Skip to content

Vjeronauk i alternativni izborni predmet u osnovnoj školi

kriz


Alternativa vjeronauku u osnovnoškolskom obrazovanju ne postoji, i upravo ta činjenica najčešće se koristi kao prilika za kritiku vjeronauka, ponekad i otvoreni govor mržnje. A samu srž problema – zašto ne postoji alternativa – gotovo nitko javno nije kvalitetno dotaknuo. Ni iz katoličkih redova, ni iz redova vjeronaukovih protivnika – jer objema stranama, čini se, nekako godi ideološki sukob. Kao da im se sviđa stajati na nepomirljivim stranama i izazivati maštu o konačnoj i potpunoj pobjedi nad „mrskim neprijateljem“. Privlačnije je podložiti neprijatelja, nego sjesti za stol i trezveno i zrelo otvoriti dijalog. Razumnim dogovorom stanje stvari bi se promijenilo, a to zahtijeva duhovni napor – prihvaćanje različitosti, razumijevanje, volju da se doprinese kvalitetnom i kreativnom suživotu i općem dobru. Ali to je još uvijek izgleda iznad naših prosječnih duhovnih mogućnosti. Primamljivije je maštati o djeci pokorenih neprijatelja koja će patiti bez vjeronauka ili pod vjeronaukom.

No, bez bojazni da bismo mogli biti pristrani i subjektivni treba reći i sljedeće: koliko god zbog ideološke pregrijanosti postoji određena moralna odgovornost na strani nas zastupnika vjeronauka, puno veća odgovornost je na leđima suprotne strane.

Njihov je zadatak osmisliti alternativni predmet, predložiti ga i izvršiti institucionalne radnje da on postane dio školskog sustava. Tako je svojevremeno i vjeronauk vraćen u školski sustav. Nije pao s neba. Katolicima je stalo da se to dogodi i dogodilo se. Ali takvih nastojanja nema. Gledajući već godinama pristup i sadržaj rasprava koje vode protivnici vjeronauka, jedan od sasvim razumnih zaključaka je da njima uopće nije stalo do kvalitetne alternative za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, pa niti do same djece, nego samo do ideologije i izbacivanja vjeronauka iz škola. A kamoli tek da bi im stalo do djece koja pohađaju vjeronauk ili prava roditelja na izbor obrazovanja. Sve se svodi na priču o izbacivanju. Tužno, jer svu silnu energiju mogli su iskoristiti da pomognu svojoj djeci i djeci onih roditelja koji imaju sličan svjetonazorski pogled na svijet, a nisu učinili ništa. Rješenje je ustvari vrlo jednostavno i na dohvat ruke – u primjeru srednjih škola gdje postoji etika. U srednjim školama učenici umjesto vjeronauka mogu birati etiku, a ako žele pohađati neki drugi vjeronauk, primjerice kalvinski, adventistički ili pravoslavni, i to im je omogućeno činiti u njihovim vjerskim zajednicama i Crkvama, a ocjena koju zasluže upisuje im se u svjedodžbu. Kao katolici trebali bismo bez ustezanja moći reći: dajte alternativu pa da konačno ostavimo sukobe po strani. Ali na suprotnoj strani je da konačno nešto poduzme.


Što je naprednije i normalnije
– škola s vjeronaukom ili bez vjeronauka?


„Vjeronauku nije mjesto u školi“ – postaje ponovno sve raširenije vjerovanje hrvatskih društvenih slojeva. Stvara se dojam kako bi bilo normalno da vjeronauk nije u školi. Ako bi to bilo normalno, znači da je imati vjeronauk u školi nenormalno. A ako je imati vjeronauk u javnom obrazovanju nenormalno onda su javni bjesovi i zajedljivi napadi na vjeronauk, Crkvu, katolicizam, pa i kršćanstvo, dozvoljeni i nužni. Dovoljno je samo površinski zagrebati po takvim stavovima da bi se vidjelo gdje im je temelj. Gotovo uvijek može se čuti: kad sam ja išao u školu, vjeronauk je bio u crkvama. A to „kad sam ja išao u školu“ je vrijeme komunističke Jugoslavije. Tako smo došli do izvora i merituma: jugoslavenski totalitarni mentalitet još uvijek živi u glavama (i dušama) naših ljudi i rezultira konkretnim totalitarnim mjerilima koja zastupaju. Jugoslavenska mjerila mjera su normalnog i nenormalnog u koja bismo još uvijek trebali vjerovati. A kada se tome doda i jugoslavenska neinformiranost o položaju vjeronauka u Europi onda dobivamo grubu ideološku zaslijepljenost. Iz te zaslijepljenosti izlazi i prazna priča o nazadnom ‘srednjovjekovnom eksperimentu’ s uvođenjem vjeronauka nakon osamostaljenja. Nametnuto je mišljenje da je vjeronauk uveden u hrvatske škole na mjesto gdje ga nikada nije bilo. A istina je posve suprotna – vjeronauk nije uveden u škole, nego je vraćen na mjesto s kojeg je nasilno izbačen od strane komunističkih vlasti početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Izbacivanju je prethodila grozomorna medijska kampanja i stvaranje ozračja da bi se to lakše učinilo. Vraćen je po demokratskom načelu, istom onom po kojem je već stoljećima gotovo neprekidno prisutan u najvećem broju demokratskih zemalja Europe. Zato bi puno bolje od okretanja praksi totalitarne Jugoslavije bilo okretanje Zapadu i njihovom stoljetnom iskustvu. Vjeronauk, ako izuzmemo vrlo kratke periode II. svjetskog rata, nikada nije bio izbacivan iz škola od Italije, Njemačke, preko Austrije do Finske. Netko ljude mora upoznavati s time da je normalno i napredno ono što ima demokratski Zapad, a ne ono što je bilo u totalitarnoj Jugoslaviji. U srazu s demokratskim zapadom duhovno ozračje totalitarne Jugoslavije uvijek je bilo nazadno. I s obzirom na totalitarizam, nenormalno.


Vjeronauk i sekularnost


U duhu spomenutih jugoslavenskih mjerila izvođenje nastave vjeronauka u školama pretvara se u prvorazredni dokaz da Hrvatska nije sekularna država. Stvorilo se mišljenje da država ne može biti sekularna ako ima vjeronauk u javnim školama. Puno ih ozbiljno misli da nema sekularne države s vjeronaukom u školi. A ako opet samo površno promotrimo europske sustave, primjerice finski, onda vidimo uzornu, naprednu, demokratsku i sekularnu državu. A Finci u školama imaju isti tip konfesionalnog vjeronauka kao i mi u Hrvatskoj. Ne samo to, imaju i jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sustava na svijetu. Ako bismo obrnuli uobičajene hrvatske teze po kojima je stanje u hrvatskoj loše zato što je vjeronauk u školama, mogli bismo reći da je stanje u Finskoj tako dobro vjerojatno i zato što imaju konfesionalni vjeronauk u školama. Dakle, vjeronauk i napredan školski sustav itekako mogu ići ruku pod ruku. Vjeronauk i, što se često kod nas negira, informatika u pametnim glavama nisu ni u kakvoj koliziji. Osim Finske, tko bi se to usudio reći da Italija, Njemačka, Austrija ili Poljska nisu sekularne države? A sve redom imaju vjeronauk u školama. Sasvim je očito da zapadna europska sekularnost u sebi nosi puno više od sadržaja svojih povijesnih religija (najviše kršćanstva) nego to može zamisliti jedan hrvatski, sekularni fundamentalist ponikao u jugoslavenskim ideološkim školama. Pristupom u kojem se cijeni povijesna religija i njezino transcendentno iskustvo ne samo da se osmišljava materijalni i kulturni napredak naroda i društva, nego mu se na području duhovnih motiva daju zamah i gorivo. Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom znači istraživati Božje prirodne zakone, te raditi i stvarati nadahnuti Njegovim Duhom. Nema nikakve dvojbe, kvalitetan vjeronauk u učionicama pridonosi napredovanju cijelog društva i daje najbolje što sekularnost može pružiti.


Prema prilogu objavljenom u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, br. 9/2016., str. 75-76. Riječ je o drugom od tri teksta objavljenih u povodu 25. godišnjice povratka vjeronauka u škole. Prvi tekst može se pročitati ovdje, a treći ovdje

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i svjetonazorski totalitarizam Kad god se pokrene rasprava o ideološkim i svjetonazorskim pitanjima, a one su kod nas gotovo jedino političko jelo koje kušamo, u njoj se...
Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...