Skip to content

Zvona, viagra i bogovi – ususret Sinodi o mladima (1. dio)


Dok studeni polako odmiče, a ljeto se u našim turističkim mjestima doima kao daleka prošlost, bliži se već poznata i udomaćena profanacija i komercijalizacija adventa i Božića u hrvatskoj javnosti. Dakako da su joj bliže oni u gradovima, no ni na otoku nitko više nije otok. Prerađeni advent i prerađeni Božić, oslonjeni na žudnju za doživljajima, maštom, idilom, bajkom, mirisima i okusima, nisu nešto novo. Iz godine u godinu svjedočimo kako svjetovni advent postaje ulična “liturgija” koja nam, kad se gleda pod određenim vidom rasuđivanja, poručuje da nas sekularizacija nije mimoišla i da, pored ostaloga, polučuje reinterpretaciju doživljaja vjerskih blagdana s njihovom svjetovnom preradom po mjeri današnjeg poimanja ugodnog življenja. Štoviše, ta i takva ulična liturgija rađa se iz suvremene senzibilnosti današnjeg čovjeka i oblikuje novu senzibilnost s kojom se pristupa sakramentalnim slavljima u crkvama. Stoga je razumljivo očekivanje da se i u crkvama udomi isto ozračje koje se zbiva u javnosti, jer, ma koliko se tomu opirali, ulična liturgija postaje lice s kojeg novi naraštaj iščitava smisao adventa i Božića. Zapad je to već odavno osjetio, a sada se to i kod nas ubrzano događa, no izgleda da se nedovoljno na to obraća pozornost i da je sve teže naći ljude koji vide kako stvari stoje iza kulise.

Kad već spominjemo sekularizaciju, onda je dobro posvijestiti da ona nije započela jučer. S njom se već odavno budimo, ali ne posvuda na jednak način. Usto, kod nas se zbiva na naš način i pod dirigentskom palicom jakih igrača od kojih zarada igra presudnu ulogu. Budući da sekularizacija nije rođena kod nas, nego nam se događa kao razumljiva posljedica preuzimanja zapadnjačkog načina života, ostvaruje se u našim domaćim okolnostima i, jer to tako ide, vezuje se uz naše naslijeđe, stremljenja i dosadašnja ostvarenja, pa nam time otkriva istinu o nama samima, itd. Međutim, očito je da se pojam sekularizacije ne koristi posvuda u jednakom smislu. Govor o sekularizaciji često se može prometnuti u nerazumijevanje sugovornika ili grmljavinu predrasuda koje priječe razumijevanje. Danas to vrijedi i za mnoge druge pojmove, jer je teško očuvati njihovo značenje.

Kad bi se jednom jedinom slikom htjelo opisati što se ima misliti pod sekularizacijom, barem u kontekstu ovih misli, onda se može reći sljedeće: sekularizacija znači da se ljudi više ne ravnaju po zvonima. Pa zar je to sekularizacija? Svakako da nije, ali ta slika pogađa širinu i dubinu dosega sekularizacije u njezinim posljedicama na našu svakodnevicu. Uzimajući zvona i zvonike kao sliku za društveni položaj institucionalizirane religije, može se dodati i sljedeći zaključak: kod onih koji se po njima “ravnaju”, više je riječ o samoobrani i nostalgiji za izgubljenim djetinjstvom, a ponajviše o paralelnom svijetu u kojem žive i salonskom mentalitetu, nego o crkvenosti rođenoj iz evanđeoske strasti. Kad spominjem zvona kao sliku nekadašnjeg načina života, onda mislim ponajprije na neusporedivo jednostavniji način života koji je obilježavao prošla desetljeća i u kojem su mnoge stvari unaprijed bile jasne, posebno na selu. Život mladih u starom svijetu bio je mnogo jednostavniji, dok je danas mladim ljudima neusporedivo teže. Potrebno im je steći identitet u pluralnom, umreženom i složenijem svijetu, jer broj godina im ne jamči da su postigli ono što su godine nekada značile. Ritam jedne godine bio je vezan uz izmjenu blagdana i radnih dana (lok. “svetac” i “rabotnik”), a upravo su u toj i takvoj kulturi zvona označavala kada se i kako ima raditi.

Da je sekularizacija odavno prešla gradske zidine, da se preselila na selo, vidljivo je posvuda. Što je još jučer bilo nemoguće, danas se više i ne primjećuje, posebno na planu braka i obitelji. Društveni čimbenici koji su nekada priječili rastakanje jakih identiteta, kao što su obiteljske veze, nedjelja, itd., gube svoja dojučerašnja uporišta i u onim sredinama koje su se smatrale zaštićenima. Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, tko ima barem malo “nosa” za vrijeme u kojem živimo, vidjet će da se sekularizacija, pored ostalih značenja, može promatrati pod vidom slabljenja utjecaja Crkve i crkvenih službenika na oblikovanje vjerničke svijesti njezinih članova.

Nipošto ne treba ići daleko. Dovoljno je vidjeti u kolikom postotku postoji odudaranje stavova članova Crkve od službenih katoličkih stavova, što jasno pokazuje da je posrijedi slabljenje crkvenog utjecaja i prekrajanje identifikacije s Crkvom. Osjećaj za različito, slobodan izbor, drugačiji stil života, promjenjivost, nestanak osjećaja za posredništvo sa Svetim, dovodi do nove svijesti koja s onom jučerašnjom ima malo dodirnih točaka. Uz određena pojašnjenja s pravom se može reći da je biti svećenik danas na dojučerašnji način sve manje moguće i sve manje očekivano, posebno kod mladih koji u svećeniku više ne vide nekadašnje oznake jedne uloge koja je imala više-manje stabilno društveno značenje. To što je svećenika sve manje, ne znači da oni koji se opredjeljuju za svećenički poziv nisu lišeni iluzija glede budućeg zvanja. U sekularizacijskim uvjetima toga je još  više. S druge strane, to što živimo u 2017. godini ne govori da svi imamo dodira s tekućom godinom. Očito je da što je svećenika manje, to je izazov klerikalizma veći. Napast klerikalizma najviše vreba mlađe svećenike koji često postaju žrtva i roblje vjernika koji im pristupaju s potrebama koje nastaju iz paralelnih svjetova, a jer im pokazuju naklonost, vjernost i toplinu, svećenici im se lako okrenu misleći da su upravo oni mjerodavni tumači zbilje u kojoj trebaju ostvarivati dušobrižničku službu. S druge strane, nekima je nasušno potreban tip svećenika koji je odijeljen, drugačiji, nadvremenski, koji odgovara kontinuitetu sa svećenicima kakvi su nekada bili, po mogućnosti sličniji likovima s oltarnih slika, itd. Očito je riječ o sudaru svjetova koji u hrvatskim prilikama postaje sve očitiji i polučuje podvojenost, podjele, razočaranja i iscrpljenosti.

Rečeno, razumije se, nije zaokruženo. Može se nastaviti s novim nizom misli koje ukazuju na očite promjene koje govore da se kultura u kojoj živimo uvelike promijenila, da je, slikovito rečeno, zvonima odzvonilo. Dakle, kao što crkvena zvona danas ni u kojem slučaju nemaju prijašnju ulogu, posebno ne onu koju su imala u mediteranskom podneblju, tako ni religija u zajednici ne vrši onu ulogu koju je imala u prošlosti. Kad se to uoči, onda je vidljivo kako se stari svijet ruši i nestaje iz interesnih niša novih naraštaja. Sve to govori da polako napuštamo sjedilačku kulturu u kojoj su postojale jasne uloge i očekivanja, pa i svijet sporo promjenjivih religijskih pravila, očekivanja i događanja. Ako stara kultura nije potpuno nestala, djelomično preživljava i polako nestaje, no sve manje odgovara ljudskim potrebama. S vremena na vrijeme iz nje se rode rasni primjerci koji se grčevito trude ustrajavati na povratku u okvire vremena kojeg više nema.

Pored svega navedenog, sekularizacija sa sobom donosi pročišćenje i bistrenje uvida. Stvari postaju jasnije i sve bolje se vidi što bi trebala biti uloga vjere. Porast ravnodušnosti pokazuje u kolikoj se mjeri iza velikog broja deklarativnih kršćana kriju getsemanski kršćani koji iz oslonjenosti na sigurnosti kojih nema spavaju u blizini Svetoga. Zato se na krilima sekularizacije još očitijim pokazuje u kolikoj nam je mjeri potrebno koncilsko kršćanstvo. U ubrzanim društvenim promjenama – a mnogi će u njima iščitavati djelovanje Zloga – došlo je do oblikovanja želja i stremljenja drugačijih od želja i stremljenja naših predaka. Na tom slivu sekularizacija potiče rast religijskih nomada koji se sele od jedne do druge duhovne ispaše u potrazi za doživljajima koji se u svojoj dubini oslanjaju na načelo: slijedi svoje srce!

Slijedi nastavak teksta.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zvona, viagra i bogovi – ususret Sinodi o ml... Sekularizacija je u svom povijesnom rastu najprije ispraznila crkve na Zapadu, a potom se prometnula u pustošenje jasnih i jakih ideja o napre...
Na mladima svijet… “Točno onako kako je vodeća partija prema svojim podanicima zadržavala informacije ili ih posluživala iskrivljenom propagandom, oni su to uzvr...
Zeko, gastritis i mi Više ništa nije kao prije Već je odavno poznato da na europskom tlu, misleći prvenstveno na gospodarski naprednije zemlje, krajeve sa s...
Duša i turizam – koga se to još tiče? Među dojmljivije slike kojima se želi približiti razumijevanje Crkve u suvremenom svijetu ubraja se slika svjetionika i slika baklje. Na tom t...
Svjedočimo li “pomoru” teologa? Ovog je tjedna smrt dvojice naših uglednih redovnika govorila više od običnog svršetka ljudskog života. Umro je dominikanac Marijan Jurčev...