Ženidbena zapreka spolne nemoći
Ženidba je po svojoj naravi usmjerena k rađanju djece. A u braku je za ostvarenje te svrhe potrebno da bračni drugovi mogu međusobno spolno općiti. Ako bračni drugovi ne mogu spolno općiti, ne mogu ni rađati djecu. Stoga se spolna nemoć ili nemogućnost bračnih drugova da obave bračni spolni čin smatra zaprekom za ženidbu.
Da bi se moglo govoriti o ženidbenoj zapreci spolne nemoći, potrebno je najprije pogledati ili razjasniti što se smatra spolnim činom ili općenjem.
1) Poimanje spolnoga čina i spolne nemoći
Rađanje djece ili potomstva, čemu je ženidba po svojoj naravi usmjerena, složen je, ali u sebi i jedinstven proces. U njemu, međutim, treba razlikovati ljudsko djelo (actio humana) i djelo naravi (actio naturae). Ljudsko djelo bračnih drugova intiman je spolni čin (copula ili coitus carnalis) koji sjedinjuje bračne drugove, i oni po njemu postaju »jedno tijelo«. Izvršenje toga djela zavisi od volje bračnih drugova i njihovih psihofizičkih svojstava i spolnih predispozicija. Kada je izvršen bračni spolni čin, samo začeće, razvitak ljudskoga bića i rađanje djece djelo su naravi i proces se dalje odvija svojim naravnim tijekom.
Kod promatranja spolne nemoći gleda se samo na ljudsko djelo, tj. spolni čin ili općenje, odnosno na nemogućnost spolnoga općenja (impotentia coeundi), a ne gleda se na to može li iz spolnoga općenja uslijediti začeće i hoće li ono biti okrunjeno rađanjem, budući da mogućnost ili nemogućnost da dođe do začeća te rađanja (impotentia generandi) nema značenja u smislu stvaranja ženidbene zapreke. Ipak može, kako ćemo vidjeti kasnije, utjecati na valjanost ženidbe iz drugih razloga.
Za kanoniste je u prošlosti poseban problem predstavljalo određivanje bitnih elemenata bračnoga spolnog čina i koji nedostaci čine nemogućim spolni čin, odnosno uzrokuju spolnu nemoć muškaraca ili žena. Osobito su se razilazili oko toga treba li kod muškaraca sjeme za spolni čin biti proizvedeno u testisima (verum semen in testiculis elaboratum) ili ne, i čini li nepostojanje ili neka mana maternice (uterus) i jajnika (ovaria) kod žene spolnu nemoć ili ne. Nije postojalo suglasje o tome ni među nadleštvima Svete Stolice, odnosno u sudskoj praksi ili jurisprudenciji Rimske rote i u doktrinarnim stavovima Kongregacije Svetoga Oficija i Kongregacije za sakramente. Ali se ovdje nećemo upuštati u razmatranje složene kazuistike i različitih stavova i teorija koje su u prošlosti zastupane, nego ćemo iznijeti što se danas u kanonskoj znanosti smatra spolnim općenjem i uzima kao spolna nemoć.
Kao polazište za razrješivanje pravne ili teoretske dvojbe u ovoj stvari uzima se Dekret Circa impotentiam quae matrimonium dirimit Kongregacije za nauk vjere, od 13. svibnja 1977., a koji je izričito odobrio papa Pavao VI. Bila su, naime, postavljena dva pitanja: 1° Sastoji li se nemoć, koja ženidbu čini nevaljanom, u nesposobnosti, prethodnoj i trajnoj, bilo apsolutnoj bilo relativnoj, za izvršenje bračne kopule? I 2° Ukoliko je na to odgovor potvrdan: traži li se nužno za bračnu kopulu ispuštanje sjemena proizvedenog u testisima? Na prvo pitanje odgovor je bio potvrdan, što znači da se spolna nemoć sastoji u nesposobnosti za bračnu kopulu; a na drugo odgovor je bio niječan, odnosno da se za bračnu kopulu ne traži da muško sjeme mora biti proizvedeno u testisima.
Općenito se spolni čin označuje kao: Umetanje muškoga spolnog organa (membrum virile ili penis) u rodnicu (vagina) žene i ispuštanje sjemena u nju (Penetratio vaginae mulieris per erectum mebrum virile et effusio seminis virilis intra eadem vaginam). Stoga je za obavljanje spolnoga čina od strane muškarca i žene potrebno: da imaju odgovarajuće spolne organe; da je moguća erekcija muškoga spolnog organa i njegovo utiskivanje u ženski spolni organ, odnosno da je ženski spolni organ sposoban u sebe primiti muški; te da se iz muškoga spolnog organa u ženski ispusti muško sjeme.
Sposobnost za spolni čin se redovito stječe s pubertetom. Ali ona može kod određenih osoba stvarno nedostajati, te muškarac ili žena, iako su prošli pubertet, mogu biti nesposobni obaviti što se traži za spolni čin u njegovoj naravnoj strukturi. Razlozi te nesposobnosti, odnosno spolne nemoći, mogu biti organske i psihogene naravi.
Kod muškarca organska ili fizička spolna nemoć (impotentia organica seu physica) proizlazi iz različitih anatomskih nedostataka, kao što su: nepostojanje, iz bilo kojeg razloga, penisa ili testisa, ili jednostavna disproporcija penisa u odnosu na ženske genitalije, tako da ne može doći do penetracije. Nakon naprijed spomenutoga dekreta Kongregacije za nauk vjere, ne smatra se nemoćnim čovjek koji je lišen sjemena proizvedenoga u testisima. A kod žene postoji organska ili fizička spolna nemoć ako ona nema rodnice (vagina), ako je rodnica preuska ili nedostatno razvijena.
Psihička ili funkcionalna spolna nemoć (impotentia psichica seu functio-nalis) sastoji se u tome da muškarac ima normalne spolne organe, ali oni, zbog nenormalnoga psihičkoga stanja, ne mogu vršiti svoje funkcije, nužne za izvršenje spolnoga čina. Funkcionalna nemoć se može očitovati neovisno od osobe s kojom se pokušava izvršiti spolni čin, ali i vezano samo za određenu žensku osobu. Prije svega se kod muškaraca radi o potpunoj nemogućnosti erekcije penisa, što onemogućuje njegovu penetraciju u ženski spolni organ, ili o prevelikoj osjetljivosti živčanih centara ejakulacije, što uzrokuje prijevremeno ispuštanje sjemena izvan rodnice žene, a ne u nju. A psihičku ili funkcionalnu spolnu nemoć kod žena čini tzv. vaginizam, uzrokovan preosjetljivošću stidnice (vulva), zbog čega i na najmanji dodir dolazi do grčevitoga mišićnog stezanja koje čini nemogućim normalno spolno općenje.
2) Postojanje zapreke
Ima različitih vrsta spolne nemoći, i ne čini ženidbenu zapreku svaka spolna nemoć. Zato prije nego što razmotrimo kanonsku odredbu kojom se naznačuje koja spolna nemoć čini ženidbenu zapreku (impedimentum impo-tentiae), potrebno je vidjeti kakvih vrsta spolne nemoći ima.
Nemoć za spolno općenje može se promatrati i razlikovati prema više kriterija.
a) Prema uzroku – može biti prirođena (impotentia naturalis), zbog naravnoga nedostatka na spolnim organima; ili slučajna (impotentia accidentalis), nastala pod djelovanjem nekih izvanjskih okolnosti. Naprijed smo već vidjeli da može biti organska i psihička, prema tome radi li se o potpunu ili djelomičnu nedostatku spolnih organa, ili o njihovu nefunkcioniranju.
b) Prema vremenu nastanka – prethodna (impotentia antecedens), postoji prije sklapanja ženidbe; i susljedna (impotentia subsequens), nadošla nakon sklopljene ženidbe.
c) Prema trajanju – trajna (impotentia perpetua), koja, nakon što je nastala, više sama od sebe ne prestaje prirodnim razvojem i tijekom vremena, niti se može ukloniti na drugi način osim pribjegavanjem izvanrednim sredstvima; i privremena (impotentia temporanea), ako može prestati prirodnim razvojem ili uporabom redovitih sredstava.
d) Prema opsegu – opća ili apsolutna (impotentia absoluta), postoji prema svakoj drugoj osobi suprotnoga spola; i ograničena ili relativna (impotentia relativa), koja postoji samo prema nekim ili prema određenim osobama.
e) Prema spoznatosti – sigurna (impotentia certa), kada se može pouzdano ustanoviti njezino postojanje; i dvojbena (impotentia dubia), ako se ne može sa sigurnošću ustanoviti da postoji. Dvojbena može biti u odnosu na postojanje same činjenice spolne nemoći, i u odnosu na postojanje zakonske norme koja određenu činjenicu tretira kao spolnu nemoć.
Odredba Zakonika o tome koja spolna nemoć čini ženidbenu zapreku glasi:
Kan. 1084 – § 1. Prethodna i trajna nemoć za spolni čin, ili kod muške osobe ili kod ženske osobe, bilo apsolutna bilo relativna, po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom.
Na ženidbu koja se namjerava sklopiti ima utjecaja samo prethodna spolna nemoć, koja je nastala prije sklapanja ženidbe, i koja postoji u trenutku njezina sklapanja, bez obzira je li ona urođena ili je nastala nekim slučajem. Prethodna spolna nemoć mora biti i trajna. Ako je privremena, kako god i kada god ona nastala, ne stvara ženidbene zapreke. Dakle, zapreka za ženidbu postoji samo ako je spolna nemoć i prethodna i trajna. Nema zapreke za ženidbu ako je spolna nemoć prethodna, a nije trajna, ili ako je trajna, a nije prethodna. Susljedna spolna nemoć koja nastupi nakon sklapanja ženidbe, pa makar bila trajna, nema nikakvoga odraza na valjanost ženidbe.
Osim toga zapreka nemoći mora biti sigurna, kako ćemo vidjeti malo kasnije.
Ženidbenu zapreku čini nemoć za spolni čin jednako i muške i ženske osobe. Dostatno je da spolna nemoć bude relativna, pa da ženidba ne može biti valjano sklopljena između određenih osoba. A ako kod neke osobe postoji apsolutna nemoć za spolni čin, tada ona ne može sklopiti valjane ženidbe niti s jednom osobom. Ženidbena zapreka spolne nemoći postoji, i čini ženidbu nevaljanom bez obzira je li se za zapreku znalo ili nije. Stoga, ako se za zapreku dozna kad je ženidba već sklopljena, ona je po sebi nevaljana i bračni drugovi se moraju rastaviti.
3) Narav zapreke
U naprijed navedenoj odredbi se kaže da prethodna i trajna nemoć za spolni čin po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom. To znači da je ta zapreka božanskoga naravnog prava.
Kako smo već ranije vidjeli, ženidba je zajednica dviju osoba koje sebe potpuno predaju jedna drugoj i jedna drugu prihvaća, i ta je zajednica po naravi usmjerena na rađanje djece. Potpuno uzajamno predavanje i prihvaćanje bračnih drugova uključuje i njihovo sjedinjenje u jedno tijelo preko vršenja spolnih čina. Također se za rađanje djece traži spolna suradnja, koja se ostvaruje u bračnoj kopuli ili spolnome općenju. Spolni čin, stoga, spada na bit i cjelovitost braka, i ako ne postoji mogućnost da ga neke osobe u braku izvrše, one su naravnim pravom spriječene da sklope ženidbu, odnosno ženidba sklopljena među njima je nevaljana.
Po sebi je zapreka tajna, ali stvarno može biti i javna, ako se u javnosti za nju već zna ili ima mogućnosti da se dokaže njezino postojanje, te da je prethodna i trajna. Kao što je već rečeno, može biti apsolutna i relativna. Kao zapreka naravnoga prava vrijedi za sve ljude, a ne samo za podložnike crkvenih zakona. Prema tome nevaljana bi bila ženidba katolika i nekatolika, ako bi spolna nemoć postojala kod nekatoličke strane. Budući da je naravnoga prava, od nje se ne može dobiti oprost.
4) Poteškoća u otkrivanju spolne nemoći
Spolnu nemoć je teško otkriti ili utvrditi u zaručničkim izvidima. Ni sami zaručnici, možda, toga nisu svjesni, osobito ako se radi o funkcionalnoj spolnoj nemoći, ili se stide o tome govoriti. Zato je potrebno da dušobrižnici budu o tome dostatno poučeni, te da u zaručničkome ispitu na diskretan način pokušaju od mladenaca saznati znaju li, ili možda sumnjaju o postojanju kakvih poteškoća vezanih za međuspolne odnose.
Najčešće se spolna nemoć otkrije ili se za nju dozna nakon što je ženidba sklopljena i izvjesno vrijeme trajala. Razumije se, ako spolna nemoć postoji, i ako je prethodna i trajna, ta je ženidba nevaljana, bez obzira što ženidbene stranke za nju nisu znale. Da postoji zapreka spolne nemoći i da je ženidba nevaljana, treba dokazati na crkvenome ženidbenom sudu, a na temelju nalaza i mišljenja liječnika i drugih stručnjaka, što nije uvijek lako, a nekada nije ni moguće.
5) Dvojba o postojanju zapreke spolne nemoći
Malo prije je rečeno da zapreka spolne nemoći mora biti sigurna. A sigurna je ako je utvrđena činjenica spolne nemoći, i ako pravo tu činjenicu jasno označuje kao okolnost koja priječi valjano sklapanje ženidbe. Zapreka je, međutim, dvojbena ukoliko u konkretnome slučaju nema dostatnih dokaza da je neka osoba nesposobna za izvršenje spolnoga čina, ili nije sigurno da određeni nedostatak, koji stvarno postoji i za koji se zna, čini zapreku spolne nemoći i da priječi sklapanje ženidbe. Dvojba, dakle, može biti o činjenici spolne nemoći (dubium facti), ili o tome podvodi li pravo određenu činjenicu pod zapreku spolne nemoći (dubium iuris).
O utjecaju dvojbene zapreke spolne nemoći na ženidbu Zakonik određuje:
Kan. 1084 – § 2. Ako je zapreka nemoći dvojbena, bila to dvojba o pravu bila to dvojba o činjenici, ženidba se ne smije spriječiti niti proglasiti ništavnom dok traje dvojba.
Uspostavljanje bračne zajednice odgovara ljudskoj naravi, i sklapanje ženidbe je temeljno ljudsko pravo. Stoga se to pravo ne može nekomu uskratiti sve dok se s moralnom sigurnošću ne dokaže da se on nalazi u stanju ili okolnostima koje ga čine nesposobnim da se služi tim svojim pravom.
Predmnijeva se, ili pretpostavka ide u prilog sposobnosti muškarca i žene da mogu sklopiti ženidbu i obaviti spolni čin. Nesposobnost za ženidbu i postojanje spolne nemoći treba dokazati. Stoga, sve dok se nečija spolna nemoć ne dokaže, njega treba smatrati sposobnim za bračni čin, i ne može mu se uskratiti pravo na sklapanje ženidbe. Razlog je jednostavan i jasan: sigurno temeljno ljudsko pravo (na ženidbu) prevladava nad nesigurnom i možda nepostojećom zaprekom spolne nemoći; ili: dvojbena zapreka spolne nemoći ne može biti jača od sigurnoga prava na ženidbu.
Gornja odredba ne daje odgovor na teoretsko pitanje: je li ženidba valjana ili nije, nego daje praktično rješenje problema – da se u dvojbi o spolnoj nemoći sklapanje ženidbe ne sprječava, a ako se dvojba pojavi nakon sklopljene ženidbe, da se ženidba, dok dvojba traje, ne proglašuje ništavnom. Ako se poslije sklapanja ženidbe utvrdi s moralnom sigurnošću da kod nekoga od bračnih drugova postoji prethodna i trajna spolna nemoć, tu ženidbu treba proglasiti ništavnom. A ako se pojavi samo dvojba o postojanju zapreke, sve dok se ta dvojba ne otkloni, ženidba se ne može sudbeno proglasiti nevaljanom.
6) Utjecaj neplodnosti na valjanost ženidbe
Od spolne nemoći, kako je naprijed rečeno, treba razlikovati nemoć rađanja. I dok je spolna nemoć – kao čovjekov čin – zapreka za ženidbu, nemoć rađanja – kao čin naravi – to nije. A to znači da je ženidba valjana i kad nije moguće u braku imati djecu. Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenome svijetu Gaudium et spes kaže: »I kad nema djece, često puta tako priželjkivane, brak ostaje kao zajednica i zajedništvo čitavog života i zadržava svoju vrijednost i nerazrješivost« (br. 50).
Jedan od najčešćih uzroka nemoći rađanja je neplodnost (sterilitas). A Zakonik o utjecaju neplodnosti na ženidbu kaže:
Kan. 1084 – § 3. Neplodnost niti zabranjuje niti priječi ženidbu, uz ob-državanje propisa kan. 1098.
Neplodne su one osobe, muške i ženske, koje nisu sposobne za oplodnju i prokreaciju ili za rađanje (impotentia generandi), iako su potpuno sposobne za spolni odnos ili čin. Neplodnost može biti prirođena (sterilitas naturalis) i kasnije nastala (sterilitas accidentalis). Razlozi za neplodnost su različiti. Kod muškaraca se najčešće radi o poremećajima u spermi: uopće nema spermatozoida ili oplodnih stanica (azoospermija), broj spermatozoida je premalen (oligospermija), oplodne stanice su mrtve (nekrospermija). Žene su neplodne ako su bez oba jajnika ili ako nemaju maternice, a zatim zbog stalna izostanka ili nepostojanja ovulacije, te smetnji ili prepreka ulasku spermija u maternicu.
Makar neplodnost bila i trajna, ona po sebi ne priječi sklapanje ženidbe, niti priječi njezinu valjanost. Ali može prouzročiti nevaljanost ženidbe ako je predmet zlonamjerne prijevare, o čemu govori kan. 1098, ili ako se plodnost postavi kao uvjet za valjanost ženidbe.
Tekst je izvadak iz knjige (bez bilježaka): Velimir BLAŽEVIĆ, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve. Pravno-pastoralni priručnik, KS, Zagreb 2004. (dopunjeno izdanje iz 2009. god.)