13. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Bog nas je stvorio, od Boga dolazimo, u Bogu živimo i Bogu idemo. Međutim, u nama je još uvijek naša ranjena ljudska narav, pa nam se onda lako dogodi da „kliznemo“ prema zlu. Koliko god smo rođeni iz Božje ljubavi, tako da nas najviše ljubav može ispuniti, ipak se u nama nađe koji put i nepotrebne tvrdoglavosti, inata, sve do netrpeljivosti i mržnje. Molit ćemo zato danas Gospodina da udalji od nas svaku srdžbu, viku i hulu te da nas ispuni svojim mirom i blagotvornom riječju, da bismo i mi bili blagoslov u ovome svijetu.

• Gospodine, u svojoj neizmjernoj ljubavi ti si sve dobro stvorio. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si blagoslov vječnoga Oca, ti si Spasitelj slabih i grešnih, ti si oplemenitelj naših duša. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, po tebi i mi možemo biti nositelji mira, radosti, dobrote i svakog blagoslova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi su oduvijek imali predrasuda. Tako im je, na primjer, bilo važno je li netko bogat ili siromašan, slab ili jak, školovan ili neškolovan, je li muško ili žensko, klerik ili laik, član ove ili one stranke, a da o narodnosti i ne govorimo.

Jer je bio na putu u Jeruzalem

I u Isusovoj je domovini bilo puno podjela i predrasuda. Znalo se dobro, tko je Židov, a tko Rimljanin, tko je pismoznanac, farizej, saducej, a tko običan Židov. K tome osobit se razdor, pa i mržnja, osjećala između Židova i Samarijanaca, koji su, zapravo, također bili Židovi, ali su se od njih nešto razlikovali u vjeri. Nevolja je bila u tome što se Samarija nalazila između Galileje i Judeje, pa su Galilejci često doživljavali neugodnosti kad bi preko Samarije išli u Jeruzalem. I dogodilo se, eto, da je Isus u jednom samarijskom selu zatražio prenoćište, ali ga oni nisu primili samo zato što je bio na putu za Jeruzalem (Lk 9, 51-62). Bilo je to vrlo ružno. Isusu je to bilo sigurno žao.

To je ono, braćo i sestre, što se gotovo svednevice događa među nama: u našim obiteljima, među rodbinom, znancima, susjedima, u našem narodu. Vrlo dobro znamo tko je utjecajan, a tko nije; tko je školovan, a tko ne; tko je profesor, a tko običan radnik. Pa se onda dijelimo ovako i onako i – što je najgore – ne gledamo čovjeka u oči i dušu, nego kroz njegovo ime, funkciju, ugled, zvanje i zanimanje. I time pogrđujemo Boga koji nas je sve stvorio, time vrijeđamo Isusa koji je rekao: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40). Mi nismo ni svjesni da pogrđujući stvorenje – čovjeka – pogrđujemo Stvoritelja, Boga i Otkupitelja, Isusa Krista.

Neka oganj siđe

U apostolskim je žilama uzavrela krv. U svom gnjevu braća Ivan i Jakov odlučno kažu Isusu: Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? Čini nam se nevjerojatnim To je onaj Ivan, ljubljeni učenik, onaj Ivan koji kasnije u evanđelju i poslanicama toliko govori o ljubavi. To je onaj Jakov koji je od apostola prvi položio život za Isusa. A sada – pobili bi cijelo selo i to zbog jednog neljubaznog domaćina. Nije čudo da su ovu dvojicu – vjerojatno ne baš u pozitivnom smislu – drugi učenici kasnije prozvali Boanerges, što u prijevodu znači Sinovi groma. Isusu, naravno, ne pada napamet pobiti cijelo selo. Kori svoje učenike. Braćo i sestre, neka nas Gospodin očuva od izljeva bijesa. Neka nam Gospodin udari blago srce. Kolika su se strašna zla dogodila i kolika se strašna zla događaju zbog toga što su neki toliko puni sebe i što se ni malo ne trude susprezati vlastiti bijes. Kako bi to bilo strašno i strahotno kad bi Bog imao i najmanji dio našega bijesa. A gle što Bog čini. Matejevo Evanđelje, navodeći tekst Izaije proroka, ovako predstavlja Isusa: Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah (…) trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti – sve dok do pobjede ne izvede pravo. Ime njegovo nada je narodima! (Mt 12,20).

I odoše u drugo selo

Kako se riješio problem? Nije Isus tim ljudima održao propovijed, nije im se prijetio sudom Božjim. Nije činio ništa nasilnoga. Problem je riješen veoma jednostavno. Nisu svi Samarijanci bili tko uskogrudni i netrpeljivi. Otišli su učenici s Isusom u drugo selo, našli prenoćište i mirno prenoćili. Bez buke, bez sukoba, bez zle krvi i otežale savjesti. Tko zna, možda se ono negostoljubivo selo kasnije prvo obratilo na propovijedanje đakona Filipa i apostola!

Za nas je također put jednostavan. Nekad se u sitnicama, ali i u krupnim stvarima suočimo s netrpeljivošću, nepravdom, nasiljem, mržnjom. Ne možemo mi odmah cijeli svijet dovesti u red! Ne trebamo se odmah uzdizati iznad drugih da im pokažemo kako ih nadvisujemo znanjem, ljudskošću i željeznom logikom. Ne trebamo odmah zvati policiju, svoga kuma u ministarstvu ili se pozivati na europski sud za ljudska prava. A pogotovo ne smijemo mržnjom uzvraćati na mržnju, zlom na zlo. Daleko je to od evanđelja Isusa Krista! Jednostavno je rješenje. Pred slijepom silom ili mržnjom koji put se treba samo izmaknuti. Onaj progonitelj ili mrzitelj možda je takav samo u tome trenutku. Tko zna kako će biti sutra. Stvarno nema potrebe da mi sami dolijevamo ulje na vatru.

I ono što je najvažnije. Ja ne želim činiti zlo, ne želim se osvećivati zato što to Isus tako veli. Međutim, još mnogo više, ja ne želim da mržnja drugoga rađa u meni mržnju, da nečovještvo drugoga učini od mene nečovjeka, ne želim dopustiti da se tako zlo umnožava, ne želim ja sam postati mrziteljem. Naprotiv, svoje srce čuvam od svakoga zla, svake zle pomisli. Tako će moj život – bio ja toga svjestan ili ne, noću i danju – biti sol zemlje i svjetlost svijeta, zato ću ja biti kvasac dobrote u ovome svijetu.

Isus je donio mir i blagoslov ovome svijetu. Dao Bog da i ja budem nositelj toga mira, toga blagoslova i te radosti u ovome svijetu, baš kao što je to bio sveti Franjo i toliki Božji ugodnici.