Utorak, 15 lipnja

13. nedjelja kroz godinu (B)

Vasilij Polenov, Uskrisenje Jairove kćeri

Vasilij Polenov, Uskrisenje Jairove kćeri

Mudr 1,13-15; 2,23-24


Prvo čitanje dolazi nam iz Knjige Mudrosti. Njezin prvi dio suprotstavlja pravednika i bezbožnika u pogledu smislenosti njihovog postojanja. Složen je od dva koncentrična kruga unutar kojih stoji centralni dio. Vanjski krug predstavljaju poticaji moćnicima: najprije ih se potiče da traže Gospodina koji vjernima dopušta da ga nađu (Njega nalaze koji ga ne iskušavaju i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru), a potom da traže Mudrost koja se daje pronaći onome tko je traži pravim žarom. Pošto je ona Božji dar, k njoj se ne može stići bez težnje za pravednošću (jer mudrost ne ulazi u dušu opaku). Moćnike ovoga svijeta se podsjeća kako njihova moć nije bezgranična te da će i sami doći na sud pravednosti. Zato ih se već sada upozorava da ne traže smrt nego Mudrost koja, temeljena na pravednosti, vodi k neraspadljivosti. Naše čitanje dio je unutrašnjeg koncentričnog kruga te, iznoseći namisli i svršetak bezbožnika, želi čitatelja odvratiti od planiranja životne egzistencije temeljene na zlu. Za razliku od bezbožnika koji uspijevaju pronaći neke svoje „opravdane razloge“ uslijed kojih kreću progoniti pravednika, Bog upravo zato što ne želi smrt i ne raduje se smrti nijednog bića, kaznit će opake. Na dan suda njima će neprijatelj biti sȃm Bog, oduzet će im temelj postojanja. O njemu do sada nisu razmišljali i vodili računa a tada će postati bjelodano da pravedni Bog postati i opstati daje samo pravednima. U centru, sročenom kao diptih sa opisima tri tipa pravednika i tri tipa bezbožnika, donosi se sržna poruka: pravednici, iako naizgled pogođeni teškoćama života ili smrću, ipak su od Boga blagoslovljeni dok bezbožnici, iako naizgled uspješniji, zapravo idu putem propasti.


Mk 5,21-43


I u evanđeoskom odlomku zamjetni su koncentrični krugovi. U poglavlju posvećenu govoru u prispodobama Isus je govorio o snazi vjere u Riječ koja nadilazi poteškoće, potom u gerazenskom kraju pobjeđuje zle duhove, moćne i ustrojene kao legija koja čovjeka veže i drži u grobu. U ovom odlomku se govori o pobjedi vjere nad smrću, posljednjim plodom zla i posljednjim čovjekovim neprijateljem. Vidljivo  je kako evanđelist Marko polako pravi koncentrične krugove i sada u centar kršćanske poruke stavlja uskrsnuće od mrtvih: vjera dostiže svoju puninu, dobro je „centrirana“ tek onda kada otvara put životu nakon smrti. Zgoda sa ženom koja je bolovala od krvarenja i kojoj je istjecao život – umetnuta usred govora o Jairovoj kćerci (ali ispuštena u liturgijskim čitanjima!) – pokazuje da takva vjera ne može biti bilo kakva: mnogo ih je dotaklo Isusa, ali samo jedna ga je dotakla tako da primila silu koja ozdravlja. Takva vjera postoji, ali nemaju je svi. Evanđelje želi svoje čitatelje uvesti u odnos sa Isusom, da Ga tako dotaknu da to bude dodir vjere koja spašava i daje život.

Po povratku iz gerazenskog kraja na drugu obalu mora, zgrnu se k Njemu silan svijet – vjerojatno su to oni koje je poučavao uz more u prispodobama i ostavio ih na obali kad je pošao preko mora. U mnoštvu onih koji se skupljaju oko Isusa jest i nadstojnik sinagoge. Nosi ga ljubav prema kćerkici. Poput maločas opsjednuta Gerazenca, pada pred noge Isusu i usrdno Ga moljaše da je ozdravi jer umiraše. Činjenica da za riječ ozdravi Marko upotrebljava grčki glagol koji ujedno znači spasiti, ukazuje da se ne radi o jednostavnom ozdravljenju nego o Božjem spasenju u vidu dara života koji obilježava cijelu zgodu upućujući čitatelja što treba tražiti ispod površine čuda. Među mnogima što su ga pritiskali, Isus zamjećuje jedan poseban dodir. Da, moguće je (do)dirnuti Isusa! Iako je žena odmah ozdravila, Isus želi nadići terapeutski moment i uspostaviti s njom osobni kontakt koji će ju uvesti u područje vjere. Iako ozdravljena fizički, trenutak spasa nastupa tek kada dolazi do susreta dviju osoba, dvije slobode u istini. Vjera dakle nije posve subjektivni doživljaj nego duhovno iskustvo u kojem Bog zove čovjek na susret.

Ovdje naziremo tri nivoa vjere. Prvi je početna vjera koja „zna“ da kontakt s Isusom ozdravlja. U ovo je uvjerena žena koja boluje od krvarenja: dotaknem li se samo… U takvoj vjeri približava se Božjoj svemoći, prepušta se i dozvoljava Mu da intervenira. Drugi nivo vjere biva otvoren Isusovim pogledom koji traži ozdravljenu i stvara s njome zajedništvo putem dijaloga. Iz njega izvire riječ spasenja i mira: vjera te tvoja spasila; pođi u miru! Zahvaljujući Isusovoj riječi, vjera koja je doživjela fizičko ozdravljenje sada može ići prema spasenju cijelog čovjeka. Tražeći je, Isus s njom uspostavlja osobni kontakt i otvara joj ulaz u Kraljevstvo. Biva oslobođena egzistencijalnih ograničenja u kojem je njezino postojanje do sada zatvoreno. Treći nivo vjere jest onaj kojeg Isus traži od Jaira. Ovdje se radi o vjeri koja treba očitovati puninu Božje slave. Ona znači potpuno predanje božanskoj vjernoj ljubavi koja neće dopustiti svom izabraniku da truleži ugleda. Vjera koja je prošla prva dva nivoa, koja vjeruje u Gospodinovu svemoć, dijalogizira s Njim i u tom dijalogu nazire horizonte novog svijeta, može priznati Isusu sposobnost da nadvlada smrt i tako pokaže slavu Boga živih. Stoga Isus poziva Jaira, koji je u svojoj kafarnaumskoj sinagogi vidio već mnoga čuda, da nadiđe strah: ne boj se; samo vjeruj. Ovo je prvi puta u Evanđelju po Marku da Isus nekoga hrabri na vjerovanje. Da od pritiskanja kojim mnogi tlače Isusa, priđe vrhuncima vjere – susretu i zajedništvu.