Životna odluka
Godina je posvećenog života. Otkad pamtim mi smo predmet razgovora, ogovora, malo kad shvaćeni u svom celibatu i poslanju.
Zavjeti na doživotno beženstvo nisu tema medija, dok ne pukne “skandal”. Celibat je dar Božji “kojim se duhovnik slobodno stavlja na službu Bogu i ljudima”. Apostol piše: “Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjeni se brine za Gospodnje, oženjen da ugodi ženi.”
Problem?
Više župljanima koji “sažalijevaju”, pa traže svaku priliku da nas dovedu u “vezu” i “dušobrižnicima” koji traže posljedice, poruke Pape Franje tumače kako im odgovara.
Istina, za celibat ne postoji Božja zapovijed. Evanđelja navode kao su neki apostoli oženjeni. Za neupućene to je nasilje nad ljudskom prirodom, i misle kako bi bilo više zvanja da se dopusti svećenicima ženidba. Od kad je celibat na snazi malodušni “odlaze”, osnivaju obitelj a za neke se misli da žive “kao da su oženjeni”, no velika većina ostvaruje zadano beženstvo kao izbor, a ne teret.
Uzeti smo od ljudi i nije čudo da među nama ima i hrabrih i kolebljivih. Čemu tajiti? Protivnici celibata navode Božju zapovijed: “Plodite se i množite” ili narodnu: “Ženska ljepota raduje oči, i to je najjača od svih ljudskih želja”, pa pozivajući se na Freuda vjeruju da je beženstvo izvor “kompleksa i neuroza”, zaboravljajući da je ljubav mjerilo, samo su objekti različiti.
Bilo bi mučno odreći se “od”, da nema onoga “za”. Svećenički i redovnički izbor, nažalost, postaje sablazan.
Dobro bi, u ovoj godini, bilo progovoriti o radostima i tjeskobama posvećenih zvanja.
Nije stvar riješena ako se o njoj šuti ili malo govori. Kršćanstvo nije “maniheizam”, nijekanje tjelesnosti jer je tjelesnost u Božjem planu, sustvaralačka s Bogom stvoriteljem. Pavao će navesti različite korijene beženstva: “Ima ih od rođenja nesposobnih, koje ljudi onesposobiše i onih koji se odriču radi kraljevstva nebeskog. Tko može shvatiti neka shvati!”
Teži dio svećeničkog života je osamljenost, koju ponekad liječimo na krivi način. Unatoč svemu, u nama živi čovjek koji čezne za susretom, rukom ispruženom, očima u kojima se može prepoznati. Ivan Pavao II. kaže: “Svećenik celibatom postaje čovjek za druge i u određenom smislu uzima službu oca, pa čak i majčinstva, nad svojom zajednicom. U tom smislu jednak je, na crkveni način, obiteljskom životu. Ostavljajući prirodnu obitelj, prihvaća duhovnu.”
“Biti u vodi a ne biti mokar.”
Tko nam vjeruje?
Ni sami sebi, ponekad.
Nisu ni Isusu. Krivo su tumačili susrete s Magdalenom, Samarijankom i s onima na “rubu”, “grešnicama”. I Isus je bio osuđivan, neshvaćen. Da smo bar nevini kao on? Za nas vrijedi ona: “Bdijte i molite da ne padnete u napast!”
“Iskušenja su korisna”, napisao je Toma Kenpenski, “premda su mučna i teška, ona pročišćuju”. I oženjeni i neoženjeni imaju ista pravila. I nije važno što “selo kaže”, važnije je što Bog misli o tebi, zar ne? To je ideal, a “mrijeti ti ćeš, kad počneš sam u ideale svoje sumnjati”!
PUT
Tko može odgovoriti pozivu
Tvojem
i zaboraviti da je
okrenut zemlji?
“Hoće li tko za mnom”, reče
“neka se odrekne samoga sebe…,
uzme križ
i pođe…”
Mogu li to bez milosti
Tvoje?
Daruj mi oči da vide
nebo u čovjeku,
ljepotu nadomak ruku
bez dodira.
Oči mi daruj da u svakoj
ženi sestru vide,
lik matere Tvoje,
da gradim most od riječi
i pogleda.
Kako se odreći sebe kad
sam od krvi, od
zemlje sazdan,
u drugima se
prepoznati želim?
Bol cvjeta u meni.
Oči mi daruj da vide dalje
od stvarnosti,
događaja i susreta,
Tebe u drugima i
nebo koje prisutnošću tvojom
u nama raste.
Kako da se odreknem samog sebe
bez pomoći Tvoje
kad sam čovjek?
Snagu mi daj za korak
i križ što ga nosim za Tobom.