1. korizmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Na početku korizme Isus nam veli: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju“ (Mk 1, 12-15)! Neka nas današnja Božja riječ i cijelo današnje euharistijsko slavlje potakne da se obratimo i povjerujemo Bogu.

• Gospodine, ti nas na početku ovog svetog vremena pozivaš na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti nas pozivaš da povjerujemo u istinitost tvoje radosne vijesti – evanđelja. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nam svojim primjerom pokazuješ put podložnosti i poniznosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“ kliče naš veliki pjesnik. Koliko je ljudi umiralo s riječju sloboda na usnama! Koliko je krvi i znoja proliveno baš zbog te riječi… I danas se toliko govori o pravima i slobodama čovjeka, žene, djeteta, o slobodi kretanja, o slobodi trgovanja. Sloboda i sloboda. Pa onda mlad čovjek može pomisliti kako je sloboda mogućnost da čovjek čini sve po svojoj volji, kako je sloboda raj na zemlji. A onda doživi da se njegova sloboda sukobljava sa slobodom drugoga, odnosno, da je ljudska sloboda nužno ograničena, ukoliko ne želi prijeći u tiraniju. Da bismo barem malo ušli u tajnu slobode i podložnosti, nama je kršćanima pogledati primjer i nauk Isusa Krista.

I odmah ga Duh nagna u pustinju

Marko prvo opisuje kako je kod krštenja na Jordanu na Isusa sišao Duh Sveti u liku goluba te kako ga je Otac proglasio svojim ljubljenim Sinom. Nakon toga Marko nastavlja: „I odmah ga Duh nagna u pustinju.“

Nije to samo jednostavna riječ. Eto, svi su slavili Ivana i svi su dolazili k njemu. I onda Duh i Glas s neba svjedoči za Isusa. Ljudi su se odjednom od Ivana okrenuli Isusu. Naime, ako Ivan – kojega su svi slavili kao proroka, čak možda kao Iliju – ako, dakle, taj Ivan svjedoči da je Isus veći od njega, možemo samo zamisliti kako su ljudi s velikim zanimanjem i iščekivanjem počeli gledati na Isusa. Ljudska bi reakcija bila da sad valja uživati u toj slavi. Međutim, Isus se povlači u pustinju. Zašto? Duh ga je nagnao. I Isus poslušno odlazi.

I bijaše u pustinji četrdeset dana

Nije lako biti u pustinji niti jedan dan. Mi Europljani zapravo ne možemo ni zamisliti što znači pustinja. Pustinja u kojoj su dani nesnosno vreli, a noći toliko hladne, da čovjek ne može zaspati ako se dobro ne pokrije. Pustinja je mjesto gdje nema hrane ni vode i gdje čovjek može živjeti gotovo isključivo od onoga što je ponio sa sobom. Drugi evanđelisti govore da je Isus tamo kruto postio i to četrdeset dana. A prisjetimo se prethodne riječi: Duh je nagnao, dakle, natjerao Isusa u pustinju. Prema tome, Isus se podlaže volji svojega Oca i zbog toga otklanja ljudsku slavu, otklanja ugodnosti redovitog života, otklanja čak i hranu. Isus svoju slobodu stavlja u ruke duha koji ga vodi.

Iskušavao ga je Sotona

Još i to! Neshvatljivo! Da Sina Božjega iskušava Sotona! Ne samo da se odrekao svijeta na neko vrijeme, ne samo da je gladan i žedan, ne samo da je otklonio svjetsku slavu, nego je on, Sin Božji, Bogočovjek ponizno dopustio da ga kuša Sotona. To bi bilo nešto malo nalik tome kad bi predsjednik neke države dopuštao da ga šikanira i maltretira zadnji portir u nekom bijednom hotelu. Već tada se zapravo na Isusu ostvaruju riječi proroka Izaije: „K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih (Iz 53,7).

Anđeli mu služahu

S ovim nužno završava. Pogledajmo: Isus se odrekao svjetske slave i dopustio da ga Duh otjera u pustinju, gdje je živio u oskudici i postu. Morao je čak trpjeti i sotonske kušnje. Ali zbog svoje predanosti, zbog svoje vjernosti, zbog svoje podložnosti, bio je nagrađen: anđeli su mu služili. Evo u ovom se odlomku očituje čitav Isusov život. On je naime, „poslušan sve do smrti, smrti na križu“ slavno uskrsnuo i bio postavljen iznad svakog stvorenja.

Naša sloboda – sloboda djece Božje

Sada nam se put sam nameće. Prava sloboda jest upravo u tome da dopustimo da nas Duh Božji „natjera“, vodi, upravlja, pa i protiv naše volje. Odreći se svoje slobode u ljudskom smislu znači zapravo postići pravu slobodu djece Božje. Naravno, kakva bi to bila moja sloboda koja bi me vodila u propast. To bi bila sloboda alkoholičara, sloboda ovisnika o drogi, „sloboda“ pod navodnim znacima koja čovjeka odvodi u ropstvo grijeha, strasti, laži, u ropstvo konačne smrti.

Ušli smo u korizmu. Isus nam poručuje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Ispunilo se vrijeme, ušli smo u korizmu. Valja nam se obratiti. Želimo preispitati svoj životni put. I vidimo samo jedan ispravan put. Upravo put Isusa Krista. Put podložnosti. Put suradnje s Duhom Božjim. Cijela je korizma pred nama da povjerujemo evanđelju, da se uvjerimo da je moguće odbaciti svoju volju i voljicu, da je moguće slijediti volju Božju i da je moguće dopustiti Bogu da po svome Duhu vodi naš život. Naravno, volju Božju treba tražiti, volju Božju i glas njegova Duha treba čuti, snagom toga istoga Duha valja povjerovati da evanđeoski put može preobraziti i ispuniti smislom cijeli naš život. I, možemo biti sigurni: kao što su Isusu anđeli služili nakon četrdesetodnevnog boravka u pustinji, nakon sotonskih kušnji, tako ćemo i mi naći svoj mir, naći duboki smisao vlastitog života. Budemo li služili Bogu, anđeli će nama služiti.