Skip to content

Vjeronauk kao odgoj i obrazovanje za svijet koji tek nastaje


Tradicionalizam i formalizam,
dva prijatelja iz klupe


Nakon što novopečeni srednjoškolci pristupe prvim satima vjeronauka, mi vjeroučitelji ako želimo vrlo brzo možemo čuti iskreno o razlozima radi kojih su se upisali na vjeronauk. Već je dobro poznato da to ide u rasponu od manjine koja upisuje jer im je vjera obiteljski, pa već pomalo i osobno važna stvarnost, preko većine koja upisuje iz tradicionalističkih razloga, jer roditelji, a ni oni, ne mogu zamisliti da ne bi bili dio većinskog katoličkog ozračja, do onih još jedva rubnih katolika, koji upisuju jer se tako mogu domoći krizme (u našoj nadbiskupiji). Među navedenim motivacijama nađe se i još pokoja, ali to su prevladavajuće. Velik je broj vjeroučitelja koje sve to skupa već dugo muči i zabrinjava jer se iz takvih motivacija, pogotovo u završnom razredu, rađa automatizirano pohađanje vjeronaučne nastave, bez posebne motivacije ili duhovnog raspoloženja. Tako i vjeronauk krećući iz svog specifičnog konteksta doživljava istu sudbinu drugih predmeta u odgojno-obrazovnom sustavu – poprilično veliku nezainteresiranost za sadržaj zvanu formalizam. I kad je vjeronauk u pitanju uči se za ocjenu i prosjek, a ne radi znanja, mudrosti i za život. Uči se zato što se mora, a ne iz zadovoljstva. Uči se da bi se dokopalo omraženog posla, i naravno plaće.


Treći prijatelj iz zadnje klupe – zamor


Kada srednjoškolci stupe u maturantski razred, onda se tradicionalizmu i formalizmu pridružuje i treći prijatelj, iz zadnje klupe – zamor. Gotovo svaki srednjoškolski profesor i vjeroučitelj može posvjedočiti da u trenucima kada bi sustav trebao izbaciti vitalnog, zainteresiranog, strastvenog mladog čovjeka punog žara za sadržaje koji ga čekaju na studiju i u kasnijem profesionalnom životu, on izbacuje nezainteresiranog, umornog i ciničnog mladog čovjeka, sklonog prepisivanju i izbjegavanju nastave, u pravilu obestrašćenog, kojemu su etički, radni i profesionalni ideali jedno od glavnih sredstava za sprdnju uz kavu i cigaretu u lokalnim kafićima i na špicama. To je učenik koji zadnju godinu u školi mukotrpno odrađuje jedva čekajući da mučenje završi. Uzroke takvog stanja treba potražiti u svojevrsnoj okrenutosti našeg sustava naglavačke. Ni manje ni više nego već u prvom razredu osnovne škole počinje štreberski dril, koji se upisivanjem viših razreda samo pojačava sve do preopterećenja nakon kojeg dolazi ravnodušnost. Da je to tako mogu nam posvjedočiti i primjeri prirodnije posloženih odgojno-obrazovnih sustava, primjerice njemačkog. Njemački sustav, po iskustvima onih koji su kroz njega prošli, učenike od prvih razreda osnovne škole polako i stupnjevito uvodi u nastavne i praktične sadržaje, poštujući faze sazrijevanja i osposobljavanja. Količina i narav nastavnih sadržaja prilagođenija je i pažljivije se dozira, dajući učenicima puno više prostora za kvalitetnu sistematizaciju i apsorpciju. Pohađati nastavu puno manje je opterećenje, a puno više zadovoljstvo. Želja, volja, usredotočenost i strast za stjecanje znanja i vještina kod učenika u osnovnoj školi dobiva svoje kognitivne i praktične temelje. U srednjoj školi počne kulminirati, da bi na studiju doživjela vrhunac, a na radnome mjestu zrelost. Njemački srednjoškolci ne idu s razvojem srednjoškolskog obrazovanja prema spoznajnom i voljnom zamoru, nego baš onako kako priroda stvari zahtijeva – polako ali sigurno uzlijeću. Dok naš odgojno-obrazovni sustav u trenutku kada bi mladi čovjek trebao proslavljati radnu etiku ustvari obavlja njezin pokop. A onda studij i posao postaju mrcvarenje iz kojih se traže spasonosni bjegovi. 


Bogom dani potencijali vjeronauka


Iako se to još nije uobičajilo, ali stvari se barem vezano za vjeronauk mogu sagledavati i iz druge perspektive. Tradicionalizam, formalizam i zamor iz perspektive Bogom danih potencijala koje vjeronauk posjeduje, a koje drugi predmeti nemaju ili imaju u manjoj mjeri, izgledaju savladivi.  Svatko tko je radio s gimnazijalcima u prvom razredu srednje škole zna koliko su oni živo zainteresirani za teme smisla života, religija i religioznosti, Biblije, Isusa Krista, stvaranja svijeta, odnosa znanosti i vjere. A onda i u drugom razredu temama slobode, ljubavi, prijateljstva, zajedništva, povijesti Crkve, angažmana u Crkvi i društvu. Sve su to teme, koje na otvaranju srednjoškolskog obrazovanja učenike pogađaju ravno u još iskreno i zagrijano srce. Mladi ljudi prepuni su znatiželje, pitanja i volje za slobodnim razmišljanjem. Nije previše reći da su često oduševljeni. Zašto ne promijeniti strategiju pa gledati iz te optimističnije perspektive, i zašto to ne činiti evanđeoski ustrajno i vedro? Čak i ako nadolazeće reforme upute školstvo na put tehnicizma i pragmatizma, srce, duša i um jednog srednjoškolca nikad neće moći potisnuti pitanja na koja jedino vjeronauk po svojoj naravi daje, ili pokušava dati, odgovore. Zato sadržaji vjeronauka u jedinstvu s pametno korištenom, i navođenom, mladenačkom zainteresiranošću mogu biti vrlo efikasno oružje u odgojno-obrazovnom sustavu, pomoću kojih se već sada može boriti i izboriti protiv trulih plodova okoštalog sustava. Naravno da uspjeh ne može biti apsolutan, takvi ciljevi bi iz perspektive Evanđelja graničili s ohološću. Moglo bi se razmisliti i o planiranju, pa kratkoročne strategije velikih koraka zamijeniti dugoročnim strategijama malenih koraka. Drugim riječima, bit će za početak sasvim dovoljno vidjeti veći broj učenika koji izlaze iz srednje škole s lijepim sjećanjem na vjeronauk, pogotovo na zadnju godinu. A uspjeh zadnje godine kuje se već u prvoj. Vjeronauk to može jer u sebi nosi nešto veće od sebe samog. I na kraju, gledajući neki dan u emisiji Labirint prilog o obrazovnom sustavu mogla se čuti teza da naše školstvo ne valja jer djecu obrazuje za svijet kakvog više nema. Možda baš u tom zaključku, točnije njegovom okretanju naopako, leži i odgovor gdje je najveća moć vjeronauka. Vjeronauk odgaja i obrazuje za svijet koji tek nastaje. U vjeronauku se nalazi novi, Božji svijet, a to je mladom po naravi uvijek privlačno.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 2/2017.

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...
Vjeronauk i duh vremena Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom '80.-tih g...
Vjeronauk u raljama metamorfoze I  u naše se dane potvrđuje, od antike poznata gnoma, da samo mijena stalna jest. I da joj ništa izmaknuti ne može. Pa čak ni prijedlog kurikula Katol...
Katolički protivnici vjeronauka u školi – gorljivi... Kada bismo ostali samo na onome što je napisano u prošla dva teksta i tvrdili da protivnici vjeronauka u školi dolaze samo iz redova mentalite...