Skip to content

Vjeronauk i svjetonazorski totalitarizam

vjeronauk


Kad god se pokrene rasprava o ideološkim i svjetonazorskim pitanjima, a one su kod nas gotovo jedino političko jelo koje kušamo, u njoj se ekspresno na meniju pojavi i katolički vjeronauk. I to ne kao sporedno pitanje, nego pitanje oko kojeg se potroši najviše energije i strasti. U središte pozornosti guraju ga njegovi protivnici, koji bi ga bez ikakvog razmišljanja ponovno izbacili iz obrazovnog sustava – samozvani borci za sekularnu državu. Upravo zahvaljujući njima katolički vjeronauk postao je jedan od najprepoznatljivijih simbola svjetonazorskih borbi. On je nešto poput Vukovara za kojeg se ratovalo i vjerovalo da se u njegovoj obrani, ili padu, nalazi radost konačne pobjede. Zagovornici izbacivanja više nego išta voljeli bi ga vidjeti na ulici, poniženog na putu prema župnim dvoranama – tamo gdje je bio u vrijeme bivše Jugoslavije. U postizanju cilja nerijetko se koriste vrlo ružnim i nekorektnim sredstvima. Napor koji ulažu vrlo je velik, a ustrajnošću u propovijedanju svoje agende postižu sve više uspjeha u društvu. A kad se samo malo bolje razmisli brzo postaje jasno da ne treba baš puno truda i pameti kako bi se dekonstruiralo tu agendu. Puno je dobrih argumenata na dohvat ruke koji im se mogu suprotstaviti. Ali začuđujuće malo ih se koristi i začuđujuće je malo onih koji ih koriste. Zagovornici vjeronauka umjesto argumenata puno češće pristaju na igru ideologije i strasti, a time sami sebi prave medvjeđu uslugu. U budućnosti bi to trebalo ispraviti jer jedino tako istina o vjeronauku može izići na svjetlo dana.


Vjeronauk pod paljbom politikanstva, ideologije i pristranosti


Protivnici vjeronauka raspravu o vjeronauku ne vode, niti žele i znaju voditi, na stručnoj razini, nego ju svode na ideološku i politikantsku razinu. O njegovu sadržaju rijetko imaju pojma, ali se trude pokazati suprotno – zadrtiji se vrte oko stvaranja svijeta u sedam dana, koje se ‘protivi suvremenoj znanosti’. Informiraniji spomenu Deset zapovijedi, a dobronamjerniji dođu do fraze kako se na vjeronauku ništa loše ne može naučiti, ali završe na apriornom stavu da vjeronauku nije mjesto u školama nego u crkvama. O položaju vjeronauka u europskim obrazovnim sustavima i njihovim demokratskim i sekularnim modelima ni ne govore – najčešće nemaju ni osnovnu informaciju. Kada to slučajno i spomenu, onda govore o laicističkom tipu sekularne države (onom koji najviše sliči bivšem jugoslavenskom modelu), u kojem za vjeronauk nema mjesta, a rijetko kada spomenu druge modele sekularne države, primjerice srednjoeuropski, u kojem je vjeronauk sastavni dio sustava i pridonosi mu već stoljećima. Neuspjehe našeg društva kad god mogu vežu uz vjeronauk u školama, a gotovo nikada ne spominju primjere uspješnih zemalja poput Finske ili Austrije, koje imaju isti tip konfesionalnog vjeronauka kao i mi. Ako i spomenu njihove uspjehe naravno da ih nikada ne povežu s konfesionalnim vjeronaukom. Alternativi koju vjeronauk ima u srednjim školama krajnje jednostrano pretpostavljaju govor o osnovnoškolskom vjeronauku koji nema alternativu. Ali nikada pošteno ne kažu zašto nema alternativu i tko je za to odgovoran. Emocionalistički govore o malom broju djece koja ne idu na vjeronauk, a grubo diskriminiraju ljudska prava goleme većine koja ide, i to im ne predstavlja nikakav problem. Govore da je vjeronauk novina u školama, uvedena devedesetih godina prošlog stoljeća, a rijetko kada spomenu da je vjeronauk od strane jugoslavenskog komunizma pedesetih godina istog stoljeća nasilno izbačen iz škola. Da je vjeronauk s uspostavom demokratske Hrvatske ustvari vraćen na svoje staro mjesto ne žele ni čuti.

I tako se iz prigode u prigodu, iz godine u godinu, cijela rasprava ponavlja bez ikakvog sadržajnog napretka. Vjeronauk postaje žrtva niskog stupnja informiranosti i otvorenog neprijateljstva – ustvari sablažnjivo grubog odnosa prema religijskoj dimenziji ljudske egzistencije – grubosti koja se u totalitarnom komunizmu smatrala vrlinom, a koju i dan-danas ljudi oko nas nose u svom mentalitetnom nasljedstvu.


Vjeronauk – krivac za sve društvene probleme


Ako primjerice uzmemo izvještavanje o redovitim društvenim problemima poput nasilja među mladima ili korupcije, primijetit ćemo da se u priču gotovo uvijek uvlači i školski vjeronauk. Često se može čuti zaključak da je upravo nastava vjeronauka glavni generator konkretnih problematičnih ponašanja. Odmah nakon toga dolaze tvrdnje da je sve bilo bolje dok vjeronauk nije bio u školama – u vremenu Jugoslavije. Sve podsjeća na iracionalni mehanizam iz prvih godina nakon II. svjetskog rata, kojim se za svaki društveni problem žrtveni jarac pronalazio u katolicizmu i Crkvi. Onda je vrijedilo načelo: samo da suzbijemo utjecaj Crkve i uspostavit ćemo komunističko kraljevstvo mira i blagostanja. A danas vrijedi novo, modificirano i ‘demokratsko’ načelo: samo da nema vjeronauka u školama, djeca bi nam bila odgajana za kraljevstvo humanizma i ljubavi. I u to jedan dobar dio našeg društva ozbiljno vjeruje. Zar je stvarno moguće da je vjeronauk odgovoran i kriv za sve loše što se događa? Zar bi stvarno ovo društvo krenulo neslućenom brzinom naprijed samo da se vjeronauk ukloni iz škola? U najmanju ruku je čudno da ljudi koji se zaklinju u razum vjeruju u toliku iracionalnu moć školskog vjeronauka. Mogli bismo se našaliti pa ih upitati: ima li uopće života izvan vjeronauka?


 Vjeronauk i kurikularna reforma


Prije nekog vremena svjedočili smo i krajnje ispolitiziranom prosvjedu za kurikularnu reformu. Najveći broj okupljenih nije imao ni osnovne informacije o reformi. Došli su tamo gotovo isključivo radi svjetonazorskih razloga. Jedni su došli rušiti Vladu, drugi ministra, treći vikati protiv suprotnih političkih opcija, a četvrti su prosvjedovali protiv vjeronauka. Ustvari, ne bismo puno pogriješili kad bismo zaključili da je velikoj većini okupljenih zajednička strast upravo mišljenje da vjeronauk treba izbaciti iz škola. To je taj svjetonazorski blok.

Podržavali su reformu, a nosili su transparente o nespojivosti vjeronauka i sekularne države i da vjeronauku nije mjesto u školi. Sve bi to bilo u redu da reforma koju su podržavali nema upravo vjeronauk kao svoj sastavni dio ili da dovodi njegovo mjesto u pitanje. A reforma ide s vjeronaukom. Očito je da su ti ljudi bili na krivom mjestu. Dapače, nositelj te neuspjele reforme, Boris Jokić, po riječima Ljilje Vokić jako je dobro surađivao s Nacionalnim katehetskim uredom. Boris Jokić, koji je po svom svjetonazorskom opredjeljenju blizak prosvjednicima i skeptičnom odnosu prema vjeronauku u obrazovnom sustavu, shvatio je da se u demokratskoj Europi o vjeronauku misli, i vjeronauk tretira, puno drukčije nego se to radi kod nas. I prihvatio je ta demokratska načela u radu na reformi. Što će nam veći dokaz da kao katolici raspravu o vjeronauku trebamo skrenuti s ideoloških i politikantskih kolosijeka na kolosijeke stručnosti – na kolosijeke europske, demokratske prakse. I u tome trebamo biti uporniji od tih koji nam nameću totalitarnu metodu. Najopasniji protivnici totalitarnog mentalnog sklopa su stručnost i argumenti. A struka i argumenti su na strani vjeronauka. Zašto ih ne koristiti?


Prema prilogu objavljenom u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, br. 7-8/2016., str. 59.-60. Riječ je o prvom od tri teksta objavljenih u povodu 25. godišnjice povratka vjeronauka u škole. Drugi tekst može se pročitati ovdje, a treći ovdje

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Polazišta za novi uputnik Katoličkoga vjeronauka I. Sažetak 1. Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. (u nastavku: Prijedlog) ne može se doraditi ni popraviti, valja ga napisati iz p...
Osvrt na prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka 0. Pravoslavni vjernici stoljećima su vrijedan dio hrvatskoga društva i hrvatske kulture. Baština kršćanskoga Istoka obilje je duhovnosti, nadahnuća, ...
Tko gura, a tko zatvara oči pred kasperizacijom Ka... Posljedice forsiranja multikulturalnosti i multikonfesionalnosti Već duže vrijeme možemo pratiti, i to na svim poljima, izravna i jasn...
Vjeronauk i alternativni izborni predmet u osnovno... Alternativa vjeronauku u osnovnoškolskom obrazovanju ne postoji, i upravo ta činjenica najčešće se koristi kao prilika za kritiku vjeronau...
Kurikulna reforma ni legitimna ni legalna Cjelovita kurikulna reforma nepravilno je građena i vođena, pogrješna u mnogo čem. U svojoj srži to je ipak politička subverzija i zatvoren krug ljudi...