Skip to content

1. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđelja


Isus posti četrdeset dana
u pustinji te biva iskušavan!


Mt 4,1-11

Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.” A on odgovori: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Isus mu kaza: “Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: “Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.” Tada mu reče Isus: “Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Četiri gore koje se pojavljuju u Matejevom evanđelju uzajamno su povezane. Gori Blaženstava odgovara gora ukazanja – živeći Blaženstva dobiva se sposobnost nadvladavanja smrti. Gori kušnji – gdje đavao Isusu nudi božansko stanje samo ako se prikloni moći, vlasti  – odgovara gora preobraženja na kojoj Isus pokazuje da se božansko stanje ne postiže preko vlasti nego preko ljubavi u velikodušnom sebedarju.

Prva korizmena nedjelja započinje Matejevim evanđeljem koje predstavlja Isusova iskušenja. Ne radi se o napastima koje čovjeka vuku na zlo i grijeh. Đavao se ne predstavlja kao Isusov protivnik, nego kao njegov suradnik, kao onaj koji ide za tim da Isus uspije. Imamo tri iskušenja. Broj tri znači ono što je potpuno, što je definitivno. Ovo što ćemo sada čitati nije jedan događaj u Isusovu postojanju, nego nam evanđelist želi pojasniti da je Isus bio iskušavan za vrijeme cijeloga svog života.

Pogledajmo što Matej piše: „Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša.“ Izrazom ‘tada’ evanđelist povezuje ovaj događaj na prethodni, na Isusovo krštenje, kada je primio Očeva Duha i kada ga je Otac prepoznao kao svoga Sina jer Isus predstavlja njegovu želju i nakanu učiniti ga prepoznatljivim kao Boga ljubavi za cijelo čovječanstvo. Posljedica tog Isusova poslanja – Duh ga odvodi u pustinju. Izraz ‘pustinja’ podsjeća na mnogo toga: na Izlazak – oslobođenje naroda iz egipatskog ropstva; za vrijeme tog Izlaska bilo je vrijeme kušnji kojima je  Bog podvrgnuo svoj narod; pustinja bijaše i mjesto okupljanja svih onih koji su željeli doći na vlast i to ustancima i pobunama.

„Da ga đavao iskuša“. U Matejevom evanđelju đavao se spominje samo u ovom događaju. Glagol ‘iskušati’ u evanđeljima se primjenjuje na farizeje, saduceje i zakonoznance u sukobima s Isusom a Isus, na svaku od tih kušnji – farizeji, saduceji i pismoznanci – odgovara citirajući Pisma, kako nam to Matej svjedoči. Riječ ‘kušnja’ ima negativan prizvuk; u stvarnosti đavao – kako ćemo vidjeti – ne iskušava Isusa kako bi učinio nešto negativno ili grešno. Ništa od svega toga.

Đavao se ne predstavlja kao Isusov neprijatelj ili protivnik, nego kao saveznik koji mu želi pomoći u ostvarenju njegova programa. Prema tomu, trebali bismo govoriti ne o kušnjama nego o đavolskim zavođenjima.

„I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći“ – Mateju je važno naglasiti da Isusov post nije onaj religiozni post radi zadobivanja oprosta ili blagonaklonosti od strane Gospodina. Religiozni post  je trajao od izlaska do zalaska sunca. Činjenica da je evanđelist naglasio četrdeset dana i četrdeset noći znači da se ne radi o religioznom postu.

„Tada mu pristupi napasnik i reče: ako si Sin Božji“. Napasnik ne sumnja u Isusovo božansko sinovstvo koje je prilikom krštenja potvrdio Otac rekavši: „Ti si Sin moj“. Dakle, riječi „ako si Sin Božji“ ne izriču sumnju, nego znače: „jer si Sin Božji“ iskoristi sposobnosti u svoju korist. Dok je Bog ljubav koja se očituje u služenju, dotle je đavao vlast koja se očituje u vladanju.

„Reci da ovo kamenje postane kruhom.“ Prva kušnja je koristiti vlastite sposobnosti na osobnu korist. No, Isus ih neće upotrijebiti zbog osobne koristi, nego na korist drugih. Upravo će Isus biti taj koji će postati kruh za druge. Stoga mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“

Tri kušnje povezane su s tri događaja u knjizi Izlaska, tri kušnje kojima je Bog podvrgnuo narod u pustinji, a ova Matejeva je zapravo ona o mani. Što Isus želi reći tim retkom citirajući knjigu Ponovljenog zakona 8,3? Kao i oci u pustinji koji su bili nasićeni manom, toliko će više novi oslobođeni narod biti nahranjen po Isusu, slušajući njegovu riječ.

Isus neće učiniti izvanredni znak kako bi sebe nasitio, nego će njegova riječ pomoći onima koji ga prihvate i koji ga slijede u dijeljenju kruha s gladnima.

„Đavao ga tada povede u Sveti grad“ – Jeruzalem. Pod krinkom đavla evanđelist aludira na farizeje, saduceje i pismoznance – cijelu religioznu instituciju. Đavao se ne predstavlja kao Isusov neprijatelj, kao Božji rival ili kao grešnik, nego  upravo kroz sliku religiozne kaste žedne vlasti.

„Postavi ga na vrh Hrama.“ Čemu taj detalj? Jer se u jednom apokrifu, pod imenom IV. knjiga Ezrina, mislilo da će se mesija, kojega nitko nije poznavao, nenadano objaviti na vrhu hrama. To je narod očekivao. Stoga đavao, koji se pokazuje kao Isusov pomoćnik, reče Isusu: „Učiniti ono što narod očekuje, što narod želi, štoviše, daj im i više od toga!“

I po drugi put mu reče: “Ako si Sin Božji“ – odnosno budući da si Sin Božji – „baci se dolje!“ – to jest pokaži se onako kako to narod iščekuje ali učini i nešto posebno kako bi svi shvatili da si ti zaista sin Božji. Dakle, „baci se dolje“ – đavao zatim citira psalam. U toj suprotnosti provokacije i odgovora Pisama, Matej želi da shvatimo da se ne radi o jednom događaju koji se zbio u pustinji, nego o cijelom Isusovu životu koji će biti osporavan od strane farizeja, pismoznanaca i starješina, a koji su mislili da su Pisma na njihovoj strani kako bi spriječili ili zabranili Isusovo djelovanje.

Psalam 91,11-12 kaže: „Anđelima će svojim zapovjediti za tebe…“ – znači izazovi Gospodina a zatim imaj povjerenja u njega (đavla).

Ovu ćemo kušnju susresti u trenutku Isusova razapinjanja i to u ustima velikog svećenika, pismoznanaca i starješina. „Ako si Sin Božji“ – jer si Sin Božji – „siđi s križa“ – odnosno pokaži moćnog Boga. Na sve to Isus odgovara: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“

To je citat iz Ponovljenog zakona 6,16. Riječ je o mani, jednoj od kušnji u pustinji kada se je narod zapitao: „Je li Jahve među nama ili ne?“ Narod je sumnjao u Gospodinovu prisutnost. Isus ima potpuno povjerenje u Oca i nema potrebe za izvanrednim zahvatima koji bi potvrdili to njegovo povjerenje.

„Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku“ Ova kušnja razlikuje se od dosadašnjih. Naime, prvim dvjema kušnjama prethodila je tvrdnja „budući da si Sin Božji“; a sada đavao ne spominje njegovo božansko sinovstvo jer se radi o kušnji koja se događa u svakom čovjeku. Đavao izvlači posljednjeg asa iz rukava i igra na sve ili ništa. Dakle, „Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku“. Zašto goru visoku? U starini gora bijaše mjesto gdje su prebivali bogovi te označavaše božansko podrijetlo. Đavao Isusu nudi posjedovanje božanskog podrijetla. A kako se postiže? Upravo bogatstvom i vlašću. Treba se podsjetiti da u tom vremenu svi oni koji su imali vlast bijahu smatrani božanskog podrijetla: faraon bijaše bog, imperator božji sin.

„I pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu“ – to jest njihova bogatstva – „pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Dakle, đavao Isusu nudi božansko podrijetlo koje će imati ako prione uz vlast vladanja nad cijelim svijetom. Ovdje se čini – a dokaz nam je Lukino evanđelje u kojem đavao reče da je sve to njegovo – da đavao posjeduje bogatstva i vlast a ne Bog.

„Tada mu reče Isus: “Odlazi, Sotono!“ Naziva ga hebrejskim imenom sotona, istim imenom kojega će Isus Petru uputiti – Petar će biti Isusov sotona. Evanđelist želi pokazati da se radi o Isusovim kušnjama koje dolaze zapravo iz njegova naroda. „Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” I ovdje se radi o navodu iz Pisama, iz knjige Ponovljenog zakona, 6,13, gdje Gospodin upozorava svoj narod na opasnost idolopoklonstva pri ulasku u Kanaansku zemlju.

Za Isusa, vlast je idolopoklonstvo. Isus je sin Boga ljubavi koji se očituje kroz služenje dok je đavao slika vlasti koja ljudima gospodari: „Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.“

Ne pristajući na kušnje, Isusa štite anđeli. Ove Isusove kušnje, kako smo na početku rekli, nisu neki izoliran događaj iz njegova života, nego evanđelist Matej anticipira sve ono što će se dogoditi u Isusovu životu. Isus će biti neprestano kušan da preuzme vlast budući da je to narod od njega iščekivao. Ne radi se o kušnjama na zlo, nego o zavođenjima koja će Isusa pratiti cijeli život kako od strane religiozne institucije tako i od strane njegovih učenika.

A kada narod bude shvatio da Isus nije mesija vlasti, odbacit će ga i ubiti.

dr. Zdenko Ilić

dr. Zdenko Ilić

Crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu
dr. Zdenko Ilić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kamo i kako nas Duh vodi – uz evanđelje 1. k... Mt 4, 1-11 Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi ...
Ući u korizmu vođeni Duhom – razmišljanje uz... Evanđeoski odlomak (Mt 4, 1-11) koji smo čuli danas u prvu korizmenu nedjelju govori nam o tome što se dogodilo nakon što je Isus završio svoj...
1. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Započinje korizma. Vrijeme je obraćenja i pokore. Pod obraćenjem prvenstveno razumijemo odvraćanje od zla i grije...
1. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Prošle smo srijede započeli svoj korizmeni hod. Danas, prve nedjelje korizme stojimo sa svom ozbiljnošću pred Bog...
1. nedjelja korizme – A  Post 2,7-9; 3,1-7 Od zemlje Bog stvara zemljano biće, čovjeka, baš kao što lončar uzima glinu i modelira je. U nju je duhnuo i udijelio joj svoj dah...