Skip to content

Žeđaju Bogom napojeni – uz evanđelje 3. korizmene nedjelje (A)


Iv 4, 5-42


Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”


Da pisci evanđelja nisu puki pripovjedači, kroničari ili životopisci, najbolje se vidi iz vrsnih ulomaka Ivanova evanđelja koji obiluju simbolizmom. Nedvojbeno je da su događaji iz Isusova života pretočeni u riječ i zapisani kako bi se pred nas stavila njihova preobražavajuća snaga. U njima je darovan put kojim možemo krenuti, koji nas vodi do oslonjenosti na Krista – izvor žive vode. Susret u Samariji na Jakovljevu zdencu, mjestu koje predstavlja jednu od snažnih točaka židovskog iskustva Boga, dovodi nas na izvore našega bića. Drugo, Isus se nalazi na putu iz Jeruzalema za Galileju. Ne prolazi Jordanskom dolinom, nego opasnom Samarijom. Putuje predjelom u kojem žive neprijateljski, nečisti i krivovjerni Samarijanci. Taj put predstavlja govor njegova poslanja, jer to što Isus mora proći Samarijom na putu do Galileje nosi bremenitu teološku poruku. Dakle, nije riječ o geografskom naglasku Ivanova evanđelja, nego o istini vjere koja od nas traži da ne mimoilazimo ljude i stanja koja su nam neugodna, jer Bog nikoga ne isključuje i ne pravi podjele među ljudima.


Susret dviju žeđi


Podne je. Srce dana. Trenutak u kojem se ne očekuje susret i razgovor žene i muškarca na osamljenom mjestu. U tom dijelu dana događa se susret na zdencu iz kojeg je pio rodozačetnik Jakov i njegovi (Izraelovi) potomci. Mjesto snažne simbolike i upućenosti na Božju skrb za svoj narod u prostoru i vremenu. No, upravo tu gdje bi se trebalo napajati, Isus nema čime bi zahvatio vode. Žedan je i umoran od puta. Prizor ide prema svom središtu kad zdencu prilazi Samarijanka od koje Isus traži piti. Na vodu – koja ne pravi razliku među ljudima, jer se daje i zlima i dobrima – dolazi Isus i Samarijanka. Jedan Židov i jedna Samarijanka, nepremostiva razlika koju spaja voda do koje ih dovodi žeđ. Samarijanka dolazi u neobično vrijeme na zdenac. Vrućina nije vrijeme kad se dolazi po vodu. Možda se želi skriti od susreta ili od nepoželjnih pogleda i prezira? Međutim, upravo će na Jakovljevu zdencu susresti pogled koji će zahvatiti do u dno njezina bića i s kojeg će krenuti u susret prema drugim ljudima kojima će svjedočiti svoje iskustvo. Naglasci su to koji uvelike otkrivaju kako se rađa vjera u našoj nutrini i kako se dade kušati da smo vjerom zahvaćeni. Sva se evangelizacija oslanja na ovo iskustvo i s njim računa.

Samarijanka se nije zaputila prema Isusu, nego prema vodi. Neočekivani susret na zdencu otkriva nam Božja očekivanja. Iako je put do zdenca dio svakodnevice, na njemu će se dogoditi iskustvo koje će preobraziti svakodnevicu. Susret kojem se nije nadala natopit će nadom cijelo njezino biće. Na tom mjestu potekao je razgovor koji otkriva vjeru koja napaja čovjeka do srži njegova bića. Razgovor se dogodio unatoč vjerskim i kulturološkim preprekama. To je onaj skok vjere koja nadilazi prepreke koje su ljudi podigli na svom povijesnom hodu i sakralizirali ih u ime obrane Boga i njegove časti. Štoviše, razgovor sa Samarijankom otvara razumijevanje Božjeg govora u svijetu: ljudi se odnose jedni prema drugima na temelju međusobnih razlika i njima se uvjetuju, no Bog se ne uvjetuje. Bog dolazi i ondje gdje se ljudi ne usuđuju prići. Isusova inicijativa otkriva Božju žudnju za čovjekom.

Opis susreta na zdencu opis je traženja smisla osobnog života iz odnosa s Kristom. Kad se čovjek susretne s Bogom, onda se nužno otvara pitanje o istini života. Napajati se Bogom znači neutaživu žeđ za izvorom svoga bića – Bogom. Ta žeđ je ujedno piće kojim čovjek čini svoj život plodnim. Bez pokretanja žeđi za Bogom, život se pretvara u pustinju na kojoj nema plodova. Ma koliko obilovali civilizacijskim dosezima na materijalnom planu, tehnološkim i obrambenim dosezima današnjeg vremena, kad presuši žeđ za Bogom, život se lišava svoga pr(a)vog cilja. Isusova žeđ dovela je Samarijanku do žeđi za Kristom, do prepoznavanja pravih izvora koji se nalaze u dubini naše nutrine. Izvor žive vode jest Bog. Samo se iz Boga prelijeva na sve strane obilje koje nikomu ne prijeći napajanje. Živa voda kao slika Boga i njegova odnosa prema čovjeku nadasve je važna u razumijevanju smisla života. Nije time samo rečeno kako se imam odnositi prema Bogu, tko je i kakav je Bog prema meni, nego se time hoće naglasiti da čovjek koji se napaja na Bogu prihvaća Božji pristup prema drugim ljudima.


Vjera se rađa iz odnosa


Isus sa Samarijankom vodi razgovor koji vodi prema istinskoj žeđi i spoznaji istine. Naglasci su na nedostacima. Korak po korak i razgovor s Isusom otkriva nedostatke, ali i mjesto gdje se dade doći do istinskog obilja, dubljeg identiteta. Isus joj otkriva da je imala pet muževa i da joj trenutačni nije pravi. Preljubnica je, a za Židove su Samarijanci u stanju preljuba prema Bogu. Nije imenovana, nego je određena pripadnošću skupini. Neimenovana predstavlja cijelu Samariju koja se zagubila u štovanju okolnih božanstava i time postala slikom čovjeka koji ne nalazi dubinu svojih traženja. Izlazi na vidjelo njezina potraga za smislom, kao i promašaji u potrazi. Isus će u njoj probuditi dublju žeđ. Pred Isusom se prepoznala u svojoj nemoći da nađe svoj pravi smisao, a tek po njemu došla je do pune istine.

U razgovoru se Samarijanka poziva na autoritet predaje, na očeve, na njihovo mjesto štovanja Boga, a Isus objavljuje Oca koji nije sužen na iskaze otaca ili na toponime. Šokantno! Kad odlazi sa zdenca, ostavlja vrč. Preobražena nutrina je napojena. Sad je ostalo suvišno. Ostavlja tragove prolazne žeđi. U grad se vraća praznih ruku, ali ispunjene nutrine. U sebi nosi ono čega je vrč simbol. Potom će u gradu iz njezina svjedočanstva poteći utjecaj na druge. Šokantno je da Samarijanci dolaze do spoznaje na temelju svjedočanstva žene, a u Jeruzalemu – sjedištu ovlaštenih tumača Božje riječi – vjerske i narodne vođe ne vide Isusa u pravome svjetlu.

Vjera se, dakle, rađa iz odnosa, iz iskustva i na poticaj preobraženih ljudi koji svojim životom ukazuju na izvor koji ih je preobrazio. Silna je to poruka nama danas dok na vrata života pristižu ponude koje nastoje zadobiti stanarsko pravo u našem srcu. Drugo, sve metode, planovi i programi ne mogu zamijeniti život. Kako bilo da bilo, kršćani su pozvani biti kreativna manjina koja unosi proročki nemir u današnje društvo i ukazuje na našu duboku potrebu za dubinom, za Bogom koji nije zakrpa naših nemoći, nego izvor koji natapa sva naša traženja i osnažuje ih. Svijet u kojem živimo lako nas omami svojim pripravcima za taženje prirođene žeđi za smislom života. Ipak, Bog nas ne ostavlja u našim lutanjima. Ispod oklopa i maski susreće naše pravo lice i daruje nam se da se ne bismo izgubili u krivim žudnjama i prianjanjima uz površne i prolazne potrebe.


Crkva i umorni Isus


Poput umornog Isusa na Jakovljevu zdencu i Crkva se danas nalazi u stanju umora. No, Evanđelje nije umorno, nego ljudi napuštaju tradicijsko, anemično kršćanstvo u kojem više ne prepoznaju izvor žive vode, što ne znači da je Evanđelje današnjim ljudima prihvatljivo i da ćemo s nekim “tehnikama” motivirati ljude za Evanđelje. Ipak je očito da tradicijsko kršćanstvo sve više nalikuje na ustajalu baru koja pruža utočište komarcima i religijom omamljenima pruža nostalgična sjećanja na minulu mladost. Zato je u tom i takvom stanju sadašnjeg trenutka moguće da mnogi u Crkvi očekuje s neke druge adrese osvježenje, a Evanđelje je nama darovano i nama povjereno. Darovano nam je da bi se njime napajali i drugima omogućili da iz njega piju. Zato valja uočiti da je Isusov umor postao spasonosnim mjestom u životu Samarijanke. Umor se nije pretočio u prepreku, nego u prigodu. I kršćani su pozvani ne zaustavljati se u oplakivanju vlastitog umora, na skrb oko vlastitog odmora, niti se pouzdavati u slast svjetovnih napitaka ili političkog položaja u društvu, nego valja pojačati žeđ za Bogom. S druge strane, valja se poput Isusa dati napiti iz ruku one koja je došla na zdenac sebe opskrbiti vodom i koja je imala ograničeni pogled na njega. To će reći da se ne smijemo izolirati od onih koji na nas gledaju s prezirom ili predrasudama, odnosno od nas ništa ne očekuju. Snažna je to poruka. Kao da nam nanovo valja misliti sebe polazeći od iskustva Isusove riječi: “Daj mi piti!” Ivan ne skriva da je Isus umoran, da se zaustavio i sjeo na zdenac. Mi naš umor često maskiramo kako bismo sebe prikazali u ljepšem svjetlu ili prekrili svoje rane, jer bi – kako kažu – moćna, brojčano velika i isključiva Crkva opet zavrijedila divljenje. Nemamo pravo evangelizacijske i pastoralne “neuspjehe” maskirati brojevima i tablicama, građevinskim ostvarenjima, očuvanjem nacionalnog i zavičajnog, besplodnim okupljanjima i manifestacijama, jalovom sakramentalizacijom i retuširanjem povijesnih scenografija. Ivanovo evanđelje ne skriva da se preko temeljnih potreba naše naravi rađa spoznaja o našim dubljim potrebama. Te dublje potrebe nisu dodatci, nego vlastite potrebe ljudskoga bića. Svjedočanstvo vjere kaže da imamo pravo na svoje dubine, da je Bog odgovor koji nas se porobljuje. Bog je odgovor na naše sumnje, nejasnoće i traženja. To se ne da vidjeti bez da se vidi da nam je stalo do osobe. Isus u Samariji to pokazuje. Današnji trenutak zapadnjačke povijesti ne slijedi Isusov primjer. Živimo u vremenu koje stavlja naglasak na učincima osobe, a ne na osobi.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

Latest posts by Don Ivica Huljev (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Upoznati dar Božji – razmišljanje uz 3. kori... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 4, 5-42) nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada...
3. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Izvor vode koja struji u život vječni Iv 4, 5-42 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svoje...
3. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin U počecima svijeta, veli Sveto pismo, Duh je Božji lebdio nad vodama. Bog je spasio svoj izabrani narod provevši ga...
3. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Korizma je vrijeme pokore i obraćenja. U prvi nam se mah može učiniti da smo mi pozvani obratiti se i promijeniti...
Meditacija uz 3. korizmenu nedjelju – A DAJ MI PITI! Zaručnici i bračni parovi na tečajevima za zaručnike rado pripovijedaju kako su upoznali svog izabranika, odnosno izabranicu: poznavali ...