Skip to content

Župniče, gdje ti je plan i program?


U materijalima za četvrto (posljednje) sinodsko zasjedanje Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, koje se je od 3. do 5. listopada 2002. godine bavilo ustrojem biskupijske zajednice, nalazi se naslov “Pregled i prosudba postojećeg stanja”. Pod tim se naslovom u četiri broja razmatra pitanje župnika, župnih vikara i svećeničke službe u posebnim područjima djelovanja. Ovdje se oslanjam na br. 593 iz kojeg donosim ulomke u kojima se zrcali sondiranje stanja na terenu i želja da se ne prečuje glas vjernika koji po krštenju i iz obdarenosti osjećajem vjere sudjeluju u izgradnji Crkve na svim razinama.

Kriteriji po kojima se vrši podjeljivanje župničke službe, prema rezultatima savjetovanja, vjernicima uglavnom nisu poznati. Zašto biskup nekoga premješta iz neke župe, premda je u narodu dobro prihvaćen, a nekoga ne, premda se, u nekim slučajevima, u župi osjeća zategnutost na relaciji župnik – župljani. Izražen je dojam da se od vjernika traži da uzdržavaju župu i župnika, ali ne i da utječu na to tko će im doći za predvoditelja.

Župljani žele znati kriterije po kojima se popunjava njihova župa. Premda ne moraju poznavati svećenika, ipak mogu biti prethodno upoznati s dosadašnjim radom dotičnog svećenika. Mogu izraziti potrebe svoje župe. Očekuju da dotični župnik pismeno predloži svoj plan i program o kojem bi ŽEV i ŽPV otvoreno porazgovarali s biskupom ili delegatom. Također žele biti upoznati sa životopisom svog budućeg župnika te školskom spremom i osobitostima.

Što bi trebalo značiti i kako se ima razumjeti kad se kaže da su vjernici jedne župe zadovoljni ili nezadovoljni sa svojim župnikom, da je dobro prihvaćen. Pojam zadovoljstva je, znamo, veoma širok, njegov je sadržaj podložan različitim motivima, što se najbolje vidi kad se ista priča veže uz medijske sadržaje. Primjerice, u jednoj se sredini od župnika očekuje jedno, a u drugoj drugo. Razlike u očekivanjima mogu biti manje ili veće, posebno kad je riječ o mlađim župljanima, seoskom i gradskom stanovništvu, itd.  Navike, naslijeđena pastoralna praksa, opći mentalitet sredine i njezini običaji oblikuju očekivanja. Ako se kao kriterij uzme pitanje je su li ili nisu vjernici zadovoljni s pojedinim župnikom, onda smo upali u veoma opasan pristup koji vodi u slijepu ulicu. Primjerice, negdje se zadovoljstvo izjednačava s kontinuitetom po kojem se vidi da novi župnik postupa jednako kao i prijašnji, a negdje se zadovoljstvo javlja tek onda kad se vide usmjerenja prema promjenama koje pojedini župnik unosi. Negdje će se na sve moguće načine župljani koji su “bliže oltaru”, koji sebe doživljavaju da neupitne veličine po rođenju ili po djedovima, zauzimati da se stvari odvijaju onako kako to pridonosi njihovim pogledima na stvar, a to često ima vezu s njihovom percepcijom samoga sebe u zajednici. Drugdje će pojedini župljani (vjernici) nastojati oko “nečega”, ali će ih nemar okoline, nedostatak kritičke mase, potpore, duhovnih usmjerenja, kao i uvjetovanost trulima kompromisima, dovesti do izbjegavanja bilo kakvog nastojanja u zatrovanoj klimi. No, kako bilo da bilo, crkvenost je nužno sadržana u onomu što se ima misliti kad se kaže kršćanin, jer se drugačije ne može biti kršćanin. Dakako, ako se ispravno vrednuje pojam Crkve i pojam crkvenosti.

Naime, kako bilo da bilo, jer je riječ o Crkvi, potrebni su kriteriji koji će biti u duhu poslanja Crkve na temelju kojih se može prosuditi djelovanje pojedinog svećenika u skladu s ostvarivanjem općeg poslanja Crkve na razini jedne župne zajednice. Zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, kako se iz prakse po župama vidi, najčešće se ne temelji na kriterijima koji su duboko ukorijenjeni u Evanđelju. To ne znači da opće raspoloženje i opći dojam župljana jedne župe nije važna stvar, da o tomu ne treba ozbiljno voditi računa, da se (ne)zadovoljstvo ne treba vrednovati, no presudno je pitanje kriterija po kojima se izražava (ne)zadovoljstvo. Ako je zadovoljstvo ili nezadovoljstvo vezano uz pitanje djeluje li župnik u skladu s tzv. običajnikom – a on je u manjim sredinama neusporedivo važniji od Svetoga pisma ili bilo kojeg dokumenta Crkve – onda se nalazimo na dobro poznatom terenu u kojem postoji model tradicijskog kršćanstva u kojem se lik jednog župnika promatra i vrednuje klasičnim parametrima i u kojem su mjesni običaji idoli kojima se iracionalno klanja i svakoga želi uvući u taj začarani krug. Zasigurno je zanimljivo da se u savjetovanju koje je prethodilo Drugoj sinodi đakovačkoj i srijemskoj govorilo o planu i programu s kojim bi pojedini svećenik trebao računati pri dolasku na župu, kao i župljani kojima će biti njihov pastir, izreklo “ne” klerikalizmu, odnosno ono što se i u malim sredinama može čuti iz usta vjernika. No, što bi to trebao biti plan i program? Ako se smatra da je plan i program unaprijed zadan sa zadanim brojem nedjelja, blagdana, misa, ispovijedi, blagoslova, procesija, krštenja, pričesti i krizmi, onda nemamo o čemu govoriti, onda je poznat plan i program. Stvari su onda jasne i možemo se prepustiti dosadašnjem pristupu koji vodi davno zacrtanim smjerom.

Međutim, govor o planu i programu javlja se upravo iz činjenice da dosadašnja pastoralna praksa u novonastalim prilikama više ne polučuje evangelizacijske rezultate, posebno ne na planu uvođenja djece i mladih u iskustvo vjere. Puko ponavljanje, mehanizam godišnjih ritmova, ne može biti ključ po kojem će se u rastućoj sekularizaciji voditi jedna župa. To, dakako, ne znači nekritičko odbacivanje dosadašnjega, nego vrednovanje prijeđenog puta u novome svjetlu i suočavanje s postojećim stanjem. Tu svakako mislim na činjenicu misijskog djelovanja koje ide za time da Crkva na razini jedne župe misionira samu sebe, da evangelizira rubne i one koji su kršteni i potom odrasli u ozračju potpune distanciranosti od Crkve.

Zanimljivo je primijetiti kako suvremeni mentalitet dovodi i do promjena s kojima vjernici poimaju djelovanje Crkve u kontekstu svoje župe. Iz mnogih će se usta čuti kako je najvažnije da se nešto događa u župi, da ne bude dosadno, da bude nešto zanimljivo i privlačno, itd. Sve bi to bilo dobro samo po sebi kad ne bi trebalo dovoditi u pitanje smisao sadržaja tih događanja. Puka događanja, pa makar se njima župa svodila na kulturno-umjetničko društvo ili na podružnicu nekog zabavnog centra, mogu imati učinak, ali je pitanje radi li se o plodovima koji se prepoznaju kroz rast crkvenosti i kršćanske duhovnosti ili o plodovima koje je mogla ponuditi neka druga udruga ili klub. Prva i najčešća očekivanja mnogih župljana svode se na htjenje da im župnik dovede mlade u crkvu. To je ono nosivo. Kad se zaustavimo nad tim očekivanjem, onda se otvara dramatično pitanje kriterija. Naime, da bi se mlade “dovelo” u crkvu, da bi sudjelovali na misi, i to na način osobne odluke, stava i vjerskog uvjerenja, kao izričaj svoga odnosa prema Kristu u zajednici vjernika, onda je jasno da to više nije moguće na način kako se tradicijsko kršćanstvo stoljećima prenosilo, kad su motivi dolaska na misu, pored ostaloga, imali snažnu društvenu opravdanost i društveni impuls.

Jedan viški župnik u jednom zapisu navodi razlog vraćanja polnoćke u stariji termin: “God. 1921. počelo se opet na 4 sata u jutro, a to radi buke i skandala što je osobito mladost činila u crkvi preko polnoćnice.” Isti navodi i zanimljivost u vezi obreda koji se obavljao navečer uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja u crkvi Sv. Duha: “Preporuča se župniku da ne izostane te večeri ako neće da se crkva preobrati u sinagogu sa strane mladeži obojega spola.” Sličnih primjera iz slavne prošlosti katoličkih obreda, punih crkava, dana ponosa i slave, slavoluka, kongregacija, ovih i onih katoličkih društava ima na pretek, no pitanje je čemu nas ta prošla zbivanja poučavaju i kako iz onodobnog konteksta možemo postati osjetljiviji za evangelizacijska pitanja danas. Iako može izgledati kao nadmudrivanje, riječ je o riječima koja imaju za cilj oštrenje vida za uočavanje sadašnjeg stanja i naše odgovornosti u njemu.

Govor o pastoralnom planu i programu nije smisleno moguć ako se nema na umu što se danas zbiva i zašto ono jučerašnje više nema iste učinke. Potrebno je sagledati stanje, biti samokritičan i otvoren naglascima koji kroz analizu dovode do ukazivanja na zablude na planu očekivanja koji se mogu naći u pastoralnoj praksi. Ne zaboravimo da je uvijek u pozadini pastoralne prakse pitanje Boga i pitanje čovjeka. Bez toga je pastoralni plan i program promašen. No, slika Boga je u pastoralnom djelovanju neodvojiva od slike čovjeka-vjernika u današnjem svijetu. Određivanje prioriteta znači suočavanje sa sviješću da evangelizacijsko poslanje nije stvar specijalista, nego je povjereno cijeloj Crkvi i da je župnik u službi koordiniranja mogućnosti, umijeća i darova koje vjernici unose u život župne zajednice. Drugo, ni jedna praksa ne može biti smatrana nedodirljivom. Uvijek je potreban nova prosudba, produbljavanje uvida, dopunjavanje, preoblikovanja ili izmjena. U svemu je potrebna težina, a ne zabava. Tu treba stvar motriti pod vidom pastoralnog obraćenja o kojem govori papa Franjo. Ako se novoga župnika želi “obratiti” na vraćanje onoga što je bilo, na obnavljanje ukinutih običaja, pobožnosti i rasporeda ili on želi u tom smjeru “obratiti” župljane, onda je priča završena, a pobudnica “Radost Evanđelja” može doslovce u stari papir. Vjernost tradiciji je nedvojbeno potrebna, ali i znakovima vremena. I jedno i drugo traži kriterije razumijevanja. Zato kad u novom broju Kane don Luka Vuco – a uopće ne dvojim u njegove dobre namjere i pastoralno iskustvo – kaže: “Nema hitnijeg i važnijeg posla od svećeničke kateheze da bi djeca lakše dolazila nedjeljom u crkvu”, onda mi je sasvim jasno u kolikoj smo krizi i kolikom nerazumijevanju stvarnoga stanja na terenu. To da će kateheza, pa i ona koju obavlja svećenik, olakšati dolazak djece u crkvu, jasno mi govori koliko su kod nas na djelu pastoralne zablude koje proizlaze iz površnog tumačenja sekularizacijskih procesa i naivnog optimizma. Ako još ponegdje postoje prostori pastoralnog djelovanja na kojima se može temeljiti usmjerenje don Lukina stava, onda to već nestaje s dolaskom prvih lasta.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kako do uspjeha Svaki od nas želi uspjeti. Mnogi ne uspijevaju, posustaju vjerujući da je uzaludan svaki napor. I mene to, ponekad, uhvati. Razmišljajući ...
(Ne)mogućnosti ostvarivanja župne kateheze Pitanje organizirane župne kateheze, a ovdje se zaustavljam samo nad uzrastom djece i mladih osnovne i srednje škole, posljednjih se godina ...
Zvona, viagra i bogovi – ususret Sinodi o ml... Dok studeni polako odmiče, a ljeto se u našim turističkim mjestima doima kao daleka prošlost, bliži se već poznata i udomaćena profanacija i k...
Duša i turizam – koga se to još tiče? Među dojmljivije slike kojima se želi približiti razumijevanje Crkve u suvremenom svijetu ubraja se slika svjetionika i slika baklje. Na tom t...
Na mladima svijet… “Točno onako kako je vodeća partija prema svojim podanicima zadržavala informacije ili ih posluživala iskrivljenom propagandom, oni su to uzvr...