Skip to content

Zvona, viagra i bogovi – ususret Sinodi o mladima (2. dio)


Sekularizacija je u svom povijesnom rastu najprije ispraznila crkve na Zapadu, a potom se prometnula u pustošenje jasnih i jakih ideja o napretku te se na tom tragu može govori o sutonu političkih nada u Europi, što predstavlja zasebnu temu. Uz sve rečeno o sekularizaciji nije teško priznati da se u Crkvi protok sekularizacije najviše osjeća u teškoćama vezanim uz prijenos vjere na djecu i mlade. Prijenos vjere na nove naraštaje u zapadnjačkim društvima prolazi kroz do sada neviđenu krizu. To, razumije se, ponajprije znači da je posrijedi kriza dosadašnjeg načina prijenosa vjere, a ne vjere kao takve. S druge strane je očito da nemamo na vidiku prikladan način za koji bi se s pouzdanjem moglo reći da bi u uvjetima nove kulture mogao polučiti željeni učinak. Kad se stvar motri s našega prostora, onda je očito da u hrvatskim prilikama – a ne mogu se svi hrvatski krajeve i prilike u njima staviti u isti koš – kriza prijenosa vjere ne izgleda dramatično kao u visokorazvijenim društvima. Međutim, u isto vrijeme, kad se promotri kako danas stvari stoje u Hrvatskoj, ne vidi se da nas ne bi čekalo stanje koje je drugdje odavno prisutno.

Ni u kojem slučaju ne želim reći da nema hvalevrijednih i obećavajućih nastojanja i ostvarenja koja danas otvaraju zakrčene putove rada s mladima, da smo s obzirom na mlade posvuda u jednakoj mjeri pred ponorom, no riječ je o rijetkim slučajevima pastoralnih nastojanja za koja se ne može reći da će izdržati snažniji val sekularizacije. S druge strane je vidljivo da se još uvijek nekritički uzdamo u slomljena krila pastoralnog leta kakav je bio u donedavnoj prošlosti i da smo još uvijek premalo zainteresirani za iskrene uvide. Može se dogoditi da nas prigodni religijski spektakli, običajna ponuda u našim župama, društvena prihvatljivost pojedinih sakramenata, karizmatska i tradicionalistička nastojanja uvjere da je kod nas sve na svome mjestu, no više je riječ o blijedim izgledima. Odakle takva ocjena? Kad se navedeno motri pod vidom suvremene kulture, onda smo pred jasnim znakovima koji govore kakva će biti zora sutrašnjeg dana. Sutrašnji bi sudar sa zbiljom, koju danas mnogi ne opažaju ili zanemaruju, mogao imati kobne posljedice. Ne radi se ovdje o prepuštanju pesimizmu, nego o razlozima odvažnog suočavanja s promjenama. U svakom vremenu osjećaj vjere krči zakrčene putove beznađa i pomaže da se ne damo obeshrabriti, ali nas obvezuje na put traganja za novim, jasnijim i dubljim uvidima i izlazima. Kako bilo da bilo, to uvijek znači plivati protiv struje, stajati čvrsto na vjetrometini kojoj Evanđelje po svojoj naravi smeta.

Poticaj na hrabro suočavanje s promjenama potiče nas da ni u kojem slučaju ne smetnemo s uma kako je sekularizacija kod nas najviše došla do riječi kroz djecu i mlade. U djeci i mladima iščitavamo znakove vremena po kojima se vidi koja struja prevladava u našim župama i što se događa sa svijetom odraslih. Stoga se s pravom nadamo poticajima koje bi nam mogla donijeti skorašnja Biskupska sinoda s temom “Mladi, vjera i razlučivanje zvanja”.

Da će sinodalne smjernice u domovima mnogih pastoralnih djelatnika bezbrižno počivati na prašnjavim policama, nije novost. To već znamo iz dosadašnje prakse koja govori da se sinodalne smjernice ponajprije doživljavaju kao prigoda okupljanjima, raspravama, predavanjima, tribinama, itd., a da se u stvarnosti uopće ne vidi njihov učinak i želja iz koje bi nam unosile pastoralni nemir i mijenjale stanje uma, odnosno dovodile do pastoralnog obraćenja. No, kako bilo da bilo, pristupali im površno ili odgovorno, vrsni poznavatelji tema i dilema vezanih uz prijenos vjere na djecu i mlade naglašavaju da danas nije moguće suvislo govoriti o mladima, posebno ne o krizi vjere mladih ljudi, misleći na naraštaj do 35 godina, ukoliko se zanemare ili namjerno prešućuju promjene nastale u svijetu odraslih.

S lica odraslih djeca i mladi iščitavaju i upijaju poruku o onome što je u životu potrebno, važno i vrijedno. Lice odraslih poručuje ima li ili nema Boga. Stoga je važno razumjeti da je autoritet crkvenih pastira, ovih ili onih pastoralnih modela, potpuno nemoguć, beznačajan i smiješan ukoliko se djeca i mladi ne izlože autoritetu vjere u obitelji i bližoj okolini. Autoritet života je jedina moguća opcija autoriteta u prijenosu vjere. Pokušaj primjene stare autoritarne pedagogije i didaktike prisile u današnjem vremenu ne može polučiti prave rezultate. Odavno se zna da je tomu tako, no rijetko se s time računa. Zato se u određenom smislu može govoriti o licu odraslih kao sakramentu koji u nutrini djece ostavlja neizbrisivi pečat koji je usko vezan uz prijenos emotivnog uporišta i kao most koji prenosi strast. Sakramentalno zračenje s lica odraslih ne govori o važnosti Boga shvaćenog kao katekizamsko pitanje, Boga koji se svodi na nauk o Bogu, nego se cijelim bićem odrasla osoba postavlja kao odgovor o Bogu koji je ili nije temelj na kojem odrasli grade život. Još bih dodao da se na tom tragu lako može uvidjeti kako je potpuno promašeno mišljenje da će vjerodostojno življenje crkvenih službenika polučiti uspjeh u evangelizaciji kao da bi o njima ovisila širina i dubina evangelizacije. U uvjetima suvremene kulture, koja sadrži i potiče različitosti, crkveni pastiri nisu ključne karike u prijenosu vjere. Njihova je uloga važna, ali ne na način kako to donose pobožnjačke priča koje ne uvažavaju promjenu kulture.

Kad smo kod teme odraslih, onda se valja pitati o njihovim prioritetima. Danas je vidljivo da je svijet odraslih podigao novo zlatno tele – mladost. Od jedne životne etape stvoren je novi idol koji svoje obožavatelje ostavlja nezrelima, robljem nemogućega. Ostati što duže mlad, lijep, privlačan, snažan, dojmljiv, tražen, uočljiv, potentan, poput likova s reklama, sapunica i glamura, rađa kulturu življenja s kojom se šire mase nikada u povijesti nisu susretale. Nastupio je mit o vječnoj mladosti kojim se vode odrasli koji to ne žele biti. Dovoljno je vidjeti s kakvim se reklamnim sadržajima posljednjih godina susrećemo u medijskom prostoru i koliko se prostora posvećuje svjesnom ili podsvjesnom pomlađivanju. Nekadašnji strah od pakla danas ima zamjenu u strahu od starenja. Biti mladolik, produžiti obilježja jedne biološke faze, postaje skriveno polazište mnogih nastojanja, no nužno ostavlja neizbrisivi utjecaj na djecu i mlade kojima takvo ozračje oblikuje želje pa im se ponuda Evanđelja nužno doima gubljenjem vremena, izvorom dosade, neupotrebljivom i odbojnom pričom. I nije to zato što bi Evanđelje bilo takvo, nego jer nije doživljeno iskustvo života vođenog Evanđeljem. Znamo da nije riječ o našim izvornim idejama, nego o uvozu koji govori gdje smo smješteni i čemu se imamo nadati. Posvuda se nude različiti pripravci, savjeti, vještine i ponude kojima se želi spriječiti i prekriti starenje, odnosno pretvori ga u proces pomlađivanja. Viagra se može smatrati slikom prevladavajućeg držanja odraslih, a ono “sakramentalizira” djecu i mlade. Usporedba viagre i suvremene kulture čini mi se zgodnom na način kako to u svojim izlaganjima čini don Armando Matteo, profesor na Urbaniani.

U društvu je – ističe Matteo – starost postala prvorazredni neprijatelj, a mladost smisao života. Iz toga slijede zaključci o posljedicama koje mlade ostavljaju u svojevrsnom zatvoru koji se, primjerice, vidi na fenomenu tzv. roditelja-prijatelja koji poništavaju prirodnu dinamiku uloge roditelja, posebno kad je riječ o slučaju roditelja koji se ne miri s godinama pa odijelom i držanjem želi zaustaviti biološki sat te zauzima napadački stav prema djetetovim “neprijateljima”, jer on je svome djetetu, kako se često čuje, najbolji prijatelj. Dovoljno je čuti što doživljavaju nastavnici u školama, bilo od pojedine djece bilo od pojedinih roditelja, no mnogi se stide javno iznositi poniženja s kojima se susreću kako ne bi bili stigmatizirani kao neuspješni, nesposobni, itd. Kad tomu pribrojimo ponudu tehnika i literature o samopomoći, onda vidimo kako i koliko se ubrzano mijenjamo i gdje se pomiču težišta u svijetu odraslih. Sve to postaje novi misijski duh koji osvaja želje i poglede novih naraštaja i s kojim valja računati svaki ozbiljan pastoralni pristup.


Slijedi treći dio teksta

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zvona, viagra i bogovi – ususret Sinodi o ml... Dok studeni polako odmiče, a ljeto se u našim turističkim mjestima doima kao daleka prošlost, bliži se već poznata i udomaćena profanacija i k...
Duša i turizam – koga se to još tiče? Među dojmljivije slike kojima se želi približiti razumijevanje Crkve u suvremenom svijetu ubraja se slika svjetionika i slika baklje. Na tom t...
Na mladima svijet… “Točno onako kako je vodeća partija prema svojim podanicima zadržavala informacije ili ih posluživala iskrivljenom propagandom, oni su to uzvr...
Svjedočimo li “pomoru” teologa? Ovog je tjedna smrt dvojice naših uglednih redovnika govorila više od običnog svršetka ljudskog života. Umro je dominikanac Marijan Jurčev...
“Ne” izgnanstvu u autocenzuru O otocima, ali i o drugim krajevima Uvijek ima stvari iz prošlosti koje nas danas zadivljuju. Napor sabranosti nije uvijek lak, a...