Petak, 23 listopada

11. nedjelja kroz godinu (A): K poganima ne idite


Čitanja: Izl 19, 2-6a; Ps 100, 2-3.5; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36 – 10, 8


Nije uvijek lako razumjeti određena mjesta u Bibliji. Potrebno je poznavati vrijeme i kontekst. Tako kod Isusa kao da vidimo određenu rezerviranost prema nežidovima (Biblija ih naziva poganima) ali i prema Samarijancima koji su bili nepriznata židovska sekta. Isus šalje apostole propovijedati i kaže im: „K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!“ Zar je stvarno Isus mislio da njegovo naviještanje i djelovanje treba vrijediti samo za Židove? Kako onda da su apostoli od samih početaka propovijedali i Židovima i poganima, ne praveći nikakve razlike među njima? Kako razumjeti ovo Isusovo ograničavanje?

Radi se jednostavno o redoslijedu. To je isto kao i s onom zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. U toj ljubavi valja započeti od vlastitog doma. Jer, kad bi netko bio dobar i zlatan cijelome selu, a u isto vrijeme nasilnik u vlastitoj kući, kakva bi to bila ljubav prema bližnjemu? Naprotiv, Isus svoje djelo započinje u svome narodu, s time da ne isključuje druge. Započinje od svoje kuće. Slično govore Pavao i Barnaba nekim Židovima koji se nisu htjeli obratiti: „Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.“ Dakle, najprije Židovima, a onda ostalima…

Sada je lako vidjeti kako se ove riječi mogu primijeniti na nas i na naše vrijeme. Poznati su vam oni roditelji koji su jako društveno, kulturno, politički i crkveno zauzeti, da ih svi hvale. A svoju djecu praktički ne viđaju, jer su u vrtiću, u školi, u produženom boravku i na još četiri izvanškolske aktivnosti. Ili onaj slučaj kada netko gotovo svu svoju energiju troši na ekološko osvješćivanje, na humanitarni rad, na različite hvalevrijedne udruge, a zaboravlja svoju obitelj. Njegova silna zauzetost je zapravo bijeg.

Mladencima na vjenčanju često govorim da je temeljno da oni njeguju međusobnu ljubav (sa svime što prava ljubav podrazumijeva), tako da ona iz dana u dan raste i napreduje. Ako njihova ljubav bude velika i plodna, u tome će uživati i njihova djeca i njihovi prijatelji, Crkva i cijela zajednica. Pavao odlučno govori: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ Jer, onaj koji „svoju kuću drži u redu“, kadar je voditi brigu i o Crkvi i o društvu. Tako veli Biblija. Drevna je to mudrost.