Skip to content

Za revalorizaciju papinstva


Možda ovaj naslov nije najzgodniji za članak, što ga želimo napisati. Nije papinstvo ni danas ničim, stvarno, devalorizirano: nije se ono ni u jednim pametnim očima devalviralo, Ni u pretkoncilsko, ni u pokoncilsko doba. Njemu ni danas nitko ne može oteti iz ruke legitimacije, što ju je dobilo u Evanđelju, iz samih Gospodinovih usta, u Cezareji Filipovoj (Mat. 16, 18. 19.). Legitimacije na neograničeni duhovni suverenitet u Crkvi. Ono sa ključevima i o vezanju i razrješivanju svega, s automatskim efektom i na nebu, izriče to na način više nego uvjerljiv i više nego indiskutabilan. Tko bi htio da to ospori, morao bi najprije “demitologizirati” Evanđelje i evanđeliste, — ne samo Mateja, nego i Luku (Luk. 22, 31. 32.) i Ivana (Iv. 21, 15. — 19.), — proglasiti ih mistifikatorima i falzifikatorima. A devetnaest stoljeća povijesti Crkve, koja su se na to evanđeosko obećanje i svjedočanstvo nadovezala, u jednakoj su mjeri i potvrda i ilustracija božanske realnosti toga evanđeoskog obećanja. Sve, što se je kroz te duge, — vrlo duge, — vjekove događalo u Crkvi i oko Crkve, — a samo vrlo neozbiljni ljudi mogu ustvrditi, da to nijesu bile velike, pa i čudesne stvari; i psihološki i historijske čudesne, — najuže je bilo povezano s papinstvom: svemu tome bio je glavna pozornica papinski Rim. Bez njega je uopće nemoguće i zamisliti i rekonstruirati ta tisućljetna nadljudska duhovna hrvanja i ostvarenja: tu neviđenu dosljednost u religioznom učenju i praksi, to tako, po formama, jednostavno, a opet iznutra tvrdo jedinstvo i homogenost jednoga svesvjetskog i svenarodnog organizma, tu nepreglednu, upornu i požrtvovnu, aktivnost mnogih u službi najviših vjerskih i etičkih ideala; uvijek svjesnu i uvijek odgovornu; i onda, kada su po njoj padale sjene neizbježivih individualnih ljudskih slaboća. Svi su se konci toga veličajnog zbivanja sticali u rukama papinstva; sve je to išlo po njegovim direktivama. Geniji su bili toliki, koji su sjedili na papinskoj stolici ili se oko nje kupili.

A pokoncilska kriza u Crkvi samo je još jedan, impresivan, dokumenat više, kako Crkva ne može bez papinstva. Baš bez onoga i onakova papinstva, s kakvim je ušla i na II. vatikanski koncil i iz njega izišla. Već prvi pokušaji, da se dosadašnji položaj papinstva u Crkvi, bitno, revidira, da se stegnu i ograniče njegove vjekovne, tradicionalne, prerogative, da se smanji njegov stvarni utjecaj na tokove crkvenoga života, urodili su u Crkvi takvim idejnim metežem, takvom organizacijskom i pastoralnom dezorijentacijom, takvim naglim nazatkom pobožnosti i moralnog idealizma u kleru i među vjernicima, takvim, upravo drastičnim, opadanjem ugleda katoličke Crkve u javnosti, da to, već samo po sebi, djeluje apologetski u korist papinstva i izaziva spontanu i silovitu reakciju na sve strane. Svi, — i oni unutar i oni izvan Crkve, — vide, da je to bio fatalno kriv korak i da bi katolička Crkva, pođe li dalje tim putem, sama sebe likvidirala i ispisala zadnju stranicu svoje, dosada tako velike i časne, povijesti. Tko nam god dobro želi, piače nad tim i sažaljuje nas; tko nas god ne voli, zlorado se tomu veseli i podjaruje takve tendencije.

Eto, u tom kontekstu i u tom smislu potrebna je danas katoličkoj Crkvi revalorizacija papinstva. Ne teoretska, — ona je, događaji su to pokazali zorno, “ad hominem”, besmislena, nje, uostalom, nitko nije tražio ni na II. vatikanskom koncilu; dogme je, pa i dogmu o papinskom primatu, on ostavio na miru, — nego ona praktična. Valja napustiti neozbiljne eksperimente i jalovo fraziranje o “decentralizaciji Crkve” i o revidiranju primata, pa svu aktivnost Crkve i sva njezina reformna nastojanja opet kanalizirati prema centru, prema papinstvu, i orijentirati ih na Rimu. Nebitne su revizije i izmjene kod toga, razumije se, moguće, — one su zapravo, i po stavovima II. vatikanskog koncila, i bile cilj i predmet reforme: nitko ne će reći, da, na primjer, decentralizacija crkvenog upravnog aparata i, još više, detalijanizacija papinske kurije i papinske diplomacije ne bi bila Crkvi na korist, — ali princip papinstva valja opet snažno naglašavati i konsekventno provoditi. U svim njegovim konstitutivnim dijelovima.

Valja opet početi vjerovati, pouzdavati se, imati puno povjerenje, u Petrovu karizmu. Nije papinski auktoritet auktoritet od ovoga svijeta. Nije on prvotno stručni ni znanstveni, osobni, auktoritet. On je učinak neposredne intervencije Božje. Ne dolazi on od mudrosti tijela i krvi, — od ljudske pameti i umovanja, — nego od nebeskoga Oca (Mat. 16, 17.). Bog je njegov izvor i temelj, ali i njegov garant. Ne smiju se stoga na nj primjenjivati mjerila, kriteriji, ljudske kritike. On je nosilac božanske, objavljene, istine: istine odozgor. One istine, koja se ne vara. U papinstvu se ljudi, koji vjeruju, moraju pouzdavati. Njemu se smiju, — i smiju i moraju, — predati s osjećajem sigurnosti; bez skepse, bez kolebanja. I za Papu vrijedi ona Isusova: “Ovoga potvrdi Otac Bog, — Hunc enim Pater signavit Deus!” (Iv. 6, 27.). Mirno se možemo na njega osloniti. Na Petrovoj lađici ne ćemo doživjeti brodoloma. Na njoj se Crkva ne će nikada nasukati na hridine i o njih razbiti. Petrova se stijena ne ljulja. Petar je i poslan, da utvrđuje svoju braću (Luk. 22, 32.); — to mu je misija. Nikada se ne smijemo opredjeljivati protiv Pape. Pogotovu ne, kad je u pitanju evanđeoska objava; u velikim pitanjima religiozne istine. Pa ni kada na drugoj, protivnoj, strani stoje veliki ljudski auktoriteti, daroviti i duhoviti ljudi, učenjaci od imena. Pa ni onda, kad je na drugoj strani većina, masa, javno mišljenje. Ne bi to bilo u stilu vjere; nije to logika Evanđelja. To manje, što Papa govori o znamenitijim stvarima i s većom apodiktičnošću. S božanskim se elementom u Papi susrećemo. Valja s tim uvijek računati, kolikogod to izazovno zvonilo ušima našega ljudskoga ili znanstvenoga ponosa i samosvijesti. Kršćanskom misliocu nikada to nije ni poniženje ni apsurd. Jedan je — dakako kršćanski, — genij, Augustin, rekao: “Roma locuta — causa finita!” Boga je i Krista on nazirao iza Petra. A Bog “uvijek ima pravo!” Pred Papom nije nitko učitelj: pred njim smo svi učenici i djeca. U njemu kulminira božanska vlast Crkve. Ako je igdje “mentalitet stada” opravdan i razuman, ovdje je. Krist je Petra, — i u njemu Papu, — njega jedinoga, proglasio vrhovnim pastirom, — dakako pastirom, koji mora ljubiti i čija vjera mora biti jača od smrti; — sve je nas druge svrstao među ovce i jaganjce (Iv. 21, 15. — 19.).

Valja opet pred Papu izlaziti sa svetim strahopočitanjem: kao pred Božju svetinju. Nije bio duhom malen čovjek, koji je Papu nazvao “slatkim Kristom na zemlji” (L. Veuillot). Čovjek je, to se zna, i Papa, — ne ćemo ga deificirati; — ali, ako itko na zemlji, on na njoj predstavlja Krista; Krist se je s njim moralno identificirao; ogrnuo ga je svojim auktoritetom. Elementarni je manjak kršćanskoga osjećaja, kad netko bilo govori o Papi, bilo pred njega stupa bez svijesti duboke podaničke odanosti i plemenite pažnje; kad ga hoće da tretira samo kao brata u Kristu, sebi jednaka; kad s njim hoće da govori na “ravnoj nozi”, samo “snagom argumenata”. I kad je njegovom odlukom, u čemu bilo, — makar i u stvari, koja je nama najdraža, — pogođeno naše samoljublje, naša sujeta, valja prema Papi i papinstvu sačuvati ton pijeteta. Nije Papa nikada samo Sarto, Della Chiesa, Ratti, Pacelli, Roncalli, Montini; on je uvijek i Papa, glava Crkve. I, — nije on nikada, u Crkvi, objekt javne kritike. S njim nitko nema prava polemizirati. Tko “ne može” da mu odobrava, treba da, ponizno, šuti i čeka. Gdje, možda, Papa časovito i ne pogađa, Krist će ispraviti njegove puteve. On će odgovoriti i za sebe i za Petra (Mat. 17, 26.).

Valja da opet, svi postanemo prema Papi lojalni. Da se solidariziramo i identificiramo s njegovim stavovima. Da spremno prihvaćamo njegove odredbe i odluke i savjesno ih i zastupamo i provodimo. Da u svim stvarima od značenja njemu prepustimo glavnu i zadnju riječ i uvijek mu priznajemo pravo, da, na teritoriju čitave Crkve, intervenira, kad to nađe za zgodno ili potrebno. Nije kršćanski, — a još je manje svećenički, — Papine enciklike, dekrete, naputke, kritizirati, ignorirati, bojkotirati, sabotirati, dočekivati ih s pasivnom, a kamo li s aktivnom, rezistencijom. Tko tako radi, nema katoličkoga uha; nema ni katoličkoga srca. To je iz temelja kriva metoda. Na takvoj raboti nikada ne će biti Božjega blagoslova. To je opstrukcija Crkvi; to je, u stvari, protivljenje Kristu. Ne možemo biti pred Bogom prosvjetljeniji od Pape; ne možemo biti bolji kršćani od njega. Pravi je duhovni “salto mortale” svako pokušavanje, da se Papu natjera u defenzivu, da mu se sugerira reteriranje, da ga se sili na uzmak, da se na njega pravi presija. To je izvrtanje na glavu evanđeoske i koncepcije i konstitucije Crkve: buna u Crkvi. I onda, kada se to radi u, tobože, najblažoj formi: kad se Papu izolira, kad ga se ostavlja sama; neka se brani, kako zna! Po onoj poznatoj riječi svetoga pape Pija X., iz dana prvoga modernizma, kojom se je on potužio na takvu izolaciju, citatom iz Izalije: “Torcular calcavi solus, et de gentibus non est vir mecum!” (Iz. 63, 3.).

A, eto, u sve te tri stvari izgubili smo danas, mi, — crkveni ljudi sa položaja još puno više nego obični vjernici, — općenito, svu finoću i tankoćutnost. Svaki srednjoškolac i student, svaki novinar i publicista, svaki mladomisnik i kapelan, svaki teolog, arogira sebi pravo, da kritizira Papu i da s njim polemizira. Svakakvim, i najpogrdnijim, imenima nazivaju, ako već ne Papu osobno, a ono njegove ljude, “kuriju”, “Vatikan”, “Rim”. Sijelo su im reakcije i totalitarizma. Kretenima ih krste. Klikom: korumpiranom klikom. Papino ime spominju bez ikakva počitanja. Uskraćuju mu i tradicionalni njegov titul: “Sveti Otac”. Hoće, da im bude samo “drug”: “Montini”. Bezobzirno i bez ikakva ustručavanja oglušuju se o Papine želje i sugestije, krše njegove odredbe, suvereno prelaze na dnevni red preko svih Papinih direktiva, deklaracija, izjava. Tjeraju otvorenu opoziciju Rimu. Direktno pozivaju svećenike i vjernike na neposluh Papinim enciklikama i dekretima: izrijekom osporavaju i ispravnost i obvezatnost njegovu učenju i njegovim teološkim i moralnim tezama. S protestom i bunom dočekuju svaku manifestaciju i afirmaciju Papine univerzalne jurisdikcije nad čitavom Crkvom. Silom hoće da prenesu težište crkvenoga života u mjesne Crkve, mjesto da ono ostane, kao i dosada, u općoj, rimskoj, Crkvi: konkretno u Papinim rukama. I po praksi svih dosadašnjih katoličkih stoljeća, i po formalnoj i peremptornoj definiciji I. vatikanskog sabora, po kojoj Papa “ima punu i najvišu jurisdikcijsku vlast nad čitavom Crkvom”: “neposrednu, nad pojedinim Crkvama, i nad svima njima zajedno, nad pojedinim pastirima i vjernicima, i nad svima njima zajedno” (Denzinger, 1831.); “redovitu i biskupsku” (Denzinger, 1827.); — štogod biskup može učiniti u svojoj biskupiji, može i Papa direktno; i neovisno od biskupa.

Tu, definiranu, vjersku istinu katoličke Crkve, o papinskom primatu, mnogi još nekako teoretski i prihvaćaju, ali je “factis negant”. I kod nas. A to je ono, što danas, — na Petrovo, na dan Crkve i papinstva, — treba iskreno i duboko požaliti. I što, bezuvjetno, valja izmijeniti i popraviti. U tom je smislu opet kažemo, ne samo potrebna, nego i neposredno aktualna “revalorizacija papinstva”. Moramo je odlučno provesti, ako hoćemo, da naša vjera i naša Crkva izađu iz ove svoje, današnje, teške krize.

Učinimo to: sustavno i do zadnjih konsekvencija! Svi mi, koji hoćemo da budemo kršćani i katolici Evanđelja. I pravi, vjerni, svećenici Božje Crkve. Respektirajmo i popularizirajmo sve, što Papa govori i traži! Zalažimo se svojski za ono, što on preporučuje! Okrenimo leđa svima, koji protiv njega ustaju, vrijeđaju ga, uskraćuju mu posluh! Sve učinimo, što je do nas, da se i u našoj zemlji i po čitavu kršćanskom svijetu osjeća Papina ruka! Čuvajmo kao zjenicu u oku svoju tisućljetnu tradiciju jednoga prema Rimu uvijek lojalnoga i Petru do kraja vjernoga katolicizma!

S Petrom i s Papom stojimo. I stajat ćemo. U svim pitanjima. U svim dilemama. Ne treba nam nikakvih drugih učitelja! “Roma aeterna!” Živio Papa! Živio Sveti Otac Pavao VI.!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1972., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 58-63. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...