Skip to content

Vjeronauk i duh vremena


Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom ’80.-tih godina prošlog stoljeća. Rekao bi čovjek na prvu da se duh vremena približava duhu evanđelja. Površni promatrač može zaključiti da se situacija u tridesetak godina dramatično okrenula u korist vjere i Boga. No kada se uđe malo dublje u analizu onda rezultati pokazuju i svoje naličje.


Politički ateizam


Zanimljiva je u tom kontekstu bila analiza Mladena Milića. On upozorava kako je moguće da je istraživanje osamdesetih rađeno u krugovima koji nisu bili skloni vjerničkoj praksi. To ne bi trebalo čuditi s obzirom na razinu ideologiziranosti jugoslavenskog sustava. Istraživanja su bila prilika da se namještaljkama učvrsti postojeći sustav. Slično današnjim istraživanjima političkih kretanja, koja ozbiljan čovjek više i ne uzima ozbiljno. Iako  je osamdesetih sloboda vjeroispovijesti dobivala sve više prostora, još uvijek je bilo puno teže institucionalno napredovati kao vjernik, pa su se možda iz oportunističkih razloga deklarirali kao ateisti. Kako god bilo, stvarni postotak ateista nikada nije bio tako visok kako su istraživanja pokazivala. Čini se da, iako su se deklarirali ateistima, mladi ustvari nisu plebiscitarno prihvaćali jugoslavenski ateistički sustav s njegovim sadržajima i naučavanjima.  To je više bio površni politički ateizam nego ateizam iz uvjerenja.


Politički katolicizam pod maskom vjerničke revolucije


Kada se analiza okrene prema današnjem visokom postotku vjerujućih, onda se iz različitih rezultata mogu izvući slični zaključci. Drugim riječima, mentalitet je isti a ostalo su nijanse. Zato bi prije nego počnemo slaviti veliku vjerničku revoluciju trebalo pitati, u kakvog Boga vjeruju i što pod time misle naši mladi. Milić podsjeća da se odnos prema Svetome definira kroz tri vida: religioznost – čovjek sluti da ga nešto ili netko nadilazi, neka viša sila, stvarnost ili biće. Religija – pripadnost uokvirenom i reguliranom društvenom sustavu.  Vjera – osobni odgovor na poticaje religioznosti, često unutar religije, te njegovanje živog odnosa s Bogom, za kršćane Bogom kako ga je objavio Isus Krist. Kada tome dodamo postotke nekih istraživanja s kraja devedesetih, koji su pokazali da 55% ukupnog broja katolika, a 14% katolika koji idu nedjeljom na misu vjeruju u reinkarnaciju, i da 18% istih smatra da je Bog neka viša sila, onda se perspektiva iz temelja mijenja. I u ovom slučaju možemo zaključiti slično kao i kod jugoslavenskog ateizma: iako se izjašnjavaju da vjeruju u Boga, mladi ne prihvaćaju katoličku vjeru s njezinim sadržajima i naučavanjima. I ovdje se više radi o političkom uvjerenju, koje, s jedne strane, nastaje iz konformističkog prilagođavanja većini i većinskom identitetu, čemu religija uvijek dobro posluži, a s druge strane, vjerojatno iz protesta protiv sve žešće javne ateizacije i dekristijanizacije. Na kraju dolazimo do iskustva kojeg imamo mi vjeroučitelji u našim školama: postoji dobar opći, prirodno religijski, temelj za naviještanje evanđelja, ali put do evanđeoskog kršćanstva i vjerničkog iskustva vrlo je dalek. Takav je duh vremena. Ustvari, takav je duh svih vremena – obratiti srce čovjeka od religije i religioznosti prema evanđelju; od formalizma prema sadržaju; od instrumentalizacije religije prema služenju u vjeri uvijek je bio težak i izazovan zadatak. Srećom mladi ljudi otvoreni su za spoznaje i promjene, ali oni koji ih trebaju do promjene dovesti ne bi se trebali prepuštati trijumfalizmu. Postoci tu malo znače.


Od prirodne religioznosti  preko materijalizma do idolopoklonstva


Tko god je predavao vjeronauk srednjoškolcima, zna da njihova prevladavajuća prirodna religioznost nije osobni put do suobličenja s Božjom voljom, nego individualna aktivnost namijenjena prilagođavanju Boga svojoj volji i potrebama – ponajviše materijalnim i nastavno-školskim potrebama.

Obrađujući prije koji dan temu pravednosti i solidarnosti, jedan učenik digne ruku i izrazi čuđenje nad primjerom petnaestogodišnjih Karlovčana koji su pred sportskom dvoranom pronašli pet tisuća eura i bez razmišljanja pozvali policiju kako bi novac bio vraćen vlasniku. Priličan broj učenika u razredu dijelio je njegov stav, a to što su dvanaest godina na vjeronauku u školi učeni raditi upravo suprotno nije im predstavljalo nikakav problem. Slična razmišljanja mogu se čuti kad god se dotakne pitanje materijalnih vrijednosti. Blaga ocjena bi glasila: u našim se vjeroučionicama u novac vjeruje više nego on to zaslužuje. Daleko više nego to naučava vjeronauk Katoličke Crkve. Nećemo pretjerivati pa govoriti o idolopoklonstvu novca, ali prevelika ljubav prema novcu definitivno otvara vrata prema drugim oblicima idolopoklonstva. Tako posljednjih dana imamo situaciju sa saborskim zastupnikom Ivanom Pernarom, koji bez obzira na nedolične i antikršćanske ispade svih vrsta, uživa veliku podršku i među srednjoškolcima koji idu na vjeronauk. Ne radi se ovdje po definiciji o obožavanju ljudske osobe tako da bi joj se pridavala božanska svojstva, to smo s Titovim sprovodom ostavili iza sebe, ali radi se o iznimnoj privlačnosti uspjeha i popularnosti kroz perspektivu jednog njima ravnopravnog tipa bez uobičajenih manira pristojnosti i bez posebnog formalnog obrazovanja i truda koji bi stajali iza toga. Radi se definitivno o idolopoklonstvu laganog uspjeha i ega koji se želi oholo nametnuti širokim masama. Ne treba smetnuti s uma ni politički sadržaj pernarizma, a to je ljevičarski, socijalistički anarhizam. Ustvari idolopoklonstvo neograničene individualne slobode. Mladima je sloboda vjerojatno najprivlačniji pojam, a posebno sloboda bez institucionalnih ograničenja, i zato ne treba čuditi ako Pernar u budućnosti bude imao još više sljedbenika i među vjeroučenicima. Kao pravi manipulator on je to shvatio pa je paralelno s najavom uvođenja obveznog vojnog roka počeo sa svojom regrutacijom po školama.


Duh vremena i prosvjetni djelatnici


Duh vremena ne pogađa samo učenike, nego i nastavnike i profesore svih predmeta. Nije lako ostati imun. Nekada to ne primjećujemo, ali i sami znamo skliznuti u prilagođavanje vremenu i dodvoravanje učenicima. Tako se zna dogoditi da umjesto suzbijanja i kritičkog sagledavanja duha vremena, mi kroz poplavu kojekakvih projekata i nastupa, duh vremena ustvari raspirujemo. Projekti uz koje obvezno ide naslikavanje i reklamiranje po društvenim mrežama sve manje izgledaju kao solidarnost s potrebitima, a sve više kao samopromocija na razini škole i šire. Važno je da se vidi da nas ima i što radimo. Osim toga, znamo nekada poput Pernara lukavo prisvojiti srednjoškolske fore, pa se ponašati i govoriti onako kako se učenicima sviđa – da bi se ustvari mi njima svidjeli. Umjesto poticanja na stvaranje zajedništva, razumijevanje nastavnih sadržaja, pa i jačanje vjere ponekad se uhvatimo da potičemo štrebanje isključivo radi postizanja formalnih uspjeha na Maturi i osvajanja prvih mjesta na natjecanjima. Neki dan na natjecanju iz vjeronauka i sam sebe sam uhvatio kako žalim što rezultat učenika moje ekipe nije bio bolji, pri tome nakratko zaboravljajući da je jedna od učenica u ekipi prije godinu i pol pod pritiskom tendenciozne osnovnoškolske učiteljice željela izbjeći vjeronauk u srednjoj školi, a da sada sa zadovoljstvom sudjeluje na natjecanjima iz vjeronauka. I što je još važnije, ista učenica aktivno i zainteresirano sudjeluje u nastavi vjeronauka i pohađa župnu katehezu. Zaboravio sam i da su ostala tri člana ekipe uzorni učenici i praktični vjernici. Prvo mjesto više bi odjeknulo i školom i među vjeronaučnom populacijom, ali srećom brzo sam se osvijestio i vratio radost u srce jer u ekipi imamo nešto puno svetije od prvog mjesta. Možda nije vidljivo na ljestvici poretka, ali je puno vrjednije. Sve su to i naši propusti s kojima ne suzbijamo moderno poganstvo nego ga, često i nesvjesno, potičemo.

Šteta je za vjeronauk da se prilagođava duhu vremena kada može uzdizati na razinu Duha Božjega. Uspjesi vjeronauka ne postižu se izvanjskim: pobjedama, materijalnim uspjesima, postocima, popularnošću, omiljenošću – svime što je svijetu toliko privlačno i normalno, nego prihvaćanjem Isusa Krista, koji nam je od Oca posredovao novi sustav vrijednosti. Sustav vrijednosti u kojemu je ono što svijetu izgleda kao poraz ustvari Božja pobjeda.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 3/2017.

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...
Vjeronauk kao odgoj i obrazovanje za svijet koji t... Tradicionalizam i formalizam, dva prijatelja iz klupe Nakon što novopečeni srednjoškolci pristupe prvim satima vjeronauka, mi vjerouči...
Vjeronauk u raljama metamorfoze I  u naše se dane potvrđuje, od antike poznata gnoma, da samo mijena stalna jest. I da joj ništa izmaknuti ne može. Pa čak ni prijedlog kurikula Katol...
Katolički protivnici vjeronauka u školi – gorljivi... Kada bismo ostali samo na onome što je napisano u prošla dva teksta i tvrdili da protivnici vjeronauka u školi dolaze samo iz redova mentalite...