Skip to content

Zemlja – prostor blagoslova i blagostanja


Drevni je običaj Crkve o blagdanu sv. Marka moliti za blagoslov polja i blagoslivljati usjeve. Taj je obred iznimno značajan u zemljoradničkim vjerničkim zajednicama. Tom prigodom molimo Boga za pogodno vrijeme, uspjeh našeg zemljoradničkog posla i urod naše zemlje. U zemljoradnji se, kao u nijednoj drugoj djelatnosti, može doživjeti zemlja kao mjesto dodira Božjeg i ljudskog elementa života. U zemljoradnji se najjače doživljava jedna duboka istina naše vjere zapisana već na prvim stranicama Svetog Pisma: Bog, čovjek i zemlja nalaze se u stanju duboke životvorne povezanosti.


Zemlja u Svetom Pismu


Knjiga Postanka, kao i cijelo Sveto Pismo od početka do kraja, svjedoči da je jedna od najvažnijih tema Božje objave i iskustva vjere Izraela upravo zemlja. Zemlja je najvažnija, ako ne i središnja, tema biblijske vjere. Od samog početka Svetog Pisma zemlja se predstavlja kao važan i sveobuhvatan simbol da se po važnosti i značenju svrstava uz Boga i čovjeka. Zemlja se predstavlja kao dar Božji čovjeku koji na njoj i od nje živi i kao pojedinac i kao zajednica naroda. Čovjek je stvoren od zemlje, od zemaljskog praha i daha Božjega, pa je tako životno važna supstancija ljudskog postojanja. Čovjek u zemlji, na zemlji i od zemlje živi. Ona mu je povjerena na brigu i čuvanje. Zemlja je temeljna odrednica ljudskog etičkog ponašanja. Onako kako se čovjek ponaša prema svojoj zemlji i drugim bićima, reći će Papa Franjo, isto se tako ponaša i prema drugim ljudima. „Ravnodušnost ili okrutnost prema drugim stvorenjima ovoga svijeta prije ili kasnije utječe na način na koji postupamo s drugim ljudskim bićima“ (Laudato si’ 92).

Biblijski tekstovi svjedoče da čovjek dobiva zemlju kad obdržava i čuva savez, a gubi je kad ne sluša Božju riječ. Bog čovjeku zemlju daruje i čovjeka smatra odgovornim za zemlju i sva stvorenja koja s njime na zemlji žive. Po tome je čovjek sličan Bogu, slika Boga stvoritelja, uzdržavatelja, čuvara i domaćina koji uređuje i ravna svojim zemaljskim domom i domaćinstvom. Iako je zemlja čovjeku obećana Božjom zakletvom, ona ljudskim bićima može biti mjesto prokletstva i propasti, ali i mjesto ugodnog, sretnog i dugog života. Na zemlji se događa suputnički odnos između Boga i čovjeka. Stoga je zemlja mjesto, prostor i put u kojem i po kojem čovjek Boga i samoga sebe upoznaje i spoznaje. Na zemlji se događa suživot čovjeka i čovjeka te čovjeka i Boga. Pravo zajedništvo života čovjeka s Bogom, kako svjedoče biblijski izvještaji prenoseći iskustvo Božjeg naroda Izraela, događa se već tijekom boravka na zemlji, a u nebu se to zajedništvo usavršuje i doživljava puninu. Već ovdje na zemlji živimo s Bogom i u svojoj zemaljskoj svakodnevici nam Bog pokazuje svoju prisutnost među nama i s nama. Bog se i po Isusu Kristu pokazuje kao „Bog s nama“, kao onaj koji se utjelovio i uzemljio u našu zemaljsku stvarnost. Zbog toga se i mi, kao kršćani i vjernici, već ovdje na zemlji trudimo ostvariti vrijednosti Kraljevstva Božjeg kako nas je Isus učio svojim postupcima zapisanim u Evanđelju.


Životvorna povezanost ljudskog roda sa zemljom


Knjiga Postanka govori da se zemlja kao Božje stvorenje pojavljuje postavljanjem granica što odvajaju plodno tlo od voda. Zemlja postaje u daljnjem procesu stvaranja Božja suradnica i sustvarateljica. Objavljivanje i pojavak zemlje je „sveti trenutak“ u kojem se zemlja „otkriva“ iz dubina voda. Zemlja postaje suho kopno sposobno za nastanak i održanje života biljaka, životinja i čovjeka. Bog zemlju „vidi“ kao dobru. Njezino pojavljivanje Bogu je izvor radosti i opisano je kao kad majka nakon poroda pregledava svoje dijete i uočava da je dobro, zdravo i ispravno. Već od trenutka svog pojavljivanja i otkrivanja zemlja sudjeluje u nastavku stvaranja. Bog nastavlja stvaranje u suradnji sa zemljom. Prva je zapovijed Božja upućena zemlji: „Neka proklija zemlja“ (Post 1,11). Nastanak i postojanje biljaka vezano je uz zemlju, ona je izvor njihova života. Bog je svojom riječju stavio zemlju u stanje aktivnosti, a zemlja iz potencijala svojih životvornih snaga proizvodi biljni svijet svih vrsta. Prenošenje života biljnog svijeta događa se po sijanju i sjemenu. Iz sjemenja koje je plod biljaka i stabala rastu nove biljke. Sjeme prenosi život i kvalitete svojih prethodnika na novi urod koji nastaje iz njihova sjemena. Zemlja prima sjeme, kako sjeme biljaka, tako i ljudski rod, koji uz i zbog plodnosti zemlje na njoj nastavlja život. U Bibliji se riječ sjeme upotrebljava i za opis ljudskog potomstva. Njome se ne označava samo pojedinac kao potomak svojih roditelja, nego čitav niz potomaka koji je proizašao iz jednog izvora, čitavo čovječanstvo, a osobito židovski narod. Time se izražava važna činjenica da u prenošenju života biljaka i životinja, a osobito ljudi, zemlja ima svoju važnu i nezamjenjivu ulogu. Bog je izvor sveg života, ali proširenje i održavanje života ovisi i o zemlji kao suradnici u izvođenju njegove namisli udahnjivanja života.

Čovjek je stvoren od zemlje i oživljen Božjim dahom. Ljudski rod nalazi svoj identitet jedino u povezanosti sa zemljom.  Naziv za ljudski rod adam i naziv za zemlju adama u gramatičkom su odnosu kao muški i ženski rod iste riječi. Teološka i životna je poruka ovih naziva značajna. Između ljudskog roda i zemlje postoji veza i odnos sličan odnosu između muškog i ženskog roda, između muškarca i žene. Taj se odnos ne temelji na dominaciji i vladanju, podjarmljivanju i porobljavanju, nego na istom dostojanstvu i jednakopravnosti pred Bogom. Zemlja i čovječanstvo su partneri, a ne protivnici. Taj je odnos opisan kao udomaćivanje i pripitomljavanje, odnos u kojem čovjek zemlju priznaje i prepoznaje kao dom i mjesto svog bivstvovanja i postojanja, a zemlja čovječanstvo i njegov život prihvaća kao što majka prihvaća dijete u svoje naručje, svoj zagrljaj da ga štiti, hrani, za njega se brine i njegov život unapređuje. Osim toga, igrom riječi adam i adama označuje se i odnos lokalizacije čovjeka. Čovjek nije stvoren od neke zemlje, nego se svojim postajanjem „uzemljuje“ i biva dijelom određenog mjesta, stvoren je od onoga praha i one zemlje na kojoj je rođen, na kojem stanuje i provodi svoj život. Tim se ustanovljuje i odnos naroda i pripadajućeg mu mjesta na licu zemlje, svog zavičaja, svoje domovine.


Zemlja je izvor i mjesto ljudskog blagostanja


Čovjeku je za njegov život potrebna hrana. Zadaća zemlje i stvorenja proizašlih iz njezine suradnje s Bogom u djelu stvaranja je brinuti za ljudski rod i za njegovo blagostanje. Istom mjerom i ljudskom je rodu povjerena briga za zemlju i sve njezine stvorove – uzdržavati ih i čuvati. Zemlja i bilje proizašlo iz nje izvor su hrane i uzdržavanja ljudskog života. Nastanak čovjeka je Božje djelo, ali uzdržavanje njegova života ovisi o plodovima zemaljskog bilja, o plodovima zemlje. Zemlja od koje hrana dolazi izvor je bivstvovanja čovjeka. Hranjenjem, činom uzimanja hrane, zemlja postaje dio ljudske unutarnjosti, sastavni i neizostavni dio ljudskog organizma. Hranom se ostvaruje najintimniji dodir između zemlje i čovjeka. Hrana izrasla iz zemlje je izvor ljudskog bivstvovanja, životvorni dio bića. Čovjek hranom u sebe uzima i postaje ono što jede. Hraneći se plodovima zemlje čovjek u sebe unosi životvornu snagu zemlje, a zemlja postaje osnovna sastavnica njegova opstojanja, životvorno važna sastavnica ljudskog bića.

Blagoslov Božji čovjeku izrečen je i materijalno oblikovan stalnom plodnošću zemlje, sigurnim i udobnim prebivanjem na njoj. Odnos prema zemlji očituje i vidljivim čini čovjekov odnos prema Bogu, prema samome sebi i prema drugim ljudima. Prekid odnosa poslušnosti i suradnje čovjeka s Bogom očituje se izopačenjem ljudskog odnosa prema zemlji. Zbog ljudskog sebičnog i pohlepnog ponašanja i zemlja trpi razorne posljedice. Ne samo da se nasilje i uništavanje života očituju na području međuljudskih odnosa kao djela ubojstva i ratova među ljudima, nego se očituju i u uništavanju okoliša te razaraju međusobnu životnu povezanost svih bića. Zemlja se suši, tuguje i postaje neplodna. Iskvaren i izopačen pristup zemlji, izrabljivanje i obeščašćenje zemlje očit je znak puta u smrt i zemlje i čovjeka. Izrabljivački odnos prema zemlji je čovjeku iskonska napast koja može uništiti i iskvariti zemlju, a čovjeka učiniti lutalicom i izopćenikom, ukinuvši za njega životvornu ukorijenjenost u zemlju. Čovjeku prijeti gubitak svoje zemlje, svoje domovine.


Živjeti u skladu s Bogom i našom zemljom


Ponovna uspostava života vodi preko obnove zemlje i obnove čovjekovih odnosa s njom što je pokazatelj i novog odnosa s Bogom. Upečatljivo je ta poruka prenesena u pripovijesti o Noi.  U njoj se i suvremenom čovjeku otkriva Božja obavijest da je zemlja dar koji valja s poštovanjem prihvatiti, kušnja s kojom se mora suočiti i zadaća koju treba izvršiti želi li sretno, ugodno i blagoslovljeno živjeti. Iako se pred današnje zemljoradnike kršćane stavljaju uspjesi „razvijenog svijeta“ kao ciljevi proizvodnje hrane, ipak je važno znati činjenicu koju nam prenosi praotac Noa. Dok su svi punili zemlju nasiljem i uništavali njezino lice, jedino se Noa odvažio poslušati Božji glas i sagraditi korablju. Iako je smatran nerazumnim i ludim, Noa je postupao kao pravednik i shvaćao je vrijednost živih bića koje je ukrcao u svoju lađu. Drugačiji je život i drugačiji odnos prema zemlji moguć, primjećuje Papa Franjo potičući kršćane da se i danas obrate te postanu novo svjetlo svijeta i sol ispaćene i izrabljenje zemlje: „Dovoljan je samo jedan dobar čovjek da se nada vrati!“ (Laudato si’ 71).

U svijetu u kojemu žive današnji zemljoradnici često se traži što obilnija žetva i što više plodova zemlje. Ne preže se od uništavačkih herbicida i pesticida od kojih zemlja stradava, a i ljudi obolijevaju od bolesti kojima je teško naći lijek. Ipak, lijekovi protiv bolesti koje donosi izrabljivački stav prema zemlji postoje. Bog ih je već davno upisao u povijest ljudskog roda i zapisao u svojoj poruci Svetog Pisma. Život u blagostanju i zadovoljstvu na zemlji nije moguć bez uzimanja u obzir od Boga nam danih zapovijedi što su upisane u prirodnom svijetu oko nas. Blagoslovljen i sretan život može se postići samo ako poštujemo svoju zemlju, ako je ne izrabljujemo i iscrpljujemo do zadnje kapi života. Jedan je čovjek promijenio sudbinu svijeta, pa smo i mi kršćani, zemljoradnici današnjeg svijeta, pozvani biti poput Noe i drugačije se odnositi prema svojoj zemlji.

Dok blagoslivljamo svoja polja i vinograde, mi kršćani smo pozvani sjetiti se Božjih riječi i njegove poruke o našoj povezanosti sa zemljom. Obrađujmo je u zahvalnosti i poštovanju. Ne činimo joj zlo i ne cijedimo je i ne iscrpljujmo njezinu životnu snagu radi većeg dobitka i zarade. Bog, koji je zemlju blagoslovio i dao joj moć rađanja, neće nas nikada zaboraviti. Zemlja će, ako je poštujemo, uvijek davati dovoljno plodova da bude dosta za hranu nama i našoj obitelji. Ona će nam uvijek omogućavati da na njoj imamo sretan i udoban, siguran i obiljem blagodati ispunjen dom.

Dr. Đurica Pardon

Dr. Đurica Pardon

Znanstveni suradnik i župnik u Punitovcima
Dr. Đurica Pardon

Latest posts by Dr. Đurica Pardon (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Žene na Grobu Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u...
Samci u Svetom pismu Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijen...
Pravda Amosova i našega vremena Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Kn...
Noina najveća ostavština Pojmovi. Ostávština su tvarna i duhovna dobra koja ostaju nakon čije smrti, ono što nasljeđuju budući naraštaji. U pravu ostavìna je sve što j...
Tora, Isus i Pavao o razrješivosti ženidbe 1. Sažetak Prvotni Božji naum jest da je brak supružnicima trajno otkrivanje sama sebe: „Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕ...