Skip to content

Vjeronauk i papa Franjo


Veći Zapad od Zapada


U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne razumije a onda u istome pretjeruje i na kraju postiže suprotan učinak od onoga koji je želio postići. Tako i mi u Hrvatskoj živeći već dugo na rubovima zapadne civilizacije osjećamo kompleks manje vrijednosti u odnosu na ono što bismo nazvali pravim Zapadom. Živeći u nesigurnosti tog kompleksa teško raspoznajemo što je na Zapadu vrijedno, a što bezvrijedno. Postaje nam važno samo po svaku cijenu biti Zapad. Ono što je vrijedno, na čemu se temelji njihov uspjeh, stekli su mukotrpnim radom i stvaranjem mentaliteta, a to je nama teže razumjeti, posebno ostvariti. Lakše se okrenuti zapadnim modama i porocima pa ih nekritički preuzimati. Kada u tom kontekstu želi biti zapadno orijentiran, onda je našem čovjeku lakše postati individualist nego čovjek koji svaki tjedan sat ili dva volontira. Relativizator društvenih institucija i vrijednosti na kojima je društvo stoljećima utemeljeno, nego odgovoran i odan član zajednice. Hedonist, nego čovjek umjerenosti, balansa i odricanja. Materijalist, nego osoba željna profitirati od socijalnih odnosa i nematerijalnih vrijednosti. Sebičnjak nego osoba razumijevanja i suosjećanja. A oni koji stvarno odsele na Zapad i upoznaju ga iz prve ruke, dolaze s pričama o puno socijalno i ljudski osjetljivijim uređenjima nego se to kod nas misli. Možemo parafrazirati onu s početka teksta pa reći: želeći biti veći Zapad od Zapada, naše društvo ustvari stagnira i propada. Zapadna je poza, ali nije duša.


„Veći pape od pape“ i „lizanje oltara“


Ima katolika koji žele biti „veći pape od pape“. To su oni za koje se kaže i da „ližu oltare“. Oni kod kojih se može uočiti veliki raskorak između religioznosti i moralnosti. Religioznosti i duhovnosti. Religioznosti i vjere. Religioznosti i nasljedovanja Isusa Krista. To su religiozni koji ustvari ne drže do Evanđelja. U prvim su redovima. Na velikim su manifestacijama. Pokazuju se. Oštri su u zauzimanju pravovjernih stavova. Ali slabi su sa srcem i dušom. Nemaju duhovnu i intelektualnu širinu niti na njima žele raditi. Ne suosjećaju. Ne opraštaju. Ne daju drugu priliku. Ne žele razumjeti. Neće pohitati u pomoć. Neće opravdati. Plaćaju sve što Crkva traži. Od dara i vjerničke ljubavi prave formalnu dužnost. Odbacuju. Osuđuju. Uništavaju dobar glas. Obdržavaju zakone, propise, norme i zapovijedi, vrlo su aktivni, organiziraju hrpe projekata i vole se nalaziti u društvu njima sličnih, a unutrašnjost ih ne zanima. Ne vide, i ne žele vidjeti, ogroman potencijal u ljudima koji su pali na nekom životnom ispitu, ali su iz njega izišli pokajani i obraćeni. Oni su za njih od Boga kažnjeni grješnici, a ne braća za koju nam je Isus dao nalog da ih ljubimo i vraćamo u zajedništvo. Ne žele imati ništa s onima koji odudaraju od uzusa njihove religioznosti. Okamenjenim srcima i dušama u Crkvu privlače sebi slične površne formaliste. Odbijaju i ranjavaju ljude željne evanđelja i duhovnosti. Ponašajući se kao da su „veći pape od pape“ ustvari vode Crkvu u duhovnu stagnaciju i propadanje.


Papa Franjo


A što zapravo znači biti papa pokazuje zadnje četiri godine papa Franjo. Počeo je s pozdravom ‘dobra večer’. Iznenađujućim pozdravom koji je otkrio pastira koji ne strahuje javno pomicati granice gdje je to za katolike bilo skoro nezamislivo, a gdje Kraljevstvo Božje baš to zahtjeva. Sjetimo se nekih biskupa koji su otvoreno priznali kako ih je taj pozdrav začudio. Vjerojatno im se činio previše običnim, svjetovnim, ne-svetim. Učinio je to u maniri sv. Pavla, koji je otišao propovijedati među nečiste pogane, usprkos iznenađenju i gunđanju nekih kolega. U maniri Isusa koji je na svakom koraku rušio grubo postavljene farizejske granice. Odmah na početku pokazao se kao čovjek zdravog i neopterećenog duha, koji Božju prisutnost osjeća u lijepoj i blagoj rimskoj večeri, mirisu kiše, svjetlu zvijezda i mjeseca, opuštenosti ljudi koji se odmaraju na španjolskim stubama ili uz piće na kakvoj terasi nakon napornog radnog dana. Podsjetio je na uravnoteženog, religijski nepretenciozog i duhovno slobodnog biblijskog čovjeka, koji u sasvim svjetovnim blagodatima jedne obične i ugodne večeri prepoznaje plodove Božjeg blagoslova. Nastavio je kao pravi katholikos s okupljanjem širim od katolicizma. Čini to u duhu teologije euharistije koja poziva na ostvarenje Isusovog bratstva i mira među ljudima, čak i po cijenu da radi općeg dobra kršćanin otkine sam od sebe. Pruža ruku onima koji nisu ‘naši’, poput  Isusa Krista – najvećeg teologa. Djeluje kao intelektualac koji nema kompleksa, ni viška predrasuda prema suvremenoj kulturi u kojoj kršćanstvo treba živjeti i djelovati. A još više kao iskusan svećenik koji je živeći vjeru u tom “običnom” svijetu, hodajući po ulicama modernog velegrada iskusio mnogo istinitog i dobrog. Podsjeća na velike kršćanske teologe iz prvih stoljeća, poput sv. Justina, koji su pridonijeli susretu kršćanstva i helenističke kulture, i na isusovačke misionare poput Mattea Riccija ili Franje Ksaverskog, koji su bez nepotrebnih i ‘svetih’ suzdržanosti kršćanstvo propovijedali u Kini i Južnoj Americi.  Daje do znanja da se radi o zahtjevnom predvodniku Crkve koji se ne želi lagano i jeftino, kroz upotrebu uobičajenih formalnih manira, pozicionirati i na klasičan način steći povjerenje među svojima, nego pokazati kako se za pozicioniranje u Crkvi traži puno više – iskoračiti među ‘strance’, grješnike, bolesne, odbačene, bogate, prezrene – tamo gdje nas Isus šalje. Ne samo iskoračiti nego ih uključiti u Crkvu i dopustiti Bogu da iskoristi njihovo iskustvo i energiju u rastu Crkve – baš kao što je radio Isus. Pokazuje da nije važna samo izvanjska religioznost, nego da je važnije što je u srcu, tj. kakvo je srce za druge. Kritizira katoličko i hijerarhijsko licemjerje. Daje do znanja da za dobrog papu nije uvijek potrebna propisana državnička koreografija, autoritativan stav koji poziva na ‘sveto’ strahopoštovanje, tradicionalistički sakralni rječnik ili naučiteljsko držanje. Iza smiješka dobrog starca može stajati vrhunska biskupska, teološka i intelektualna potkovanost. Spontanost i neposrednost može biti znak studioznog karaktera koji je svim srcem, svom dušom i svim umom prionuo uz Duh Isusa Krista i Crkvu. Pokazuje da takozvani teološki ‘horizontalizam’ može biti izraz bogatog molitvenog života i ‘vertikalniji’ od ‘najvertikalnijih’ teoloških sustava. U njegovom horizontalizmu može se naći puno više Isusove etike i eshatologije, puno više hvale Isusu nego u većini uobičajenih ‘hvaljen Isusa i Marija’.


Vjeronauk i papa Franjo


Biti „veći papa od pape“ znači patiti od izvanjskosti, pa biti čak nervozan, napet i površan.  To se onda pretvara u nanošenje patnji i rana osobama koje se susreću s takvim „većim papama od pape“. Zato zadatak vjeronauka nije odgajati „veće pape od pape“, nego učenike koji će biti poput pape Franje i slijediti Isusa. Vjeronauk treba religiozne koji „ližu oltare“ transformirati u vjernike koji ljube Boga i koji su dobri, suosjećaju i paze na ljude oko sebe onako kako je to Isus radio. Vjeronauk tako može pridonijeti i poboljšanju općeg društvenog stanja – prihvaćanju pozitivnih zapadnih vrijednosti. Ali teško da će išta od toga biti ostvarivo bez vjeroučitelja ili vjeroučiteljice koji su se odrekli te oholosti da sami budu „veći pape od pape“.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 5/2017.

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...
Vjeronauk i duh vremena Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom '80.-tih g...
Vjeronauk kao odgoj i obrazovanje za svijet koji t... Tradicionalizam i formalizam, dva prijatelja iz klupe Nakon što novopečeni srednjoškolci pristupe prvim satima vjeronauka, mi vjerouči...
Vjeronauk u raljama metamorfoze I  u naše se dane potvrđuje, od antike poznata gnoma, da samo mijena stalna jest. I da joj ništa izmaknuti ne može. Pa čak ni prijedlog kurikula Katol...
Katolički protivnici vjeronauka u školi – gorljivi... Kada bismo ostali samo na onome što je napisano u prošla dva teksta i tvrdili da protivnici vjeronauka u školi dolaze samo iz redova mentalite...