Skip to content

Župna kateheza bez župnika?!

Kada bismo imali precizne statističke podatke o održavanju kateheze po župama, njihovoj redovitosti, sadržajno-metodičkoj kvaliteti i ponajviše o onima koji katehezu predvode, vjerujem da bismo dobili prilično šarolike i ne baš previše željene rezultate, a koji bi itekako upozorili na izravne uzroke današnje počeste nezainteresiranosti mladih za Crkvu.

No, s druge strane, stanje uopće nije toliko loše, pogotovo ne toliko loše da se ne bi moglo uz malo dobre volje promijeniti na bolje, ali je važno neke stvari otvoreno priznati, a tek onda pronalaziti nove kvalitetnije putove kojima ćemo svi skupa rado hoditi.


Picture1


 Vjeronauk i kateheza – kakvo nam je stanje?


S osamostaljenjem Republike Hrvatske dogodile su se bitne promjene po pitanju načina prenošenja vjere, a ono što se nakon toga događalo može se gledati i u pozitivnom i u negativnom svjetlu, odnosno u svjetlu opravdavanja i kritiziranja. S jedne strane, riječ je o ponovnom uvođenju Vjeronauka u školski sustav, a s druge strane o svojevrsnom samoinicijativnom dokidanju župne kateheze, jer se, valjda, nekako naivno vjerovalo kako će Vjeronauk sam po sebi donijeti iznimne pomake u novonastalim okolnostima.

Iako sam i sama dugo vremena smatrala kako bi stvarno bilo bolje da se Vjeronauk održava u župi umjesto u školi, i na takav način se jednostavno makne s nišana svih onih kojima je trn u oku, sve više mi je jasno kolika je njegova važnost i nezamjenjiva uloga u današnjem hrvatskom društvu, koje je opasno ostavljeno na vjetrometini sekularističke i antidomoljubne razularenosti, tako da Vjeronauk dođe kao svojevrsna strateški važna zavjetrina. Vjerujem kako su vjeroučitelji toga uglavnom svjesni i daju svoj maksimum kako bi izravno pridonijeli očuvanju temeljnih životnih vrijednosti, a koje su vjerojatno ugroženije nego ikada.

No, valja imati u vidu kako je Vjeronauk u toj priči samo jedna strana medalje i da se bez kvalitetne kateheze željeni ciljevi ne mogu stvarno postići. Vjeronauk je tako, po svom programu i po svojim adresatima, daleko više usmjeren na izgradnju općeljudskih vrijednosti nego onih koje bi se mogle nazvati crkvenima, kršćanskima i katoličkima u uskom smislu riječi. Iako je to svima jasno i prihvatljivo u teoriji, u praksi se bitno zanemaruje.


Jasno mi je kako moje promišljanje o toj stvarnosti može biti itekako pristrano i bez dovoljne širine u sagledavanju cjelokupne situacije, i ne bih voljela kada bi ga netko doživio samo kao grubu kritiku, jer mi to nipošto nije cilj, ali imam dojam kako je najveći uzrok današnjem udaljavanju mladih od Crkve i Boga, a koje se izvana posebno osjeća nakon krizme, vrlo jednostavan i može se sažeti u dvije riječi: loša kateheza.


Svećenik kao vjeroučitelj,
a vjeroučitelj laik kao kateheta


Kada kažem “loša kateheza”, onda ne mislim prvenstveno na samo metodičko oblikovanje katehetskog susreta, iako je ono, globalno gledano, uistinu loše, nesuvremeno, bez nužnih sredstava primjerenih digitalnom razvoju, a kao takvo uglavnom svedeno na razgovor, odnosno bez bitne razlike na ono od prije 50 godina. U takvim uvjetima doista možemo biti sretni ako oduševi ikoga.

“Loša kateheza” se još više odnosi na činjenicu da je ona, barem u najvećem broju, prepuštena, ili točnije rečeno nametnuta vjeroučiteljima, dok su se župnici i svećenici općenito po nekom nepisanom pravilu odmah od uvođenja Vjeronauka u škole udaljili od nje. Nepravedno je, dakako, to reći za sve, ali čvrsto držim da se za većinu može reći. U nešto manjoj mjeri može se reći i za redovnice, ali tu su uglavnom i uzroci drugačiji.

Jasno mi je da je u prvim godinama riječ o nesnalaženju i tapkanju u novonastalim okolnostima, ali 25 godina poslije pošteno je stvari nazvati svojim imenom. A kada se stvari nazovu svojim imenom, onda proizlazi da mnogi i mnogi župnici uopće ili gotovo uopće ne drže katehezu (ili ono što drže ne zaslužuje da se nazove kateheza), a opravdanje tome pronalaze u lijepo sročenim crkvenim i katehetskim dokumentima koji ističu važnost i ulogu vjernika laika i njihovu participaciju u radu župe i drugih crkvenih organizacija.

Drugim riječima, u praksi to znači da se župnici neće iscrpljivati jalovim poslom s neodgojenom djecom i mladima, nego će to širokogrudno prepustiti vjeroučiteljima, kojima je takvo iscrpljivanje u opisu posla pa još jedan ili drugi sat tjedno neće ni osjetiti, dok će sami župnici na takav način imati vremena i snage za kvalitetan pastoralni rad, koji, za razliku od kateheze, spada na bit njihova poziva. Ako pak uz to još imaju “nesreću” pa moraju 5-6 sati ili, ne daj Bože, punu satnicu raditi u školi, dakle “posao” koji ne osjećaju “svojim”, onda se stvarno može govoriti o nametnutoj krizi identiteta župnika i svećenika.

Da zaključim: imamo mnoge frustrirane svećenike koji ne žele predavati Vjeronauk u školi, ali ih na to tjera njihov nad/biskup, i imamo frustrirane vjeroučitelje koji ne žele držati katehezu u župi, ali ih na to neizravno tjeraju crkveni dokumenti i nepisana pravila, a izravno tko sve ne. Svećenici obično nemaju potrebnih metodičkih vještina i ne znaju kvalitetno oblikovati sate Vjeronauka i privući mlade Bogu i Crkvi, a vjeroučitelji u župi nemaju nikakvih sredstava (jer su oni uglavnom “nepotreban trošak”) pomoću kojih bi mogli dati dostojanstvo katehetskom susretu, te u tom smislu obično ni oni nemaju što ponuditi. Uz već spomenutu problematiku kako zapravo ni jedni ni drugi na tim nametnutim poljima ni ne žele ništa nuditi, dok istovremeno osjećaju duboki jal što zbog toga ne mogu na željenom polju rada dati onoliko koliko su spremni dati! Takve frustracije dovode i do smanjenja duhovnosti i kod jednih i drugih, pa je ponuda još suženija.


Problemi postoje i oni su izvori frustracija!


Te probleme treba prestati gurati pod tepih i treba javno na njih upozoravati, jer je to za dobro Crkve, a mnogima može biti na korist. Drugim riječima, želim istaknuti činjenicu kako su mnogi svećenici doslovno zanemarili katehezu, neopravdano ju, iz dobre ili manje dobre nakane, stavili vjeroučiteljima na leđa, bez uvažavanja činjenice kako vjeroučiteljski posao nije nikakav hobby, nego zahtijeva puno vremena, puno snage, puno svakodnevnog usavršavanja i odricanja, te se u tom kontekstu kateheza može osjećati samo kao teret. O osobnim i obiteljskim životnim okolnostima, koje redovito iziskuju puno više snage nego što to župnici uopće mogu pojmiti, ne treba ni govoriti.

Održavanje kateheze reda radi, kako se to najčešće čini, koja još uz to uglavnom ima prisilnu pozadinu, neće dati baš nikakvog rezultata, nego može samo polučiti negativne posljedice. Ako je, dakle, nekom vjeroučitelju laiku kateheza teret iz bilo kojeg razloga, valja to poštovati i nipošto ga prisiljavati da zanemaruje svoju obitelj ili svoj posao i vjeroučiteljski poziv kako bi se moglo reći da kateheza postoji. Isto tako, naravno, valja uvijek ostaviti i dostojanstven prostor svim onim vjeroučiteljima laicima koji se pronalaze u takvom ili sličnom obliku rada na župi, kako bi se osjetili vrijednima, a ne zanemarenima i degradiranima. Na kraju krajeva, valja jednako cijeniti i vrjednovati i sve one vjeroučitelje laike koji će svoj doprinos pokušati dati preko nekih drugih oblika pastoralnog, evangelizacijskog i katehetskog rada izvan župe, a koji su možda puno veći, ali su župnicima i drugima “neuočljivi” (jedan od konkretnih primjera je i postojanje ovog portala).

Slično se može reći i za svećenike koje se prisiljava na rad u školi. Ima sigurno veći broj onih svećenika koji Vjeronauk vide kao posebnu šansu evangelizacije i Areopaga današnjice, i koji su svjesni ne samo težine nego i važnosti svjedočenja svećeničko-vjeroučiteljskog poziva u takvim okolnostima, te će poradi toga ulagati maksimum svojih snaga u kvalitetnu nastavu, ali valja uočiti i one druge kojima je to teret kojega se jednostavno žele riješiti, ali ne nužno iz hedonističkih i egoističnih razloga, nego da bi se mogli kvalitetno posvetiti drugim oblicima pastoralnog rada. O tome bi svakako trebali razmisliti mnogi, a najviše nad/biskupi, jer su počesto po tom pitanju pokazali nedostatak sluha.


Vjeronauk je najprije vjeroučiteljeva briga,
a kateheza svećenikova


Vjeroučiteljski poziv je izniman poziv, nevjerojatna prilika da se i u današnjem svijetu, obilježenom različitim proturječjima, svojevrsnim duhovnim siromaštvom i moralnom devalvacijom, mogu unositi kršćanske vrijednosti i oduševljavati djecu i mlade za Boga, ali s druge strane valja svakako ne zanemariti činjenicu kako ni Vjeronauk ni vjeroučitelji nisu svemoćni i da im ne treba prišivati nikakve eventualne neuspjehe u padu društvenih vrjednota. Budimo pošteni pa priznajmo kako je i Isusa, kao najvećeg Vjeroučitelja, izdao njegov gotovo najbliži učenik (a ni ostali se apostoli u to vrijeme nisu baš proslavili), odnosno ako Isus nije u tom smislu oduševio Judu, nemojmo ni mi zdvajati. Pozvani smo od Boga da kao sijači iz Matejeve prispodobe sijemo bez unaprijednog kalkuliranju o urodu, jer ono što nama daje vrijednost nije urod, nego uloženi trud. Na to smo pozvani svi: i laici i svećenici i redovnici. Njiva je uistinu velika.

No, valja imati u vidu, ponavljam još jednom, da je Vjeronauk po svom sadržaju, konceptu i onima koji ga pohađaju (među kojima je solidan broj izričitih i praktičnih ateista, kao i solidan broj distanciranih kršćana), više okrenut intelektualnoj, nego duhovnoj strani, pa je stoga neizmjerno važna kvalitetna kateheza. U tom svjetlu, Vjeronauk je mjesto mogućeg buđenja interesa za Sveto pismo, crkveni nauk i teološka promišljanja i kod učenika koji su praktični vjernici, ali i kod onih koji to nisu, dok je kateheza povlašteno mjesto prihvaćanja takvih i njihovo daljnje dublje usmjerenje u otajstva vjere.

Drugim riječima, kateheza ne treba i ne smije biti imitiranje Vjeronauka, jer je kao takva besmislena i nepotrebna, i ako je takva sasvim je razumljivo da će mladi nakon istrpljene obveznosti do krizme u velikom broju doslovno napuštati Crkvu. Nisu vidjeli i osjetili dubinu vjere koja im je trebala biti “pokazana” u katehezi, pa su u najboljem slučaju ostali na pozitivnoj intelektualnoj, možda i moralnoj razini koju im je ponudio Vjeronauk, ali ništa više od toga.

Stoga čvrsto držim da katehezu obvezno trebaju provoditi svećenici i redovnici, a ne vjernici laici, jer oni imaju sveti red, odnosno zavjete, a koji su mnogima poseban i aprioran znak produhovljenosti i uske povezanosti s Bogom. Bez obzira koliko neki vjeroučitelj laik može biti duhovniji od svećenika, on nema taj poseban Božji pečat kojega imaju svećenici i kao takav ne može nikada pružiti one duboke unutrašnje odgovore koje pojedinac traži i s pravom očekuje da će ih naći u katehezi. Isto se ili gotovo isto može reći za redovnice i redovnike.

Stoga smatram da je naša primarna vjeroučiteljsko-katehetska zadaća voditi računa o iznesenim problemima, odnosno s jedne strane potpuno uvažavati vrijednost i posebnost vjeroučiteljskog poziva, koji je ponajviše, iako naravno ne isključivo, usmjeren na vjernike laike, a  s druge strane uočiti nezamjenjivu ulogu svećenika, napose župnika, u katehezi, kao povlaštenom i istinskom mjestu susreta čovjeka i Boga, a u kojemu “snaga kolara” ima presudnu ulogu. Redovnici su, pak, u toj priči, oni koji svoje mjesto opravdano pronalaze i u školi i u župi, pa bi stoga mogli biti i čvrsta poveznica između dva velika navedena polja rada, kako eventualnom pretjeranom autonomijom ne bi dolazilo do konkretnih sukoba.

Štoviše, uvažavanjem takvog pristupa – gdje će u Vjeronauku prvenstvo imati vjernici laici, u katehezi svećenici, a redovnici “balansirati”, otvara se polje za iskreniju i kvalitetniju suradnju, gdje bi barem ponekad svećenici mogli biti pozivani na Vjeronauk kao gosti i vanjski suradnici, a isto tako vjeroučitelji na katehetske susrete, te bi se na takav – iskreni i nenametnuti način – osjetila međusobna povezanost i izravna korelacija Vjeronauka i kateheze, odnosno vjeroučitelja i svećenika. U takvom ozračju međusobnog uvažavanja mogli bi lako i bez previše opterećenja cvjetati i mnogi drugi “projekti”, u koje bi bili uključeni učenici, roditelji i svi drugi dobre volje. Vjerujem, svima na korist, a posebno onim mladima koji zbog modela koji je na snazi već sada znaju da im je krizma oproštaj od crkve, barem do vjenčanja ili neke slične crkvene “servisne usluge”.

Imamo mogućnosti takvo stanje mijenjati, nadam se da imamo i dobre volje i nadam se da biskupi imaju sluha…

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Urednica stranice zlatnadjeca.com
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Tko gura, a tko zatvara oči pred kasperizacijom Ka... Posljedice forsiranja multikulturalnosti i multikonfesionalnosti Već duže vrijeme možemo pratiti, i to na svim poljima, izravna i jasn...
Opis predmeta u Prijedlogu kurikula Katoličkoga vj... Uvodne naznake Prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka objavljen je u veljači 2016. god., a nešto poslije i ponuđen na stručnu raspra...
To nije prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka,... Već prve rečenice koje se iščitavaju u Prijedlogu nacionalnog kurikula nastavnoga predmeta Katolički vjeronauk – onoga koji su pisali teolozi: katehet...
Muka po župnom vjeronauku   Nakon krizme i prve pričesti odmor ili??? Osvrćem se na jedan članak na portalu "Vjera i djela", meni drage i štovane urednice i teologinje....
Radni listovi i nastavni materijali za srednjoškol... U donjim poveznicama možete preuzeti operativne i izvedbene nastavne planove i programe, skripte, prezentacije, radne listove i druge materijale koji ...