Skip to content

Zanovijetanje na početku nove godine


„Najviše poniženje čovjeka jest: potrošiti svoje vrijeme i još uvijek živjeti.“

Neorganiziran dan pun zbrke, trke. Svuda si i nigdje. Obveze. Da se rasteretiš, reći ćeš: “Sutra ću to učiniti!“ Ljudi imaju doduše sve više slobodnoga vremena, a opet se svi  žure. Obratite li se nekomu, najčešće će vam odgovoriti: “Nemam vremena!” Nikad nije bilo toliko užurbanih ljudi. Djeca  nemaju vremena za stare roditelje i bolesne. Bračni drugovi se udaljuju, otuđuju, jer nemaju vremena jedno za drugo. Treba stvoriti odluku kako živjeti, što izbjegavati.

Baš zbog toga neke stvari koje želimo napraviti u životu, imamo običaj odgoditi za poslije jer nam se trenutačno to ne radi. Kažemo sebi da ima vremena. Istina je da ga ima, ali kako za koga. „Ljudi žive život tako da budu što sretniji, umjesto da budu sretni što su živi“, kaže jedna mudra izreka.

Gubimo dane i ono najvažnije, gubimo iz vida neponovljivost vremena, trenutka koji traje sada i nikad više. Pri kraju života žalimo za izgubljenim vremenom.

Na dar nam je dano ovo razdoblje, 365 neispisanih stranica  za pisanje životnoga romana. Ponekad bismo se razočarali da imamo snage pročitati prošlogodišnji. Tko je sve na stranici zapisan? Koga smo izostavili, nepovratno izgubili? Gdje je vjera u svemu tomu? Jesmo li zadovoljni nakon svega? U tim stranicama je naš život.

Dani prolaze. Carpe diem, iskoristi, uberi dan, upotrijebi ga. Čije će biti sutra, pita se pisac ove izreke rimski pjesnik Horacije. Treba stvoriti odluku kako živjeti, što izbjegavati.

Odrediti trenutke mira, sabranosti tijekom dana. Blagoslovljeno vrijeme  u koje se čovjek otvara Bogu, bližnjemu. Možda nam je ovo posljednja godina života, zadnja šansa da budemo ono što jesmo da se na našem sprovodu nitko ne bi zapitao o tome kako smo umrli nego kako smo živjeli.

Problem s natalitetom. Sve nas je manje. Forumi, simpoziji na sve strane. Začuđuje da se na prvom mjestu naglašavaju ekonomski razlozi, nezaposlenost, kao da su nekad roditelji većeg broja djece bili bogataši. Malo tko ističe kontracepciju, pobačaj, kao da se toga stide ili kao da je to nešto normalno. Nije li to čudno?

Vjeronauk u školi i susreti vjeroučitelja. Samoodopadnost biskupa, a koji su plodovi? Sve ih je manje u crkvi, koja bi trebala biti pokazatelj uspjeha? Župski vjeronauk je muka i nama i djeci, ali se ne krije zadovoljstvo i lažna uspješnost. Prema pastoralnom izvještaju sve štima. Kad će vjeroučitelji s  vjeroučenicima na istu Misu…? Ne pod moranje, nego…?

Ja im se divim, sama teorija bez prakse pokazala se jalova, a Crkva je postala kabinet u kojemu se naučeno proživljava. Čujem da ih ne smiju pitati, potaknuti, opomenuti ako nisu bili na nedjeljnoj Misi!? Ako je to istina, vratite vjeronauk u vjeronaučne dvorane, u sastavu školskoga programa.

Ima jedna zgodna izreka: “Lažeš k’o pastoralni izvještaj!“

„U maglama nebo leži jer se zemlje stidi!“

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Postoje li dva života… Većina kršćana govori da nam je Bog podario dva života: ovaj ovdje i drugi na nebu nakon smrti. Koliko stvarno života imamo? Ima li razlike i...
Uskrsnuće Kristovo O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo...
Osporavani Isus Zasigurno nema osobe na ovoj zemlji koja je bila  toliko voljena, osporavana, dokazivana i nijekana. Jedni su ga voljeli, za njega su umirali...
O glazbenim služiteljima Božanske Liturgije Snimio: Igor Brautović Želio bih, iz vlastita iskustva, podijeliti s vama nekoliko misli o temelju i naravi službe pjevanja u Liturgiji. Kao št...
Božji glasnici I ja sam, konačno, došao na red da obilazim bolnice, liječnike. Godine nose svoje. Sa svih strana, od poznatih i nepoznatih dolaze savjeti ka...