ga dobrim filmom. Do sad nisam nikad primijetio ovakvu razliku u ocjenjivanju. Problem je u tome što su kritičari film kategorizirali u žanr filmova vjerske propagande i na temelju toga ga odbacili kao nepoželjnog. A film to nikako nije. Ovo je u prvom redu obiteljska priča o ulozi i važnosti oca i muža u obitelji, o odrastanju jednog malog dječaka, o utjecaju i posljedicama rata i o mnogim drugim stvarima. Pitanje vjere stavljeno je u središte priče, no nikad propovjednički niti s ciljem indoktrinacije. Vjerujem da će se film podjednako svidjeti i vjernicima i nevjernicima, a svima ga srdačno preporučujem. Sami redatelji su potaknuli ljude da ne slušaju kritičare već da pogledaju film i procijene o čemu film govori, a ako im se ne svidi, oni će im vratiti novac.

U ovom osvrtu nisam htio otkrivati previše događaja iz filma jer sam istinski suosjećao s njima dok su se razvijali preda mnom sve do pažljivo izrežiranog završetka. Volio bih da svatko može sa sličnim uzbuđenjem pratiti malenog dječaka u ovoj toploj obiteljskoj priči s plemenitom porukom. Kad bismo barem imali više ovakvih filmova.

vlč. Anđelko Katanec

vlč. Anđelko Katanec

Povjerenik za pastoral migranata i turista u Zagrebačkoj nadbiskupiji i urednik bloga andjel.bloger.hr.
vlč. Anđelko Katanec

Latest posts by vlč. Anđelko Katanec (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

I Bog je zaslužio Oscara – film: Povratnik (2015.)... „Tom Hardy je izuzetan. Leonardo Di Caprio je virtuoz u svojoj izvedbi.“ Ovo su komentari za glavne glumce filma Povratnik (The Revenant), koji su uje...
Najdraži filmovi 2015. U protekloj godini pogledao sam otprilike 100 dugometražnih filmova, a četvrtinu od njih u kinu. To je malo filmova za stručnu ili barem objektivnu sa...
Bog nije mrtav – film: God’s Not Dead ... Nedavno sam primio poruku na mobitel: Bog nije mrtav. Poslala mi ju je osoba nakon gledanja filma "God's not dead", uz komentar: "Ovaj film mi je prom...
Čovjek koji je izdržao – film: Nesalomljivi ... U Božjim očima, svaki je život dragocjen i poseban. Ljudske životne priče najvrednija su svjedočanstva Boga stvoritelja i spasitelja. Jedna od takvih ...
Isusovo ubojstvo – film: Killing Jesus (2015... U Bibliji postoje 4 evanđelja koja govore o Isusovu životu, no o Isusu je napisano bezbroj drugih knjiga. Jedna od mnogih je knjiga "Killing Jesus" au...