11. nedjelja kroz godinu (C) – homilija
Ne bismo trebali govoriti da je neki čovjek do srži pokvaren te da čini zlo radi zla samoga. Redovito je stvarnost drugačija. Čovjek se opusti, prepusti se nekoj lošoj strasti i onda, malo po malo grijeh raste, gomila se i preobražava čovjeka u nečovjeka. Tako se onda može dogoditi da netko i ne primijeti ako se malo po malo pretvorio u čovjeka koji čini zlo i sebi i drugima prezirući Boga.
Uzeo si tuđu ženu… Ubio si mačem Uriju Hetita
Prvo nam čitanje govori o tome kako nastaje zlo i zločin (2Sam 12, 7-10.13). David je uzeo tuđu ženu, a njezina muža dao ubiti, da bi se mogao tom ženom i oženiti. Današnje čitanje je kratko, ali je biblijski opis prilično opširan. David je jednog poslijepodneva zapazio lijepu ženu. Buknula je strast. Propitao se za nju i saznao da je ona žena Urije Hetita. Ipak ju je doveo k sebi. Žena se zatim vratila svojoj kući. Vjerojatno je to trebala biti samo jedna avantura. Međutim, kada je žena ostala trudna, stvari su se zakomplicirale. I sada vidimo kako zlo raste. Od požude, preko učinjenog grijeha, David dolazi na pomisao da ubije nevina čovjeka. I to se dogodilo. Hranjen strašću i bezumljem grijeh raste kao sedmoglava zvijer. David naređuje svome vojskovođi da u bitki namjesti da Urija pogine. I bilo je tako.
Evo to čini grijeh. On je kao požar u kući. U samom početku čovjek ga lako može sam ugasiti. Međutim, ako ga zanemari, požar se širi i jača i proždire čitavu kuću. Grijeh je kao zanemarena bolest. Tako, na primjer, podcijenjena i zanemarena gripa može dovesti do upale pluća. Tako je upravo s grijehom u nama. Započne nevino. Time da se, na primjer, čovjek prepusti besposlici. Počne pretjerivati u piću, u klađenju. Ne uzima u obzir svoje izljeve srdžbe. Dopušta si malene krađe i pronevjere. Dopušta si mala očijukanja izvan braka. Ili, malo po malo zanemari molitvu, nedjeljnu misu. I onda se zlo i grijeh šire sve više i više, poput korova. A što reći o svim većim ili manjim porocima koje dopuštamo svojoj djeci? Tako se čovjek pretvori u čudovište. Pa se onda pitamo, kako se to moglo dogoditi.
Važna je odlučnost u suzbijanju grijeha. Sa zlom, grijehom, požudama, zlim sklonostima ne valja se igrati. Baš kao što ne treba dražiti opasnu zvijer. Već na samom početku čovječanstva na sličan način Bog opominje bratoubojicu Kajina još prije nego što je zlo počinio: Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti (Post 4,6-7).
Sagriješio sam protiv Gospodina
Ali, evo zašto Sveto pismo ipak uzdiže Davida. Pogledajmo. Došao je prorok Natan i snažno ga ukorio zbog njegova strašnoga grijeha preljuba i ubojstva. David je bio kralj. Apsolutni gospodar. Mogao je ubiti Natana što se usuđuje prekoravati njega, kralja, jedinog vladara i gospodara u svojoj zemlji. Međutim, Davidu se otvaraju oči. Shvaća što je učinio. Kaje se. Pada ničice pred Bogom. Moli oproštenje i milosrđe. Grijeh protiv čovjeka uvijek je i grijeh protiv Boga.
Upravo to, braćo i sestre. Tko se od nas može pohvaliti da nije sagriješio. Tko je to od nas slobodan od strasti i ružnih nagnuća. Tko je od nas u svemu i uvijek čiste savjesti pred Bogom, pred ljudima i pred samim sobom? Zato je silno važno da čovjek spozna svoju grešnost, da uvidi gdje je pogriješio, da prizna sebi i Bogu svoju ludost, da traži oproštenje, da nastoji ispraviti posljedice grijeha.
A nama se, eto, događa da dvostruko griješimo. Prvo dopuštamo da nas zlo sve više i više obuzima, a onda, kada i spoznamo kamo smo dospjeli, ne želimo priznati ni sebi ni drugima, pa onda ustrajavamo u ludovanju.
Zato nam danas u evanđelju Isus veli utješnu riječ (Lk 7, 36 – 8, 3). Vidio je do svojih nogu raskajanu grešnicu. Vidio je njezine suze i oćutio njezinu ljuba. Pa onda veli. Veli njoj i veli i nama: Oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo!
