Četvrtak, 20 siječnja

1. korizmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Na početku korizme Gospodin nas poučava kako se trebamo nositi s napasnikom i sa svim lošim nagnućima koja su u nama. Bog dopušta da budemo izloženi napastima zato da bismo iz njih izišli jači. Zato ćemo na početku ovog svetog vremena i na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da ukloni iz našeg srca svaku oholost, svaki grijeh i svako zlo, da bismo, ispunjeni njegovom snagom, mogli proslaviti ovu svetu misu i ovo sveto korizmeno vrijeme koje je pred nama.

  • Gospodine, ti nas poučavaš da ne živimo samo od ovoga svijeta, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas poučavaš da je isprazna svjetska slava te da je Bog jedini slavan i uzvišen. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da ne iskušavamo svoga Boga, nego da se sami, tvojom milošću, trudimo oko svega što je dobro i plemenito. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Onaj tko želi biti uspješan u laganju, nikad ne govori nešto što bi bila potpuna laž. On nam radije donosi takozvane “poluistine”, tvrdnje gdje se istina i laž isprepliću, a sve onako kako to odgovara onome koji laže. Slično tako i Sotona – Otac laži, uvijek nam zlo i grijeh omota nečim dobrim i poželjnim. Nije li već prvim ljudima obećao da će, pojedu li od zabranjenog voća i tako prekrše Božju zapovijed, postati kao bogovi? Nije li on Judi govorio kako od Isusova propovijedanja ionako nema ništa jer se Kraljevstvo koje je iščekivao ne ostvaruje. Zato je Sotona rekao Judi neka barem iskoristi što se iskoristiti da, neka “unovči” Isusa za 30 srebrnika.


Da kamen postane kruhom


I evo nam i u današnjem evanđelju Sotone na djelu (Lk 4, 1-13). Nastupa kao i uvijek lukavo i vješto. Svoje laži omata istinama i dobrim nakanama. Isus je u pustinji. Posti dugo vremena. Tijelo mu je već slabo od gladi. I gle – dolazi đavao i govori mu: “Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom!” Evo rečenice koja na prvi pogled izgleda posve istinitom. “Ako si Sin Božji…” Pa, Isus jest Sin Božji! “Reci da ovaj kamen postane kruhom”. I ovo izgleda posve ispravno. Isus je gladan. Bog je odredio da se čovjekov život održava hranom. Kruh je Božji dar. Prema tome, ako je Isus Sin Božji, a jest, onda je za nj prava sitnica stvoriti si kruh. Ta ne uzima nešto što bi bilo nepotrebno, luksuzno… Običan svagdanji kruh. Najnevinija stvar što postoji. Ako si gladan, a možeš si pribaviti kruha, onda sjedi i jedi! Međutim, Isus otkriva gotovo nevidljivu zamku i veli: “Ne živi čovjek samo o kruhu!” Naravno da Isus kruh ne prezire, nego da naprotiv priznaje da je to značajan Božji dar, tako da ga je čak stavio i u svoju molitvu (“Kruh naš svagdanji daj nam danas”). Međutim, Isus nas upozorava da glad za kruhom i za ovozemnim darovima znade zamračiti naš pogled da ne vidimo i druge vrednote kao što su ljubav, dobrota, darežljivost, poštovanje prema Bogu i bližnjemu. Isus nas opominje da naš pogled ne smije biti prikovan samo za ovozemne probitke. Kako onda vrednovati izjave i mišljenja da čovjek zbog posla nema vremena za molitvu, za nedjeljnu misu, za svoje roditeljske i sinovske obveze, nema vremena biti Božji čovjek jer je, eto, takav “tempo današnjeg života”… Čuvajmo se: “Ne živi čovjek samo o kruhu!”


Tebi ću dati svu ovu vlast


Đavao pokazuje Isusu sva kraljevstva zemlje. Veli: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njegovu, jer meni je dana i kome hoću dajem je. Ako se dakle, pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Silna je to napast. Budimo iskreni. Koliko god je čovjeku važno jelo i piće, ipak je u njemu silno prisutna strast da vlada, da se ističe. I evo pred Isusom opet poluistine. Naime, đavao nudi Isusu sva svjetska kraljevstva. Pa to Isusu već sve i pripada. U njemu i po njemu je sve stvoreno i sve stoji u njemu. On je Prvak, on je Mesija, on je Sin Božji! Zamka đavlova se sastoji u tome da đavao to sebi prisvaja i, kao, to velikodušno Isusu daje. I još pod uvjetom da mu se Isus pokloni. Isus mirno odgovara da je pisano: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!” Evo odgovora: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj. Čovjek se treba samo Bogu klanjati, samo Boga “obožavati”. Ništa nije toliko važno da bi Boga potisnulo na drugo mjesto. Ni bogatstvo, ni čast, ni vlast, ni ljepota, ni uspjeh, ni slava. Bez Boga – sve je to prah i pepeo, bez Boga sve su to đavlove podvale i smicalice.


Na rukama će te nositi


Evo spektakularne napasti, evo poziva na čudo! Đavao Isusa potiče da se baci s vrha hrama, jer, podsjeća ga, u Pismu stoji kako će ga zaštiti anđeli Božji. I to izgleda po sebi nevino. Isus je, naime, kasnije učinio mnoga čudesa. Pa ako sada treba skočiti da ga svi vide kako se na zemlju spustio neozlijeđen, to samo može potvrditi pred ljudima da je on Mesija, Sin Božji. Međutim, Isus odgovara: “Rečeno je: ‘Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'” Ovo ne mora na prvi pogled izgledati jasno. Ono “ne iskušavaj” znači da ne smijemo od Boga tražiti čudesa koja bi sama sebi bila svrhom. Isus je uvijek činio čudesa koja su išla za dobrom ljudi koji su u potrebi. Isus je svojim čudesima pomagao potrebitima koji su iskazivali vjeru u njegovu riječ. Tako su čudesa postala znakom da povjeruju oni koji su imali otvoreno srce. Kad je ono drugom prigodom kralj Herod od svezanog Isusa očekivao neko čudo da bi se zabavio on i njegov dvor, kao što se ljudi zabavljaju u cirkuskim trikovima, Isus nije ni riječi odgovorio, a kamoli da je čudo učinio. Što nama govori ovaj Isusov odgovor? Ne smijemo Boga iskušavati. To znači da ne smijemo od Boga tražiti čudo, tamo gdje mi sami možemo i trebamo raditi. Ne možemo očekivati čudesa u polaganju ispita ako ne učimo. Ne možemo očekivati od Boga čudesno zdravlje, ako sami na njega ni malo ne pazimo. Ne možemo tražiti od Bog slogu i mir u obitelji, ako sami tome ne želimo pridonositi. A pogotovo, ne možemo od Boga očekivati neke znakove po kojima bismo se mi proslavili i ostavljali bez daha one koji nas gledaju. Nije velik pred Bogom onaj koji čini čudesa, koji liječi i koji proizvodi čudesne znakove – sve ako su od Boga! – nego je velik onaj koji Boga štuje i ljubi iznad svega, koji ljubi i poštuje svoga bližnjega i koji čini dobro. Prepustimo Bogu velike stvari, velike znakove, velike predstave i divljenje ljudi. Pravi se Božji duh krije u tihu i skrovitu srcu. Ljudi takva srca daju plodove koji dopiru do vječnosti.

Zamolimo Gospodina da nas prosvjetljuje u ovom svetom vremenu da razaznamo zamamnosti i laži ovoga svijeta, da bismo čista srca mogli slijediti put evanđelja, put Isusa Krista.