Skip to content

Vjeronauk i znanje


Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s vremenom. Kada je u pitanju vrsta znanja koja se može steći kroz odgojno-obrazovni sustav onda postoje tri vrste znanja: 1. znanje kao informacija, 2. znanje kao vještina, 3. znanje kao mudrost.  U našem obrazovnom sustavu gotovo sve je svedeno na prvu vrstu znanja. Znanje kao informaciju, koju treba memorirati, a onda usmeno ili pismeno reproducirati. Zadnjih godina pokušava se nešto promijeniti. U savjetničkim, ravnateljskim i pedagoškim pohodima nastavi stalno se inzistira na kreativnosti, poticanju razvijanja praktičnih vještina i kompetencija kod učenika, zaključivanju i promišljanju. I sve bi to bilo uredu, da  na kraju ne dobijemo Državnu maturu, koja je opet strogo koncipirana po modelu prve vrste znanja – znanja kao informacije. I svi napori da se pomaknemo barem prema drugoj vrsti znanja padnu u vodu pred ulogom kojeg za budućnost jednog učenika nosi Državna matura. O suradnji naših obrazovnih institucija i gospodarstva i drugih društvenih institucija ne treba ni govoriti – gotovo da je ni nema. A baš o toj vrsti suradnje uvelike ovisi budućnost školstva i zadovoljstvo učitelja, profesora i učenika. Pretvaranje znanja iz informacije u vještinu jedan je od znakova današnjeg vremena za kojim mi u Hrvatskoj već debelo kasnimo i to osjetimo u posvemašnjem zaostajanju za najrazvijenijim zemljama svijeta. Tamo gdje se znanje iz informacije pretvara u vještinu, tamo život cvate, a tamo gdje to nije slučaj život stagnira. Zato nije uopće čudno što iz naše zemlje odlaze mladi, stručni, kompetentni i vješti ljudi. Osim zadovoljstva radi kreativnosti koja se iskazuje i postiže tako, znanje kao vještina pokreće gospodarstvo, a gospodarstvo kroz pravednu plaću vitalnim drži sve pore života. Pretvaranje informacije u vještinu možemo gledati i kao kršćanski kriterij kvalitetnog obrazovnog sustava: znanje kao informacija (ili ideja) koja postaje predmetom, riječ koja postaje tijelom. Stvaranjem stvari i predmeta, koji onda čine dio kulture i civilizacije, postajemo Božji sustvaratelji. Upravo zato i na katolicima leži odgovornost da sudjeluju u jednoj zdravoj evoluciji našeg obrazovnog sustava prema druge dvije vrste znanja. Naravno, znanje kao vještina nije bez svojih kontroverzi. Puno je onih koji problematiziraju tu vrstu znanja kao osovinu jedne nove ekonomističke ideologije, ispražnjene od etičkih, moralnih i religijskih vrijednosti. Ako se malo pažljivije promotri, može se vidjeti da cijeli zapadni svijet danas vodi borbu s negativnim efektima te vrste znanja pretvorene u ideologiju. Među njima su i pripadnici katoličke Crkve, koji crpe mudrost iz Evanđelja i bogatstva SNC-a.


„Znanje je moć“ i „svijet voli pobjednike“


Težiti evoluciji prema drugoj vrsti znanja je pozitivan proces, ali nekritički prihvaćati drugu vrstu znanja u svim njezinim oblicima, pa i najgorem, može biti po društvo pogubno. Deformacija druge vrste znanja najbolje se ogleda u sve omiljenijoj uzrečici današnjeg čovjeka, a ona glasi: „Znanje je moć.“ Kada tu uzrečicu stavimo u prevladavajući duh vremena, a on je slikovito opjevan u svojevremenoj Colonijinoj uspješnici naslova: „Svijet voli pobjednike“, onda postaje jasnije kako se danas u moćnim gospodarsko-industrijskim krugovima gleda na znanje i koju vrstu znanja se postavlja kao kriterij suvremenosti. To je vrsta znanja usko specijalizirana za natjecateljsku, tržišnu arenu, koja se ogleda u praktičnim: inženjerskim, tehnološkim i marketinškim vještinama, kompetencijama i sposobnostima. Neodvojivo je povezano s industrijskom proizvodnjom i mora pokazati svoju pobjedničku narav u prodajnim rezultatima. U profitu. Mora pokazati moć nad drugim znanjima iz iste kategorije. Znanje koje nema, ili koje s vremenom izgubi tu pobjedničku crtu, koje doživi poraz od boljeg – učinkovitijeg i produktivnijeg – znanja, mora u najkraćem mogućem roku biti zamijenjeno novim znanjem ili usavršeno kroz mukotrpan proces dodatnog učenja. Ako trajno ostane bez pobjedničkog mentaliteta biva bačeno u ropotarnicu sjećanja, a kao proizvod doslovno na smetlište. Postalo je ne-moćno i više se ne smatra poželjnim. Pri tome se uopće ne uzima u obzir da pri tome stradava i konkretan čovjek. To znanje nije bez duha – jer je za kreativnost potreban stvaralački duh – ali taj duh sputan je ograničenošću ekonomskih interesa. Bez emocija je i bez duše, humanosti i suosjećanja, i tako postaje po čovjekov život i zdravlje opasna ideologija. To je tip znanja koji se polako ali sigurno uvlači u naš školski sustav. I ne bi bio problem da se uvlači, ali da ga se kritički preispituje, modificira i iz njega izvlače pozitivne strane. Problem bi u budućnosti mogao nastati iz razloga jer ga se kod nas iščekuje kao mesijanski događaj. Uzima se zdravo za gotovo, jednako kao i sve pokrete i ideologije u našem kraju – maksimalistički – u iluziji da će se jednom revolucijom, na brzinu, sve iz temelja promijeniti.  A poznato je iz povijesti da ideologije u našim krajevima obično pokažu svoje najsirovije lice.


Znanje kao mudrost i caritas


Znanje kao vještina, praktična primjena i materijalna zarada koja iz njega proizlazi može naći svoje utemeljenje u Evanđelju. Kada Isus priča prispodobu o talentima on hvali sluge koji su udvostručili svoje talente. Isus ne stavlja naglasak na materijalno – na talente, iako mu ni ne smetaju, nego na duhovnu vitalnost i sposobnost iz kojih je proizašao materijalni uspjeh dvojice sluga. Najgori propust koji čovjek može napraviti je protratiti unutarnje sposobnosti i ne razviti vještine koje mu je Bog kao svojoj slici darovao. Zato je vrlo oštar prema sluzi koji je zakopao svoj talent. Možemo zaključiti da Isus kritizira lijenog slugu jer je svojom duhovnom, unutarnjom krivnjom ostao siromašan i materijalno neučinkovit. Imao je sposobnosti, koje je mogao usavršiti, a on nije učinio ništa. Ali Isus ne ostaje samo na tome. Iz njegovih drugih susreta i pouka dobivamo cjelovitiju sliku o znanju koje on, od Oca poslan, propagirao. Isus zastupa svojevrsno socijalno znanje – znanje o novim međuljudskim odnosima. Znanje kao suradnju – za suradnju s drugim „znalcima“ i opće dobro. Znanje o temeljima egzistencije – odakle smo došli, koji je smisao života i kamo idemo. Znanje o uskrsnuću – koje daje radost i razloge za život kada se sve drugo nepopravljivo ruši, kada smrt bližnjeg do temelja potresa. Kada se otkine komad duše i srce se slama. Kada dođe da ne želiš živjeti bez voljene osobe, kada bi najradije i ti otišao na drugu stranu da budeš s njom. Kada ti ništa i nitko ne može pomoći, ni milijun ljudi koji bi te tješili – jer ti želiš susresti samo nju  – osobu koje nema i neće se vratiti. Znanje kao mudrost – koja čovjeka čini cjelovitom osobom: informiranom, vještom i čvrsto duhovno sređenom. Znanje kao caritas – koje je stavljeno u službu ljubavi prema suvremenom čovjeku: liječenja rana, ispravljanja zabluda, savjetovanja izgubljenih…

U trenucima kada se kao društvo mučimo s prvom vrstom znanja i mukotrpno evoluiramo prema drugoj vrsti znanja, a maštamo o tom velikom napretku kao o rješenju svih problema, kao vjeroučitelji možemo ukazivati na treću vrstu znanja. Tehnologija i tehničke vještine, kompetencije i sposobnosti, kojima se opčinjavaju nove generacije, neće same po sebi riješiti dubinske čovjekove probleme. Pozvani smo vjeronaukom učenike voditi daleko ispred vremena u kojem živimo, i preko druge vrste znanja prema trećoj, da budu spremni duhovno i personalno nositi se s problemima koji ih u budućnosti tek čekaju. A to možemo – ne zahvaljujući svojem znanju, nego znanju koje nam je donio Učitelj Isus Krist.  On je znanje dijelio s ljubavlju.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 6/2017.

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...
Vjeronauk i duh vremena Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom '80.-tih g...
Vjeronauk kao odgoj i obrazovanje za svijet koji t... Tradicionalizam i formalizam, dva prijatelja iz klupe Nakon što novopečeni srednjoškolci pristupe prvim satima vjeronauka, mi vjerouči...