14. nedjelja kroz godinu (C)
Iz 66,10-14c
Nakon povratka iz Babilonije i silnih nadanja, uslijedile su nesloge, trzavice, prijetnje izvana tako da obećani mir i radost nisu nastupili. Prorok Izaija ih sada ponovno naviješta. Često je Jeruzalem u proroka Izaije opisivan kao kćer. Sada je mu je obećano dostojanstvo majke koja je u središtu slavlja. Dohodište puta koji je bio težak, višeznačan – pa i opterećen nevjerom, otpadom od Gospodina – bit će ovjenčan mirom i blagoslovom. Ono što mu Gospodin priprema postat će uzrokom radosti svima koji ga ljube. Naime, u recima koji prethode našem odlomku, Izaija priziva temu novoga hrama, nerukotvorenoga, koji će zapravo činiti nova zajednica Gospodnjih siromaha ponizna srca. Jeruzalem će biti majkom nove zajednice – doista, Djevica će začeti! Za razliku od Evina mukotrpnoga, rađanje kćeri Sionske proteći će u radosti jer ga vodi sȃm Gospodin; On će joj otvoriti utrobu i dati da svjetlost dođu svi njezini sinovi. Pa i oni kojima se nije nadala!
Gal 6, 14-18
Upravo se za te, neslućene sinove, zauzima sv. Pavao. Na tragu Izaijina nerukotvorena hrama kojega čini nova zajednica, Apostol linijom nematerijalnosti usvega Izraela Božjega uračunava i neobrezane. Oni su nenadana djeca Jeruzalemova! Umjesto identiteta po tijelu tj. po nacionalnom ključu, članom novoga naroda Božjega postaje se na duhovan način. Krštenje i život po Duhu, sa njemu svojstvenim plodovima (ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota…) znakovi su identiteta novoga naroda Božjega. Za snagu i različnost toga identiteta u odnosu na stari život Pavao ne nalazi drugoga izraza doli: novi stvor. I daje do znanja: ovdje prestaje svaka priča, rječoborstvo. Jer ova nova egzistencija sinova Božjih potekla je sa križa Kristova. I stoga je svaka rasprava o njoj izlišna. A ako je doista življena i nošena Duhom, onda se i sama spremno laća križa Kristova. To je jasan znak pripadnosti novom narodu, Izraelu Božjem. Zato se Apostol ponosi križem. On dokida svako umovanje i čist je biljeg života po Duhu.
Lk 10, 1-12.17-20
Među evanđelistima samo Luka izvještava o tome kako je Isus u misije poslao sedamdeset i dvojicu učenika. Zapravo, prema dostupnim rukopisima nije sigurno radi li se o sedamdeset ili sedamdeset dva? Ova dvojba postoji i oko brojeva prisutnih u starozavjetnim događajima s kojima je slanje učenika najvjerojatnije povezano: prema Knjizi Postanka karta naroda brojila je 70/72 naroda a Mojsije je izabrao 70 starješina na kojima će počinuti dar Duha, no primila su ga još dvojica pa se konačnim brojem može smatrati 72. Dakle, broj ljudi koji su dobili dar duha odgovara ukupnom broju naroda. Isus šalje učenike u svako mjesto kamo je kanio doći, a njihov broj sugerira ukupnost čovječanstva. Time najavljuje Crkvu koja će se proširiti po cijelom svijetu. Trebaju navješćivati: približilo vam se kraljevstvo Božje. Međutim, ono je dostupno samo onima koji mu se otvore. Ono je stvarnost bliska, dohvatljiva onima koji svoj život žele pretočiti u nj. No, u isto vrijeme izmiče onima koji bi se njime sebično okoristili. Ali uvijek im ostaje dostupno, na dohvat ruke. Poput starozavjetne Mudrosti koja je čovjeku bliska, ali ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu. Ono počinje prihvaćanjem evanđeoske poruke mira tj. poziva na izgradnju posvemašnjeg dobra.
Učenici su u povratku ushićeni. Njihovo iskustvo je neobično pozitivno: čak su im se zlodusi pokoravali! Sotonin pad s visina na kojima je stolovao jasna je posljedica nastupa Kraljevstva. No, koliko god pojedina očitovanja Kraljevstva mogu ushititi učenika, pozvan je gledati iza pojavnosti, u srž stvarnosti. Nebo je za njega otvoreno i priznaje ga svojim. Otuda svaki dobar dar, otuda Kraljevstvo koje ga prihvaća. Učenik stoji pred Gospodinom koji ga prima u svoje zajedništvo. Biti jedno sa Ocem i Sinom u Duhu, u zajedništvu s tolikom braćom i sestrama vrhunski je razlog radosti. Kako su ove Isusove riječi potrebne u trenucima napasti kada je učenik sklon podleći raznim oblicima duhovnog elitizma ili uznositosti nad ostalim članovima Crkve!
Toliko je toga u zemaljskoj stvarnosti što nije u potpunosti otvoreno blagodatima Kraljevstva. Još uvijek su Sotonina sva kraljevstva svijeta. Posljednje mu je uporište u sebičnom, svjetlu i ljubavi zatvorenom srcu. Učenici će stoga ići svijetom svima navješćujući i svjedočeći blizinu kraljevstva Božjega. Po njima će drugi ljudi doći u kontakt s njim. Mogu li uspjeti protiv Kneza ovoga svijeta? Kojom moćnom opremom se trebaju opremiti kako bi uspjeli? Opremu navjestitelji ne trebaju uzeti nego odložiti. Odložiti sve. Sve pojavnosti, privide i nebitnosti, ambicije, strahove, pohlepe i rivalstva. Stoga, jedina briga navjestitelju jest biti beskonačno malen. Tada će njegov navještaj biti beskonačno velik. Apostoli izgledaju poput nekih prevratnika zbog jednostavne činjenice da zahvaćaju čovjekovo stanje u njegovu korijenu, onom svijetlom korijenu koji je prije kruha, novca, odjeće – onom korijenu koji je na sliku Božju. I zato će biti progonjeni: jer izazivaju urušavanje čitavog sistema vrijednosti utemeljenog na onom suvišnom: na pojavnosti, nadmetanju, novcu, odjeći. Jer čovjek ne vrijedi razmjerno količini stvari koje posjeduje nego koliko vrijede njegovi ideali. Niti koliko vrijedi njegova inteligencija, nego koliko vrijedi njegovo srce (E. M. Ronchi). Prije negoli pođe, učenik treba moliti. Kako bi se dogodila ova pretvorba. Da učenik postane apostol, apostol da bude kao janje.
