Skip to content

Zašto častimo kosti svetaca?

Sv. Leopold Mandić u Rimu

Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, Hrvata iz Herceg-Novoga,
čuva se u Padovi, a u Godini milosrđa preneseno je najprije u Rim (u staklenom lijesu),
a zatim u travnju 2016. stiže i u Zagreb.

Moći


Moći (na hrvatskom isključivo u množini) ili relikvija (na latinskom se sad koristi i u jednini, a izvorno je bilo u množini, grčki se kaže leipsana) jesu opipljiv predmet koji je predmet religiozna štovanja radi veze sa svetom osobom, svetinja koja vjernicima predstavlja poveznicu s nebesnikom, uzorom koji ih zagovara svojim molitvama. U pravilu je riječ o ostatku tijela Božjega ugodnika, najčešće kosti, no u moći se ubrajaju i predmeti povezani s njima kao oruđe mučenja, odjeća, sve što predaja povezuje s Gospom ili s Kristovim životom, mukom, smrću i uskrsnućem. Običaj čuvanja i čašćenja moći razvio se od poštovanja mučenika, iako je još Mojsije iskazivao čašćenje kostima praotca Josipa, Abrahamova praunuka (Izlazak 13, 19 i Jošua 24, 32). Redovito mjesto pohrane moći u crkvi je njihovo polaganje (uzidavanje, ugrađivanje) pod oltar ili, što je ranije bio česti slučaj, u oltarnu ploču (menzu). Ta se pločica zove grébac ili grobac i nad njom se u Euharistiji obavlja posveta.


Moćnik


Moćnik na hrvatskom jeziku pokriva dva latinizma: 1. relikvijar, umjetnički izrađen predmet u kojem se čuvaju svete moći, i 2. relikvijarij, kapelicu relikvija, riznicu, dvoranu u kojoj se čuvaju dragocjene moći. Moćnik je u oba smisla: kameni sarkofag (kao sv. Alberta Velikoga u Kölnu, sv. Martina u Toursu, bl. Marije Propetoga Petković u Blatu) ili kovinsko-stakleni lijes (kao bl. Ozane u Kotoru) ili kosti uložene u voštanu figuru (kao sv. Silvana u crkvi Sv. Vlaha u Dubrovniku ili bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici). U prvom smislu, za manje dijelove, moćnik može biti izrađen u raznim oblicima, redovito od zlata i srebra: kao kapsula-theca-medaljon, okov-uložnica, oklopnica, ampula-cilindar, pokaznica, piksida, urna, ploča/ormarić; nalik na: krošnju, križ, anđela, janje, golubicu, pelikan, ribu, simbol evanđelista, kuću, torbu, fenjer; kao škrinja, lijes, sarkofag; glava, poprsje, prst, šaka, stopalo, podlaktica sa šakom, potkoljenica sa stopalom. Stauroteka je vrsta moćnika u koji se okivaju komadići Kristova križa.

Prvi moćnici bili su žrtvenici podignuti nad grobovima mučenika (crkva Sv. Petra u Rimu sagrađena je nad grobom apostolskoga prvaka). U prvim stoljećima Rimska se Crkva protivila prijenosu kostiju i komadanju ostataka svetaca pa je umjesto toga onima koji su tražili nešto dodirljivo kao nabožnu stvar i predmet pobožnosti, kao moći slala predmete koje su bile u dodiru (reliquiae ex contactu) s grobom čašćenoga. To je najčešće bio komad tkanine, sukna ili pletiva koji je mogao zračiti svetčevom energijom nakon što bi barem prenoćio na mučenikovu grobu, pa čak i vosak ili ulje iz uljanice koje je gorjelo blizu grobova, ili zemlja ili pijesak iz Svete Zemlje. Istočna je pak Crkva još od IV. stoljeća počela prenositi, usitnjavati i razašiljati zemne ostatke Božjih ugodnika. Taj se običaj raširio i na Zapadu pa je papa Grgur III. (731.–741.) uz tadašnju crkvu Sv. Petra u Vatikanu sagradio prostoriju u koju su pohranjene moći svetih apostola, mučenika i priznavatelja. Prije toga je papa Ivan IV. Dalmatinac (640.–642.) u lateransku krstionicu pohranio moći svetih Venancija, Staša, Mavra i drugih mučenika koje je opat Martin prenio iz Dalmacije i Istre.


Sveti


U prvoj Crkvi svi su se vjernici nazivali svetima (tako: Druga Korinćanima 13, 12; Efežanima 1, 4; Filipljanima 4, 22; Kološanima 3, 12). Oni su bili sveti jednostavno zato što su ušli u blisko zajedništvo s Uskrslim, time što su postali članovi zajednice Kristovih sljedbenika. Kako je zajednica učenika rasla i gubila prvotni zanos i gorljivost, uobičajilo se samo iznimne ljude nazivati svetima i to tek nakon što umru, a osobito ako su skončali kao mučenici. Stoljećima su ljudi aklamacijom priznavali pojedince svetcima, bez formalnoga postupka. Od XII. stoljeća u Katoličkoj Crkvi proglašenje svetim mora odobriti papa.

Svi su kršćani „sa svom smjelošću” (Djela apostolska 4, 29) pozvani isijavati svjetlo života „u velikodušnosti, dobroti, nehinjenoj ljubavi i istinitoj riječi” (Druga Korinćanima 6, 6–7); biti pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga sve do prolijevanja krvi jer je mučeništvo najveći dokaz ljubavi (Ivan 15, 13). Grčka i latinska riječ za mučenika, martyr, prvenstveno znači svjedok. Mučenik je svjedok vjere. Postojanost mučenika jedan je od motiva vjerodostojnosti kršćanske religije. Zato do pred kraj prvoga tisućljeća kršćanstva nije postojao današnji postupak proglašenja blaženim (beatifikacija) i svetim (kanonizacija). U izvješću o mučeništvu sv. Polikarpa Smirnskoga (69.–125.) stoji: „Mi se klanjamo Kristu jer je Božji Sin, a mučenike pak kao Gospodinove učenike i nasljedovatelje s pravom dolično častimo zbog njihove iznimne ljubavi prema svojemu kralju i učitelju. O, da i mi postanemo njegovi sudrugovi i suučenici!”


Nauka crkvenoga Učiteljstva


Od početka kršćanstva, pojedinci su smatrali moći načinom da se približe svetima i tako stvore bliže veze s Bogom. Drugi nicejski (sedmi ekumenski) sabor 13. listopada 787. određuje: „Za one koji odbacuju moći kojega svetoga mučenika određujemo: ako je riječ o biskupima ili klericima, da ih se smijeni; ako se pak radi o monasima ili laicima, da ih se isključi iz zajedništva.”

Papa Ivan XV. piše 3. veljače 993.: „Moći mučenika i priznavatelja štujemo tako da se klanjamo Onome čiji su mučenici i priznavatelji; častimo sluge kako bi štovanje prešlo na Gospodara koji je rekao: ‘Tko vas prima, mene prima’ [Matej 10, 40] da bi nas, koji nemamo povjerenje u našu pravednost, pomagale njihove molitve i zasluge u predobroga Boga, da postignemo ono oko čega djelotvorno nastoje spasonosne Božje zapovijedi, sveti kanoni i časni oci i čvrstoću uvjerenja koja se nalazi u uspomeni časnog biskupa koja se predaje bogoštovlju.”

Tri stoljeća kasnije, u Odluci o zazivanju, čašćenju i moćima svetaca i o svetim slikama od 3. prosinca 1563. Tridentski sabor određuje: „Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima koji nose vlast i brigu naučavanja, da u skladu s običajima Katoličke i apostolske Crkve primljenima od vremena početaka kršćanske religije, u suglasnosti sa svetim ocima i dekretima svetih sabora: da ponajprije marljivo poučavaju vjernike o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju moći i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da svetci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i korisno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bismo izmolili dobročinstva od Boga, po njegovom Sinu Isusu Kristu, našem Gospodinu, koji je naš jedini Otkupitelj i Spasitelj; te da bezbožno misle oni koji niječu da bi trebalo zazivati svetce koji u nebu uživaju vječno blaženstvo; ili koji tvrde da se oni ne mole za ljude, ili da je krivoboštvo njih zazivati kako bi se molili i za nas pojedinačno, ili da je to suprotno Božjoj riječi, i da se protivi časti jedinog posrednika između Boga i ljudi Isusa Krista [usp. Prva Timoteju 2,5]; ili da je ludo riječju ili mislima moliti one koji kraljuju na nebu. Vjernici trebaju častiti sveta tijela svetaca i mučenika i drugih koji žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga [usp. Prva Korinćanima 3,16; 6, 15.19; Druga Korinćanima 6, 16], koja će On uskrsnuti i proslaviti u vječnom životu i po kojima Bog ljudima daje mnoga dobročinstva; tako da one koji tvrde da ne treba štovati moći svetaca i da im ne treba iskazivati čast, ili da vjernici beskorisno časte njih kao i druge svete predmete, ili da uzalud pohađaju spomen-mjesta svetaca kako bi tako izmolili njihovu pomoć, treba u potpunosti osuditi, kao što ih je Crkva već prije osudila i kao što ih osuđuje i sada.”

Bivši dubrovački nadbiskup, papa Pio IV. propisao je 13. studenoga 1564. za cijelu Crkvu službeni obrazac vjeroispovijesti (Tridentski sažetak vjerovanja). U njemu se ističe i rečenica: „Čvrsto držim da… treba častiti i zazivati svetce koji s Kristom kraljuju… i da njihove moći treba častiti.”

Rimski katekizam, sastavljan na Tridentskom saboru 1562.–1564., proglašava da je štovanje svetih zakonito. Prema starom hrvatskom prijevodu pita se i odgovara ovako: „Odkle se potvrđuje krjepost relikvija, to jest svetijeh moći i ukazuje se jakost i moć njihova? Da tko ne će vjerovati i radi poštenja koje se ima svetijema i zaštićenja koje radi nas primaju one stvari čudovite učinjene na njihove grobove, i oči i ruke i sva uda izgubljena – povraćena na pravo biće i odagnane hudobe iz tjelesah ljudskijeh. Koje nijesu bili slučaji kako mnogi; nijesu bili štijeli kako primudri ljudima su svjedoci priobilati sveti Ambroz i sveti Agustin koji zapisaše u knjige. Što veće? Ako haljine [Marko 5, 27-29; Luka 8, 43], ubrusi [Djela apostolska 19, 12], ako sjen svetijeh [Djela apostolska 5, 15], prije nego preminuše iz ovoga života odagnaše nemoći i povratiše jakosti, tko bi najposlije smio zatajati da Bog ne čini ista čudesa po svetomu pepelu, po kostima i po ostalijem moćima svetijeh? Prikaza ovo onaj mrtac [mrtvac], koji, po sreći unesen u grob Elizeja, ončas oživlje budući dotaknuo tijelo njegovo” (Druga o kraljevima 13, 21, usp. i Sirah 48, 14).


Razlog, svrha i uvjet


Svetci su Božji prijatelji; na Zemlji s Kristom trpe i proslavljaju se. Pošto su više ujedinjeni s Kristom, jačaju Crkvu. Uče životu i svetosti. Svojom sudbinom povezuju nas s Otkupiteljem. Slavi ih se općenito na dane njihova rođenja za Nebo. Na blagdane svetaca propovijedaju se divna Božja djela i navješćuje uskrsno otajstvo prolaska kroz muku i smrt na život, a Božji ugodnici se predočuju kao uzori koje treba slijediti. Uspomena svetih časti se zbog dijeljenja sudbine s Isusom, ljubavi i dražesti, zazivanja Krista i njegove slave.

Da bi se nekoga častilo kao svetca on ne mora imati besprijekoran i bezgrješan život, nego vatrenu i iskrenu predanost molitvi i dobrim djelima, čime postaje uzor junačke krjeposti. „Pravo štovanje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego više u jačini djelotvorne ljubavi kojom od svetaca tražimo iz života primjer, udio u zajedništvu s njima i pomoć od njihova zagovora” (Lumen gentium, br. 51).


Kanonskopravne odredbe


O štovanju svetaca i svetih moći Zakonik kanonskoga prava određuje: „Da bi se poticalo posvećivanje Božjega naroda, Crkva […] promiče istinsko i vjerodostojno štovanje drugih svetaca čiji primjer vjernike izgrađuje, a zagovor štiti.” (kanon 1186); „Svete se moći ne smiju prodavati [nefas est].” (kanon 1190 § 1.); „Neka se čuva drevna predaja pohranjivanja moći mučenika ili drugih svetaca ispod nepomičnih oltara, prema odredbama predanim u bogoslužnim knjigama.” (kanon 1237 § 2.); „Bez dopuštenja Apostolske Stolice ne mogu se ni na koji način valjano otuđiti, ni trajno premjestiti znamenite moći, a ni one kojima puk iskazuje veliko čašćenje.” (kanon 1190 § 2.); „Da bi se zaštitila posvećena i dragocjena dobra, neka se vodi stalna briga za održavanje i upotrebljavaju primjerena sigurnosna sredstva.” (kanon 1220. § 2.).

Bivši Zakonik kanonskoga prava, koji je bio na snazi od 1918. do 1983., imao je odredbe koje se danas mogu smatrati pravnim pravilima jer novi Zakonik u njihovu djelokrugu nije ništa propisao: „Dobro je i koristonosno zazivati Božje službenike koji zajedno s Kristom kraljuju i častiti njihove likove i moći.” (kanon 1276); „Znamenite moći (insignes reliquiae) svetaca i blaženika jesu tijelo (corpus), glava (caput), ruka (brachium), podlaktica (antibrachium), srce (cor), jezik (lingua), ruke (manus), noga (crus) ili onaj dio tijela na kojemu je mučenik bio mučen, pod uvjetom da je taj dio cijel i da nije sitan.” (kanon 1281. § 2.). „Moći moraju, kada se izlažu, biti zatvorene u škrinjicama ili moćnicima, te zapečaćene.” (kanon 1287. § 1); „Upravitelji crkvi i svi ostali na koje to spada dužni su brižno paziti da se svete moći ne oskvrnu na bilo koji način i da se čuvaju dovoljno dolično” (kanon 1289. § 2.).


Sv. Toma Akvinski o čašćenju zemnih ostataka svetaca


Na neke dvojbe koje oko svetih moći imaju i današnji ljudi, crkveni je Naučitelj tijekom 1272. ili 1273. godine ovako odgovorio.

Čini se da se svetačke moći nikako ne smiju zazivati. Naime, ne smije se činiti nešto što može biti povod za zabludu. A štovati ostatke mrtvaca čini se da pripada u zabludu pogana koji su mrtvim ljudima odavali počast. Zbog toga ne treba cijeniti moći svetaca.

Nadalje, budalasto je klanjati se bezosjećajnoj stvari. A moći svetaca su bezosjećajne. Zato je glupo pred njima se ponizno moliti.

Osim toga, mrtvo tijelo nije ista prilika kao živo tijelo pa se čini da zbog toga nije istovjetno s njime. Stoga se čini da nakon smrti nekoga svetca njegovo tijelo ne treba obožavati.

Ali protiv toga je što se čita u knjizi O vjerskim istinama: „Vjerujemo da se tijelima svetaca, a posebice moćima blaženih mučenika, kao Kristovim udovima, treba najiskrenije klanjati.” I dalje: „Ako tko ima suprotno mišljenje, smatra se da nije kršćanin nego sljedbenik Eunomija i Vigilancija.”

Odgovaram kao što kaže Augustin (O Državi Božjoj, I, 13): „Ako je očev kaput ili prsten, ili bilo što te vrste, djeci toliko draži koliko je veća njihova ljubav prema roditeljima, ni na koji se način ne smije prezirati njihova tijela koja su s nama sjedinjena puno prisnije i povezanije nego bilo koji komad odjeće koji nosimo jer ona pripadaju čovječjoj naravi.” Iz toga je jasno da onaj koji gaji određeni osjećaj prema komu, pokazuje bojazan i prema onomu što preostane nakon smrti te osobe, ne samo prema tijelu ili dijelovima tijela, nego i prema vanjskim stvarima kao odjeći i slično. A očito je da Božje svetce moramo poštovati kao Kristove udove, Božje sinove i prijatelje te kao naše zagovornike. Stoga i njihove ostatke, kakvegod, slično trebamo častiti njima u spomen, a poglavito njihova tijela koja su bila hram Duha Svetoga (Prva Korinćanima 6, 19) i oruđe Duha Svetoga koji je u njima stanovao i djelovao, i koja će se suobličiti Kristovu tijelu po slavnome uskrsnuću. Stoga Bog prikladno nagrađuje te moći čineći čuda u njihovoj nazočnosti.

Na prvi prigovor treba reći: to je bilo gledište Vigilancija. Jeronim u knjizi koju je napisao protiv njega (u drugom poglavlju) prenosi da je rekao: „Pod izgovorom vjere vidjeli smo da je uveden obred blizak poganskome. Malenu hrpu praha, ne znam čiju, omotanu dragocjenim platnom, štuju poljupcima.” Nasuprot tome, Jeronim u pismu Ripariju kaže: „Mi ne obožavamo ni moći mučenika, ni sunce, ni mjesec, ni anđele; to bi bilo idolopoklonstvo. No, častimo moći mučenika i obožavamo Onoga čiji su oni mučenici [jer mučenik, na grčkom martyr, izvorno znači svjedok]. Poštujemo sluge da se čast slugama prelije gospodaru.” Tako, dakle, časteći moći svetaca ne upadamo u zabludu pogana koji su iskazivali idolopoklonstvo mrtvim ljudima.

Na drugi prigovor valja reći da bezosjećajno tijelo ne štujemo zbog njega nego zbog duše koja je bila sjedinjena s njime, a sada uživa u Bogu, kao i zbog Boga čiji su bili službenici.

Na treći prigovor treba reći da mrtvo tijelo nekoga svetca nije ono isto koje je imao dok je živio, zbog različitosti oblikovnice, to jest duše, ali je isto zbog istovjetnosti tvari koja se ponovno ima sjediniti sa svojom oblikovnicom.

Suma teologije, III. dio, 25. pitanje, 6. članak

mr. Petar Marija Radelj

mr. Petar Marija Radelj

Teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga.
mr. Petar Marija Radelj

Latest posts by mr. Petar Marija Radelj (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Svetci nam pomažu odupirati se zavođenjima i liječ... O pohodu moćiju svetoga Leopolda Mandića Zadru tamošnji nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije msgr. dr. Želimir Puljić upozorio je n...
Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Put križa i put svjetla „Križni put“, ovisno o pristupu i kutu gledanja, može biti ili jest proživljavanje Izbaviteljeve muke, djelo biblijske duhovnosti, promišljanje koje u...
Potop je predslika krštenja Noa pušta golubicu da provjeri je li Potop prošao i kopno se pojavilo (mozaik iz XIII. stoljeća u bazilici Sv. Marka u Veneciji, detalj). Li...
Toma Akvinski o žudnji za tuđim supružnikom O bludnosti se može razmatrati egzegetski, u raspravi o dvjema zapovijedima sa Sinaja, no katolička moralka ima na raspolaganju i sustavan pri...