Četvrtak, 20 siječnja

12. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Na početku mise svećenik najčešće kaže pozdrav „Gospodin s vama“. I to je najviše i najveće što čovjek čovjeku može poželjeti. Naime, Isus nam jamči da je s nama, jer nama, svojim učenicima, obećao je: „Ja sam s vam u sve dane do svršetka svijeta.“ Ne obećava nam da ćemo živjeti bez poteškoća i nevolja, ali nam jamči da će biti s nama. I to nam je dovoljno. Veli psalam: „Zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!“

  • Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao vrhunac svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, postao si nama u svemu sličan, osim u grijehu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam obećavaš da ćeš biti s nama u sve dane do svršetka svijeta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Priznajem, kad razmišljam o nekim povijesnim događajima, obuzme me često neka sjeta. Pomislimo, koliko je kroz duga stoljeća ljudske povijesti nevine krvi proliveno, koliko suza isplakano! Pomislimo koliko života uništeno samo u 20. stoljeću, pa već u ovom 21. stoljeću… I onda se to brzo zaboravlja da bi čovjeka nakon toga pogodila nova nesreća… Tko se još sjeća nevinih žrtava rata u Iraku? Tko od nas razmišlja o stotinama ljudi koji u jednom danu umiru od gladi širom svijeta? A što kazati o tolikim obespravljenima, potlačenima, gladnima, izbjeglicama, bolesnima, nezbrinutima…? Kako li samo duboka i strašna može biti ljudska bijeda…!

I onda se čuje vapaj koji nekad prolama krikom: „Bože, vidiš li? Zar spavaš, Gospodine?“ Koliko li je takvih krikova bilo u ljudskoj povijesti? Eto, o tome nam govori današnje evanđelje (Mk 4,35-41).


Zar ne mariš što ginemo?


Veli stara mudra poslovica: „Tko želi naučiti moliti, neka ide na more.“ Stvarno, kada se čovjek nađe na debelom moru usred oluje, a brod krhak, onda se u čovjeku javlja posebna tjeskoba. Nebo visoko, more duboko, a čvrsto se tlo gubi pod nogama. Tko se onda ne bi molio i Bogu vapio? Smiluj se, Bože!

Tako su se u noći apostoli našli u čamcu na Genezaretskom jezeru kad se podigla oluja, a jezero se uzburkalo. Noć, lađa malena i krhka, protivan vjetar i valovi koji prijete da će ih potopiti. Kao iskusni ribari apostoli su dobro znali kakva se to opasnost nad njih nadvila. A Isus? On je spavao. Kao da ga se to ništa nije ticalo. Kako samo može spavati? U strahu ga probude i prekore: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Čuli smo. Sve se sretno završilo. Isus je smirio oluju i spasio ih od utapanja.


„Što ste bojažljivi?“


Isus im odmah upućuje prijekor. Veli: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Kada bolje pogledamo, ovaj je prijekor posve na mjestu. Nije li Isus s njima bio u lađi? Zar ne da onaj, koji je mogao oluju stišati, nije mogao dopustiti da ga ta ista oluja iznenadi i potopi. Isus im hoće reći: „Kad sam s vama, ne trebate se bojati!“ No, s druge strane, razumljiv je ipak i postupak apostola. Strah je strah. Kada smrtni strah obuzme čovjeka, onda čovjek ne može baš trijezno razmišljati. Konačno, i Isus je u tjeskobi molio: „Oče, ako je moguće…“


U lađi s Isusom


To danas i nama Gospodin želi reći. Bog nas ne želi štititi od oluja i nevolje. Bog, štoviše, kao što smo vidjeli, dopušta da se dogode strašne nevolje i nesreće. Nije li, konačno, povijest ljudskog roda, povijest ratovanja? Tako se i svakom pojedinom od nas u životu dogodi i nevolja i nesreća. Dogodi se bolest, nesreća, nevolja, rat, progonstvo. Dogodi se razdor u braku, u obitelji… Dogodi se da nam se jednostavno čini da ne možemo nositi i podnositi zlo koje nas je snašlo. Dogodi se da nas toliko obuzme „užas i tjeskoba“ da se onda, poput Isusa u Maslinskom vrtu, rušimo na zemlju i krvavim znojem znojimo. I onda se prolomi krik: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“

Zar Gospodin stvarno ne mari što ginemo? Zar mu je stvarno svejedno? To je tajna, to je otajstvo naše vjere. Otkud patnja, otkud tjeskoba i nesreća u ljudskom životu? Kako to da zlo koji puta ima premoć nad dobrom? Kako to da se zločinac koji puta šepiri, a nevin čovjek nepravedno trpi? Jednako tako nikada do konca ne možemo shvatiti zašto je utjelovljeni Sin Božji morao baš toliko trpjeti. Nikada do konca ne možemo razumjeti zašto su tijekom povijesti, kao i danas, stradavali toliki nevini i to na strašan način. Nažalost, „djelomično je naše spoznanje“. Tu nema lakih i jednoznačnih odgovora, ma s koje strane dolazili. Ni čovjek svojim umom, ni čovjek vjernik u svjetlu vjere ne može nikada do kraja razumjeti. Mi možemo i trebamo prihvatiti, mi možemo i trebamo imati povjerenja i vjere u Isusa. Mi možemo i trebamo u Isusa staviti svoju vjeru i svoju nadu, mi možemo i trebamo pouzdavati se u njegovu beskrajnu ljubav. To znači jednostavno otisnuti se, poći za Isusom, znajući da se njemu i oluja i more pokoravaju, znajući da je on kroz patnju pobijedio smrt, znajući da je on kroz poniženje stigao do slave uskrsnuća i znajući da i nas poziva u istu slavu sa sobom. Ako bolje promotrimo, mi već jesmo s njim u slavi, jer smo već dionici njegova Duha, jer je već sada na nama njegov znak. Zato ako se i ljulja naša lađa na moru života, ako nas i pritišće Kristov križ, mi znamo: Gospodin je sa mnom i onda moj život dobiva novi smisao.

Zato ljubimo Isusa znajući da je on sebe predao za nas te da neće dopustiti da „na zemlju padne“ ijedno obećanje koje je dao.