Skip to content

Vjeronauk i nacija


Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog identiteta. Ustvari, mi još nismo uspjeli dogovoriti ni mjeru nacionalnog koja bi se smatrala pristojnom u općem javnom i društveno-političkom kontekstu. U toj perspektivi svaki govor o nacionalnom identitetu i jakom državnom okviru, koji se na Zapadu inače podrazumijeva, predstavlja se kao nacionalizam. Dio tog problema onda je i mjera nacionalnog kada je u pitanju vjera. Osim u svakodnevnoj javnoj i političkoj komunikaciji, opterećenje neriješenošću tog pitanja osjeti se i u radu u školi. Osjeti se u radu s učenicima – jer je to dio njihovog kućnog i obrazovnog naslijeđa, ali osjeti se i u radu i suradnji s kolegama profesorima. A ako bi neki predmet trebao inzistirati na svojim načelima, jer su, najjednostavnije rečeno – rješenje – onda je to katolički vjeronauk. Katolička tradicija u pitanju odnosa vjere i nacije na globalnoj razini pokazala se izuzetno razumnom i plodnom. Zato ne treba izmišljati toplu vodu, nego samo pronaći glavne naglaske i na njima tvrdoglavo inzistirati jer idejna konkurencija nema što pametno za reći – točnije već je rekla kroz povijesne tragedije komunizma i fašizma. U domaćoj katoličkoj tradiciji imamo ljudi koji su teološki i praktično već vrlo lijepo pojasnili odnos vjere i nacije. Ne treba puno kopati nego se samo sjetiti dobrog starog Tomislava Šagi Bunića i njegovog, koncilom nadahnutog, teološkog doprinosa odnosu vjere i nacije. A za praktični primjer nema boljeg smjera nego se okrenuti prema svecu Alojziju Stepincu. Sve to pod pretpostavkom da nam je iz katoličke perspektive zbilja stalo vjeronaukom pridonositi rješenju problema. Da nam je na razuman način stalo do moderne nacije. I da nam je stalo do slobode vjere i evanđeoske vjere.


Odnos vjere i nacije
u domaćoj ljevičarskoj percepciji


Kada govorimo o ljevičarskoj percepciji onda obično mislimo na stranačku ljevicu, ljevicu civilnog društva, odgojno-obrazovno-prosvjetnu ljevicu, pučku ljevicu i sl. Posebno na najutjecajniji segment lijevog svjetonazora, onaj koji djeluje u domaćem medijskom svijetu, a na najboljim je medijskim pozicijama i u najboljim terminima. U njemu se ustvari najvidljivije ogleda cjelokupni ljevičarski prosjek. A njega, kada je u pitanju odnos vjere i nacije, simbolički najbolje predstavljaju teološke eskapade Aleksandra Stankovića, voditelja emisije Nu2. Nekoliko puta od njega moglo se čuti čuvenu Pavlovu iz poslanice Galaćanima: Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! S naglaskom na: „Nema više: Židov-Grk“. A tumačenje je, naravno, išlo smjerom već dobro poznatog fundamentalističkog i teološki posve neukog ljevičarskog pristupa Bibliji i Novom zavjetu. Pavlove riječi u Stankovićevoj logici postale su riječi ukidanja partikularnih identiteta i stvaranja nadidentiteta. Ne treba ni reći da je u središtu napada uvijek bio hrvatski nacionalni identitet. Stanković nam je htio reći da nam je Pavao rekao, a Pavao je to rekao jer ga je tako nadahnuo Isus, a Isus je Božji Sin pa je to direktno Božja volja: da domaćim katolicima ne bi trebalo biti važno postoji li hrvatski identitet ili ne postoji, hoće li opstati ili propasti. Trebalo bi im, po Stankovićevoj logici, biti važno samo to da su građani svijeta. Stankovićeva tumačenja, kao što spomenusmo, odraz su duha i logike većeg dijela domaće ljevice, pa i ljevice po našim školama s kojom se susrećemo mi vjeroučitelji i od kojih uče naši vjeroučenici. Treba li uopće govoriti da Stankovićeva logika nema baš nikakve veze s Pavlom, kršćanstvom, Isusom ni Bogom Ocem, nego, ako se malo bolje razloži, može se lagano uočiti veza s naučavanjem komunističke internacionale, u kojem je za stvaranje raja na zemlji trebalo nasilno ugušiti partikularne identitete i isto tako nasilno instalirati jedan proleterski nadidentitet. Naravno da je taj identitet trebao biti anacionalan. Nešto poput jugoslavenskog identiteta, koji je bio samo korak do rajskog socijalističkog internacionalizma. Drugim riječima, u domaćoj ljevičarskoj percepciji odnosa vjere i nacije nema, jer nacije treba dokinuti, a vjeru svesti na socijalističko bratstvo – uostalom Isus je po toj logici samo najbolji komunist.


Domaća tradicionalistička percepcija


Kada govorimo o tradicionalističkoj percepciji, najčešće mislimo na desničarsku percepciju, koja obuhvaća sličan prostor kao i ljevica – od političke do pučke desnice. Međutim ona nije ni blizu toliko medijski moćna. Uspije se tu i tamo izboriti za malo značajnijeg prostora u nacionalnim medijskim okvirima, ali zato je u zadnje vrijeme poprilično prisutna na lokalnim televizijama, i pridobiva sve više gledatelja jer otvara teme koje se u nacionalnim okvirima namjerno prešućuju. Ne možemo reći da nije prisutna i u našim školama – među kolegama, ali po iskustvu više je prisutna među roditeljima i učenicima. Više je pučka. Ako bi se u nekom programskom motu mogla ogledati tradicionalistička percepcija onda je to moto: „Bog i Hrvati“. Iako ne mora biti, taj moto u praksi često postaje izraz političkog katolicizma u kojem se vjera utapa u naciji. Vjera postaje sredstvo za izgradnju nacije. Postajući samo nacionalna, vjera gubi svoju sol kojom bi trebala davati vječni okus narodnom duhu, a gubi i svjetlost kojom bi trebala osvjetljavati pravi i raskrinkavati krive putove. Vjera utopljena u naciju postaje nacionalna religioznost bez Isusa, koja prije ili kasnije odvede naciju na stranputicu. Ne trebamo ići daleko na istok da bismo se u to uvjerili. I u ovom slučaju odnosa vjere i nacije nema, jer vjera umire pod pritiskom nacije. Ne tako rijetko mi vjeroučitelji imamo priliku u našim učionicama evangelizirati ovu vrstu percepcije.


Odnos vjere i nacije
u naučavanju Katoličke Crkve


Kada je u pitanju odnos vjere i nacije, katolički vjeronauk teško može pružiti bolju perspektivu od pogleda prema katoličkim misijama. Katolička misija je inkulturacija. Inkulturacija znači da nakon susreta vjere i nacije nijedno ne umire, ali ne ostaje ni isto, nego se preobražava u bolje. Vjera zahvaljujući novoj naciji dobiva novi oblik i jezik, a nacija zahvaljujući vjeri postaje svetija, humanija i uspješnija. Susretom vjere i nacije proslavlja se s jedne strane prirodna različitost, a s druge strane Isusova istina koja jednako obvezuje sve različitosti – u ovom slučaju svaku naciju. Tako je to činio i Pavao, svaka zajednica bila je specifična, ali povezana u Kristu. Riječima „Nema više: Židov-Grk“, Pavao nije htio dokinuti identitete kao relikt grešne prošlosti, nego naglasiti da identiteti više nisu razlog za sukobe. Drugim riječima, Židov će ostati Židov, Grk će ostati Grk – držat će do svojih identiteta, ali njihovi identiteti bit će prožeti Isusovom porukom i oni će jedan s drugim kao braća surađivati. Oni koji su upoznali Krista više neće dopuštati različitostima da ih vode u zavadu, nego će ih koristiti za stvaranje globalnog, i vječnog, zajedništva. Gdje nam odnos vjere i nacije na katolički način može dati bolju pouku nego na Trgu sv. Petra u Vatikanu – ljudi sa svih strana svijeta, ne odričući se svojih specifičnosti, stoje ujedinjeni u vjeri u Krista i surađuju. Tomislav Šagi Bunić to je ovako rekao: „Kršćanstvo, dakle, mora biti narodno, mora biti patriotsko, kršćani moraju biti patriote. Dakako, uvijek imajući pred očima sveukupnu ljudsku obitelj, nikad ne uzdižući lažno i ne štiteći nepravedno interese svoga naroda ukoliko bi oni bili protiv interesa cijelog čovječanstva ili kojeg drugog naroda. Kršćanin će ljubiti svoju domovinu i onda kada je mora popravljati, kritizirati, kad mora žaliti njezine slabosti, propuste, možda i nečasne postupke. Kršćanski vjernik zna da je lažna dilema: ili vjera ili nacija, jer nikada ne može doći do takvog sukoba, ako se stvari s obadvije strane iskreno i točno postave.“

A tko je tu razumnu sintezu kod nas bolje oživotvorio od budućeg sveca Alojzija Stepinca? Radi vjere u našoj naciji, same nacije, ali i razumne budućnosti treba na vjeronauku tvrdoglavo inzistirati na njegovom primjeru, ma što god govorili drugi glasovi po našim školama.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 4/2017.

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i duh vremena Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom '80.-tih g...
Vjeronauk kao odgoj i obrazovanje za svijet koji t... Tradicionalizam i formalizam, dva prijatelja iz klupe Nakon što novopečeni srednjoškolci pristupe prvim satima vjeronauka, mi vjerouči...