11. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

11. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Bogu je sve moguće. Svijet je stvorio ni iz čega, on i sada daje da živi sve što živi i da raste sve što raste. Njemu je tisuću godina kao jedan dan, on je iznad svega. Njemu se sviđa od malenih i grešnih ljudi koji mu se s vjerom obraćaju stvoriti velikane, kao što je to bilo u slučaju Petra kolebljivca, Pavla progonitelja i Mateja carinika. Na početku ove svete mise i mi stojimo pred Gospodinom kao slabi ljudi opterećeni svojim slabostima, svojim propustima i inim grijesima. Međutim, mi stojimo pred Bogom koji je naš Otac i koji uvijek prima svoju djecu koja mu se svim srcem obraćaju. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste da primimo Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si raskajanome Davidu oprostio njegov grijeh. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si ženi grešnici oprostio grijehe mnoge, jer je mnogo ljubila. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine ti i nama podjeljuješ svoje oproštenje svaki put kad se pokajemo i tebi zavapimo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U našoj se politici čuje kako se znademo isuviše baviti prošlošću, pa se tako potanko ispituje gdje je tko bio te i te godine i čime se bavio tom i tom prigodom. I pri tome – jasno je – ne ide se za tim da se naprosto otkrije povijesna istina koju bi trebalo ugraditi u našu mudrost, da se slične pogreške ne bi događale. Ne! Nego, ta se ispitivanja i vrše ponajviše zbog toga da bi se obezvrijedilo i „diskreditiralo“. A time onda možemo odmah i posumnjati u objektivnost i istinitost takvih „povijesnih istraživanja“. Naravno, povijest je učiteljica života i dobro je poznavati je i korisno je proučavati je. Međutim, ona se promijeniti ne da, zbog toga u našem redovitom životu puno se više trudimo povući pouke iz prijašnjih događaja i usmjeriti se na budućnost. Naglasak je na sadašnjosti i budućnosti.

Upravo nam to danas Gospodin Isus govori. Poznata je zgoda i danas smo je čuli u evanđelju (Lk 7, 36 – 8, 3).


Kad bi ovaj bio prorok…


Na gozbu u Šimunovu kuću ulazi grešnica, žena bludnica. Takve je osobe bilo najjednostavnije osuđivati kao grešne (zanimljivo je kako se redovito ne spominju muškarci koji takvim ženama odlaze!). Za farizeja Šimuna ta je žena obilježena i nitko i ništa je ne mogu oprati od njezine prljavštine. Nažalost, Šimun nije ništa razumio.


Poče mu suzama kvasiti noge…


Ova je žena, zapravo, izvrstan, možda najbolji primjer raskajana grešnika. Ona je bila itekako svjesna svoga života i svojih grijeha. Očito se duboko stidjela onoga što je činila i očito je da je odlučila svoj život posvema preokrenuti. Boljelo ju je to što je bila obilježena i što su je svi prezirali. Htjela je doživjeti barem malo Božjeg milosrđa. Duboko je poštovala Isusa i znala da je on svet čovjek. Smatrala se nedostojnom da mu pristupi i da mu se obrati. No ipak, nije odustajala. Htjela je na najponizniji način doći do njega. Tako je saznala da je Isus na gozbi kod Šimuna. Sustolnici su, po ondašnjem običaju, ležali na ležaljkama dok su se gostili na niskim stolovima. Tako je žena došla do Isusove ležaljke, i počela mu suzama kvasiti noge, kosom ih otirati i mazati dragocjenom pomašću. Nije se usudila ni riječi prozboriti ni glave podići. A što bi i mogla reći?


Jer ljubljaše mnogo


Pogledajmo Isusa! Očita je velika ljubav ove žene. Isus joj prašta. Sve. Bez kopanja po njezinoj prošlosti, bez ponižavanja, bez odgode, bez nametanja teških pokora. Očito je, naime, bilo da se žena i pokajala i obratila i odlučila mijenjati život. Isus se s njom raduje da je ona uskrsnula, da je nova osoba, da od toga trenutka za nju počinje nov život. Zato joj odmah prašta, prašta potpuno, bezuvjetno, radosno.


Kome se malo prašta, malo ljubi


Izdvojili bismo dvije poruke i pouke za nas. Prvo. Uvijek možemo doći pred Boga. Ma kakva bila naša prošlost, ma što nam se događalo, ma koju glupost činili. Pripazimo, ne mora se dogoditi da smo učinili nešto zbog čega bi se sav svijet trebao zgražati, ali se može dogoditi da smo bili nevjerni prema Bogu, sebi ili drugima. Zanemarivali smo molitvu, nedjeljnu misu. Uludo smo izgovarali ime Božje. Nismo pazili na vlastito zdravlje, na vlastiti duhovni život. Bili smo nemarni prema drugima, sebični, tvrdoglavi, svojeglavi… Sve nas to, duboko u nama, ipak opterećuje. A najviše nas opterećuje što se to uvijek iznova ponavlja i što se ne vidi neki napredak. Mnogi bi mogli pomisliti da ona žena nije imala što tražiti kod Isusa. No, ona je došla – i otišla opravdana. Tako i nas Bog poziva da nikad ne odustanemo na putu dobra. Da mu se uvijek vraćamo. Da ne dopustimo da nas naša prošlost ukliješti i zakoči. Bogu uvijek i možemo i trebamo doći. Drugo. Trebamo biti otvorena srca za ljude koji se nakon svojih lutanja vraćaju Bogu i samima sebi. Pogledajmo kako to Bog čini. Ne samo u slučaju ove žene. Slično se Bog postavljao i prema Petru i prema Pavlu i prema tolikim velikanima koji su znali pokazivati velike slabosti. Bog nas poziva da budemo otvorena srca.


Evo sve činim novo!


Vratimo se govoru od početka. Kada je u pitanju naš vlastiti život, pogotovo kad je u pitanju život naših bližnjih, kanimo se kopanja po prošlosti. Dobro je znati što je bilo, ali ni naša ni tuđa prljava prošlost nije vrijedna naše prevelike pažnje. Puno je bolje i puno zdravije usmjeriti se prema sadašnjem trenutku. A uz nas je sada Bog sa svojim praštanjem, sa svojom ljubavlju i svojom dobrotom. Pred nama je budućnost. Božja budućnost. Podsjetimo se kako nas u današnjem drugom čitanju Pavao poučava kako smo spašeni vjerom u Kristovo spasenje (Gal 2, 16.19-21). Stvarno, glupo i ludo bavimo se prošlošću. I svojom i tuđom. Umjesto da prošlost prepustimo Božjoj milosti i njegovom snagom hrabro krenemo naprijed – obraćeni. Ta Bogu nije ništa nemoguće. Zato, podignimo glave! Bog je od tolikih običnih, malenih pa čak i veoma grešnih ljudi učinio velikane. On to i želi i može učiniti od svakoga od nas.