Skip to content

Vjeronauk u raljama metamorfoze

I  u naše se dane potvrđuje, od antike poznata gnoma, da samo mijena stalna jest. I da joj ništa izmaknuti ne može. Pa čak ni prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka. I ništa u tome krivo nije dok mijena zahvaća njoj pripadnu i podložnu dimenziju. Ali se tmasti oblaci roje ukoliko mijena pokušava zahvatiti ono što je nadilazi. A svakako je nadilazi Riječ Božja koja se jedanput u mijenu upovijestila da bi joj pokazala put jedinomu cilju. Nepromjenjiva je evanđeoska istina onima koji vjeruju Isusu Nazarećaninu da je On kao Riječ Božja, Krist, jedini i isključivi posrednik između Boga i ljudi, da je prihvaćanje  Njegove Radosne vijesti nužno za postizanje zajedništva s Bogom, te da su Njegovi sljedbenici iz toga razloga dužni svim ljudima navijestiti tu poruku. Zaodjenuti upravo takvu poruku u ruho današnjice i plasirati je po suvremenim silnicama globalnoga svijeta izazov je Crkvi, a onda i školskom vjeronauku u njezinu okrilju. Eventualni silazak ispod te crte mogao bi se u budućnosti pokazati kao daljnje odreknuće od Isusova općega poslanja učenika (usp. Mt 28, 18-20).

A prvotno je odreknuće učinjeno već davno prihvaćanjem minimalističkih mjerila pri ocjenjivanju u vjeronaučnoj nastavi, te pristupa da je ocjena poticajno sredstvo učeniku čime se uopće ne želi nijekati i takva dimenzija ocjene. Ali se istodobno mora priznati činjenica univerzalno raširena stajališta da što se iz vjeronauka ima i treba učiti, jer to ionako svi znaju. I ne tek današnjih mladih naraštaja, nego i onih što su vjeronauk još nazivali dotrina. I oni dotrinu nisu učili kako je trebalo, pa suvremeno sablažnjivo vjersko neznanje ima duboke korijene i nije nikakvo čudo govor o postkršćanskoj civilizaciji, jer je ona zbilja. Zato je prvi korak prema ozbiljnosti i učinkovitosti školskoga vjeronauka poštivanje i standardizacija naputka iz Općega direktorija za katehezu da „kršćansku poruku i događaj mora prikazati istom ozbiljnošću i dubinom kojima ostali predmeti predstavljaju svoja saznanja“ u što svakako ulazi i ocjenjivanje. Zato je ova tzv. Cjelovita kurikulna reforma Bogom dana prigoda da se to konačno i učini kroz vjeronaučni kurikul. Ne prepoznavanje takve potrebe značilo bi lutanje šumom modernističkih didaktičkih teorija u potrazi za znakovima vremena umjesto osluškivanja vjeroučiteljskih iskustava i uvažavanja postignutih rezultata. Željkovani i potrebni novi smjer za stvarnom učinkovitošću nove evangelizacije, a onda i u dijelu što se odvija kroz školski sustav, teško da će biti u „dekatehizaciji“ i „dekonfesionalizaciji“ vjeronaučne nastave. Nije uvjerljivo ni životno da bi takvo „poučavanje i učenje“ omogućavalo čovjeku pronaći svoje dostojanstvo kao dijete Božje u Isusu Kristu.


Svjetovna duhovnost


Usmjeravanje vjeronaučne nastave u Hrvatskoj nadkonfesionalnim neučinkovitim putovima kojima se vrluda već desetljećima u zapadnoeuropskim državama ne obećava uspjeh, jer su se tamo pokazali neuspješnima. Iluzorno je u našoj sredini očekivati drukčije rezultate. Može se samo u dogledno vrijeme dogoditi zahtjev da nadreligijski vjeronauk prijeđe u djelokrug sekularne vlasti.  Ako je duhovnost suvremenoga, a osobito mladoga, čovjeka raskršćanjena i posvjetovnjena, te ako je izgubio interes za transcendenciju, nikakvo rješenje nije u pražnjenju vjeronauka od katoličkih sadržaja, te inzistiranje na njegovom doprinosu društveno-kulturnim i antropološko-didaktičkim učincima. U takvoj službi školski bi vjeronauk postao najjadniji od svih školskih predmeta, parafrazirajući riječi svetoga Pavla da su kršćani najbjedniji od svih ljudi ako se samo u ovom životu u Krista uzdaju (usp. 1 Kor 15, 19). Jer ako treba inzistirati na transcendenciji onda je mora hraniti Isusovim obećanjem da u domu Očevu ima pripremljeno mnogo stanova (usp. Iv 14, 1-2). Više je načina kako tamo stići, ali je samo jedan Put.

A biti svet ne znači „postati savršen čovjek“, na način kako se određuje u Prijedlogu kurikula Katoličkoga vjeronauka: „otkrivati svoja temeljna ljudska prava, poštovanje drugih, razvijati pravednost prema čovjeku i društvu, njegovati brigu za očuvanje okoliša, poštujući pritom razvoj čovjeka i svijeta“ (str. 4). To je čisto materijalističko viđenje savršenstva i „svetosti“. Naprotiv, katolička vjera uči da postati svet znači junački i do kraja živjeti krjeposti vjere, ufanja, ljubavi, razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti; postići savršenstvo po uzoru na Onoga na čiju je sliku i priliku čovjek stvoren; dosegnuti potpunost ljudskosti, ispunjenost Bogom, odvojenost od ovoga svijeta da bi se združilo s Njim; biti odijeljen i u oprjeci s ovim svijetom u mjeri u kojoj on nije Božji, niti teži biti.


kardinal-reinhard-marx-i-evangelicki-biskup-heinrich-bedford-strohm-bez-kriza-oko-vrata-u-jeruzalemu

Kardinal Reinhard Marx i evangelički biskup Heinrich Bedford-Strohm bez križa oko vrata u Jeruzalemu

Ako bi se Katolički vjeronauk podredio duhovnosti i zahtjevu new agea djelovao bi kao njemačko kršćansko ekumensko izaslanstvo, a među njima i katolički kardinal Reinhard Marx, koje se za nedavna posjeta Jeruzalemu na susretu s muslimanima i židovima pojavilo bez križa. Brojne su prosudbe i prosvjedi da su takvim činom zatajili Isusa bez obzira na njihova nemušta obrazloženja i opravdanja iz njihovih ureda kako su došli kao gosti bez ikakvih zahtjeva. Ako su se pojavili kao kršćanski pastiri, križ nisu smjeli skriti ili odložiti, jer su došli upravo kao predvodnici onih koji vjeruju u Raspetoga koji nas je Križem otkupio i obesmrtio. Ovakvim činom dionicima zatajenja učinili su i vjernike koje predstavljaju. Evangelizacija mora imati snagu preobrazbe svijeta, života i kulture. Ako mu se podredi u čemu je njezina radosna vijest? Nisu li mnogi kršćani/katolici „zasoljeni i osvijetljeni“ svjetovnošću i zapapreni sekularizmom umjesto da bude suprotno? Učinkovitost evangelizacije i vjeronauka izostaje upravo zbog nejednake ozbiljnosti i dubine kojima ostali svjetonazori i religije svjedoče svoja uvjerenja. Eklektični vjeronauk pod dominirajućim new ageovskim tendencijama ne bi raširio poznavanje i prihvaćanje Isusove Radosne vijesti nego upravo suprotno.


Pavlovska duhovnost


Prava novina u trenutačnoj duhovnosti i religioznosti mladoga čovjeka kojemu nije dostatno jedino i trajno udaranje u prsa s vječnim ponavljanjem mea culpa, mea culpa, jer ne osjeća da živi u dolini suza, nego u zajedničkoj domovini, bila bi ponuda pavlovske duhovnosti neupitne sigurnosti, poduzetnosti i učinkovitosti. Pavlovu usidrenost u istinu evanđelja očituju riječi upućene Galaćanima kojima proklinje onoga tko bi im naviještao neko drugo evanđelje mimo onoga koje im je naviješteno (usp. Gal 1, 8-9). Jedino je iz te svoje čvrste vjere u istinu sadržanu u evanđelju koje naviješta mogao kovati planove da Radosnu vijest navijesti preko Rima do „na kraj“ svijeta, Španjolske (usp. Rim 15, 23-28). Plodonosnost njegova misionarenja, koja mu je priskrbila naslov apostol naroda, svoj izvor ima i u njegovoj spoznaji da Kristov sluga nije da bi ljudima ugađao (usp. Gal 1, 10). Prošle godine u Splitu je održan stručni skup za vjeroučitelje pod naslovom Vjeronauk kao mjesto inkulturacije vjere kojim se htjelo pokazati kako vjeronaučna nastava treba biti rasadište objektivizacije vjere u budućnosti po naraštaju današnjih vjeroučenika. Tom se prigodom željelo, analizirajući  postmodernistički duh ‘slabe misli’, te svjetovnu religioznost obilježenu sinkretizmom, sladunjavošću  i subjektivizmom, prikazati okvir u kojem vjeroučitelji moraju ucjepljivati evanđeosku poruku na izazovan i nenametljiv način da bi bila prihvatljiva.

Prvi konkretan korak može biti određivanje ciljeva koji su izvana lako mjerljivi: nestanak psovke, suzdržavanje od javnih zabava u korizme, nekupovanje u trgovinama nedjeljom, odgovorno raspolaganje javnim novcima za što je potrebna intervencija u udžbenicima i pravodobno stupanje u brak i otvorenost životu kojim bračna zajednica prerasta u obiteljsku. U takvom bi projektu, unatoč svemu, neophodno bilo ustrajavati na pavlovski ‘snažnoj misli’ i posebnosti kršćanske poruke kako se ne bi dogodilo opće stanje ‘nesigurnosti i nejasnoće’ koje je obuzelo čak i četvoricu kardinala, pa su papu Franju pismom zamolili za odlučnu i jasnu riječ. Ako bi se predali svjetovnoj religioznosti simpatičnosti i subjektivnosti dogodilo bi se nešto slično kao s idejom da je čovjek dobar, a da je krivnja za zlo, ako ga uopće ima, u izvanjskim odnosima.

Teza o dobroj ljudskoj naravi koja ne treba ozdravljenja začeta je u prosvjetiteljstvu po Rousseauu, koji je izvor zla vidio u uspostavljenim društvenim odnosima, a rješenje u čovjekovom povratku prirodi i demontaži svih civilizacijskih i kulturnih normi. Njegov čovjek nije počinio nikakav iskonski grijeh, pa sukladno tomu ne treba ni onostranoga spasitelja. Karl Marx je strukture zla prepoznao u određenim ekonomskim odnosima proglasivši njihove nositelje, pobornike, simpatizere i poslušnike nevrijednim i nesposobnim za promjene i nove odnose, odnosno obraćenje i spasenje, te stoga predodređenima za revolucionarno eliminiranje. Presudan korak u razgradnji objektivne norme i autoriteta učinio je Freud proglasivši superego nametnikom i tiraninom koji ne dopušta racionalnomu zadovoljavati nagonsko koje da je vrhovna norma i svrha. Ako u svojoj ekspanziji slijepo nagonsko postupno uzurpira i prostor duhovnoga, odnosno transcendencije, može se doista govoriti o svjetovnoj religiji koliko god to racionalno bila besmislica. U stvarnosti u kojoj je slijepo nagonsko preuzelo prijestolje najplemenitije ljudske sposobnosti od razuma besmislicom se čini ono jučerašnje. A u takvom odnosu snaga i pristupom da je čovjekova narav dobra, religija bez Boga, odnosno njegovih pravila, jedina je moguća.

Antun Budimir

Antun Budimir

Teolog i kolumnist
Antun Budimir

Latest posts by Antun Budimir (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Polazišta za novi uputnik Katoličkoga vjeronauka I. Sažetak 1. Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. (u nastavku: Prijedlog) ne može se doraditi ni popraviti, valja ga napisati iz p...
Tko gura, a tko zatvara oči pred kasperizacijom Ka... Posljedice forsiranja multikulturalnosti i multikonfesionalnosti Već duže vrijeme možemo pratiti, i to na svim poljima, izravna i jasn...
Kurikulna reforma ni legitimna ni legalna Cjelovita kurikulna reforma nepravilno je građena i vođena, pogrješna u mnogo čem. U svojoj srži to je ipak politička subverzija i zatvoren krug ljudi...
Kurikulna reforma – nagazna mina za vjeronau... Da s ovakvim predloženim dokumentima kurikulna reforma školstvu ne će donijeti ništa dobroga postalo je vidljivo već iz dosadašnje rasprave. P...
Njemački poučak školskom vjeronauku Prepoznaje li Katolički vjeronauk svoju važnost? Ishlapjelo stanje vjere njemačkih katolika i optuživanje školskoga vjeronauka za takvo stanj...