13. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

13. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Gospodin nam uporno, “više puta i na više načina” govori kako su bitno povezane ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Čineći dobro svome bližnjemu, Boga častimo. A, s druge strane, pomažući bližnjemu možemo se nadati i Božjoj pomoći. Praštajući bližnjemu, imamo se pravo nadati da će Bog i nama oprostiti. Oprostimo svojim bližnjima, očistimo svoje srce od mržnje i zle pomisli i zamolimo Boga da i nama oprosti te nas tako učini dostojnima ovih svetih otajstava.

  • Gospodine ti si u tajanstvenim posjetiocima rado primio gostoprimstvo Abrahamovo. Gospodine, smiluj se!

  • Kriste, ti si rado primao gostoprimstvo svojih prijatelja i blagovao s njima. Kriste, smiluj se!

  • Gospodine, ti i nas potičeš da imamo srce otvoreno za svoje bližnje. Gospodine, smiluj se!


Nacrt za homiliju


U ne tako dalekoj prošlosti putovanja su bila i naporna i opasna. Nije bilo željeznice, dobrih je putova bilo malo, putovalo se uglavnom pješice. Svratišta su bila rijetka i neudobna, a putnicima je neprestano prijetila opasnost od razbojnika i nedobronamjernih ljudi. A ipak se putovalo. Pobožni su ljudi rado išli na hodočašća. Židovi u Jeruzalem, a kršćani u Jeruzalem, Rim, u Santiago u Španjolskoj na grob apostola Jakova i u brojna druga svetišta. I onda su bili često upućeni na dobrotu drugih ljudi koji su ih ugošćavali. Gostoprimstvo je u starini bilo izuzetno važno.


Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek


U prvom smo čitanju (2Kr 4,8-11.14-16a) čuli lijep opis gostoprimstva i primjer kako to Bog nagrađuje. Prorok Elizej sa svojim slugom prolazi kroz Šunam. Jedna ugledna žena prepoznaje u njemu Božjeg proroka i govori svome mužu: “Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.” Zapazimo. Prorok Elizej nije tražio uslugu. Sama je žena prepoznala da je to Božji čovjek i sama mu je, zajedno sa svojim mužem ponudila gostoprimstvo. Božja riječ i inače naglašava gostoljublje. “Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!” (Heb 13,2). Možda bi netko mogao pomisliti da je u slučaju one Šunamke bilo mudro ugostiti Elizeja jer je prorok. Međutim, pogledamo li bolje, Božja nam zapovijed nalaže ljubav prema bližnjemu bez obzira tko to bio. Konačno, svi smo mi ljudi djeca Božja, za svakoga je čovjeka Krist umro i uskrsnuo. Izuzetno je važno znati uzdići pogled iznad svoga života, iznad vlastitih potreba i vidjeti svoga bližnjega kojemu treba pomoć i podrška. Ovdje se, redovito, ne radi o gostoprimstvu, jer su vremena danas posve drugačija. Međutim, u današnjim vremenima ima novih, drugačijih potreba. Ako ne moramo baš nekoga primiti u kuću, možemo npr. biti ljubazni na ulici, uputiti čovjeka kamo treba ići. Ako ne moramo baš staviti nekome svoju kuću na raspolaganje, možemo se ustati u tramvaju ili autobusu starijoj osobi, trudnici, invalidu. Možemo činiti ljudima tisuću malih sitnih usluga, možemo im se ljubazno obratiti… Ako i jesu sitnice, ipak su izraz ljubavi. A to je veliko.


Što da učinim za nju?


I onda, nama za pouku, slušamo što se dalje dogodilo s prorokom Elizejem. Zapazimo: Elizej nije ništa tražio, a dobio je sobu za boravak. Žena nije ništa tražila, a Elizej joj je uzvratio time da je ženi od Boga izmolio sina, daleko najveći dar koji je žena mogla zamisliti.

Ovo stvarno nisu “lovačke priče”. Toliko su mi puta ljudi posvjedočili kako im je Bog vrlo brzo, već sljedećeg dana uzvratio dobro koje su oni nekome učinili. Pomogneš siromahu i – Bog ti već sutra uzvrati. Učiniš nekome uslugu i – gle! – vrlo brzo dobiješ nagradu. Ljudi su mi znali pripovijedati kako su već sutradan dobili, našli, zaradili istu svotu novca kojom su nekome potrebitom pomogli. Bog se ne da darom nadmašiti. Međutim, dragi moji, to je samo slika. Ta ne činimo mi dobra samo zato da bi nam Bog uzvratio. Mi činimo dobro radi dobra samoga. A u tome smislu nam Bog uvijek, baš uvijek uzvraća najljepšim darom: mirom, zadovoljstvom i srećom da smo mogli pomoći svome bližnjem. Pa onda ljudi u prostodušnosti srca tumače: Blago meni kad mogu pomagati. Puno je teže tražiti i očekivati pomoć. Tako i Isus veli: “Blaženije je davati nego primati.” Doista, možemo biti mirni i sigurni: Dokle god smo dobrostivi, darežljivi, gostoljubivi, Bogu smo slični, a on nas onda obdaruje mirom i radošću, srećom i blaženstvom koje samo od njega može doći.


Tko napoji jednoga od ovih najmanjih…


Isus je korjenit. Ne želi da čovjeku išta bude važnije od Boga i Božjeg zakona. Onaj tko želi biti Isusov učenik, Isusa uzima kao najveću vrijednost i osnovno životno pravilo. Veli da njegov učenik treba više ljubiti njega, Isusa, negoli oca ili majku (Mt 10,37-42). Zvuči strašno? Uopće ne. Radi se o ljubavi koju Isus traži od nas, ali se puno više radi o ljubavi koju Isus ima za nas i koju je pokazao podnijevši za nas mučilo križa. Zato Isus nikada neće dopustiti da mi njega ljubimo više negoli on nas. I onda zaključuje: “Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća”.

Jednostavna je, zapravo, i laka Kristova zapovijed. Treba uporno činiti dobro ne zanoseći se nekakvim velebnim djelima. U slici one čaše hladne vode Isus nam pokazuje koliko nas malo napora može koštati neko dobro djelo, a da ono ipak bude veliko. Evo. Za onog tko daje, čaša hladne vode ne stoji ništa. A za onoga tko je žedan, to je najviše što može poželjeti. Žednomu znači puno, a darovatelja ne stoji ništa. To je slika svih naših običnih dobrih djela koja možemo činiti. Što nas košta osmijeh. Što nas košta lijepa riječ? Koliko nas košta nešto potrošenog vremena u usporedbi s toliko protraćenog vremena pred televizijom? Koliko nas strašno puno novaca stoji jedna čestitka, telefonski poziv?

Koliko god smo slabi i grešni, imamo iskustva da smo učinili dobro, da smo čovjeku pomogli. Zar ne da je tad srce gorjelo u nama? Zar ne da smo se osjećali više ljudi? Zar ne da smo se osjećali bliže Bogu i bliže ljudima? A kada smo i mi nešto slično doživjeli, zar ne da nam je cijeli dan bio puno ljepši. Eto. Ako Bog već danas čini naš život ljepši po jednostavnim, malim stvarima, koliko li će nas učiniti sretnima i blaženima u vječnosti on, koji je sama dobrota i koji neizmjerno više nama želi uzvratiti za sve ono dobro što smo učinili.