Srijeda, 16 lipnja

1. korizmena nedjelja (A): Iskušenje


Čitanja: Post 2, 7-9; 3, 1-7; Ps 51, 3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5, 12-19; Mt 4, 1-11


Na početku korizme u Markovu evanđelju čitamo kako Isus započinje svoju javnu službu: „Bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona.“ Što je to iskušenje, odnosno napast? Kršćani napast sagledavaju pod dva vida. Prvo i temeljno, čovjek je stvoren slobodan i nema po sebi nikakve duhovne ili svemirske sile ili sudbine, koja bi čovjeka prisiljavala da postupa na određeni način. Konačno, ni krivični zakon redovito ne predviđa mogućnost da bi netko morao činiti zlo, odnosno da se čovjek nekom lošem porivu ne bi mogao oduprijeti. Jer kada bi nama vladala sudbina, usud, životinjski nagon, neke mračne sile, tko bi bio odgovoran? Bi li itko i za što trebao odgovarati?

No, s druge strane, iako je čovjek po sebi slobodan izabrati dobro, ipak toliko puta osjeti kako ga zlo privlači, tako da ne može lako odoljeti. Čak i veliki sveti Pavao priznaje: „Htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim…Jadan li sam ja čovjek!“ I stvarno, ne možemo lako razumjeti tu dvojnost u sebi, tu vlastitu rascijepljenost. Znam da nešto nije dobro – pa ipak to činim, dok, s druge strane, znam da bih nešto dobro trebao činiti – a to stalno odgađam i ne činim. Tu muku osjetimo počevši od djetinjstva, kada je u pitanju pisanje  lektire, spremanja vlastite sobe. Iskušenje i napast osjećaju već djeca kada osjete poriv da uzmu ono što im ne pripada.

Što reći? Važno je da razlikujemo dobro i zlo te da izabiremo samo dobro. Kao što se trudimo prati zube, iako nam se baš i ne da, tako je važno da održavamo higijenu svoje duše i duha. Za ono što stvarno vrijedi valja se boriti. Naravno da je – u prvi mah – jednostavnije ljenčariti nego raditi, planuti u diskusiji nego se svladati u govoru, izgleda jednostavnije gurnuti drugoga u stranu da bih napredovao, izgleda tako privlačno zadovoljiti sve strasti i porive koji nam se javljaju. Naprotiv, ako čovjek ipak bira pravi put – koji je redovito teži – onda osjeća kako se ostvaruje kao čovjek, kao osoba, kako mu se život ispunja smislom, dobrotom ljubavlju, kako se obogaćuje čineći dobro. Veli Isus: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu.“ To dobro znaju svi dobri i dragi ljudi koji s ljubavlju obogaćuju i oplemenjuju i sebe i svoju obitelj i sve ljude s kojima žive.