»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

16. nedjelja kroz godinu (A): Bog koji se brine


Čitanja: Mudr 12, 13.16-19; Ps 86, 5-6.9-10.15-16a; Rim 8, 26-27; Mt 13, 24-43


O nekim stvarima dijete jednostavno ne razmišlja. Kad se probudi, zna da će dobiti doručak, da će mu roditelji nabaviti sve što je za školu potrebno, da će mu dati sve ono što je za život potrebno, pa i više od toga. Tako mala djeca vele: „Kada mama nema kunâ, onda ih kupi.“ I sve bude u redu.

Biblija kaže da smo pred Bogom svi djeca. Bog je onaj koji skrbi da život na zemlji opstane. Tako psalmist hvali Božju providnost: „Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku. Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.“ I onda nabraja čudesno kretanje nebeskih tijela, godišnjih doba i čudesnu raznolikost života na kopnu, u zraku i u vodama. U Knjizi mudrosti čitamo pohvalnicu Bogu: „Osim tebe, nema Boga koji se brine za sve… Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom.“ Stvarno, u prirodi i u svemiru sve je skladno povezano. Vjernik u prirodi i u svemiru prepoznaje savršen prst Božji te Božju skrb i ljubav.

Što iz toga proizlazi? Veli dalje pisac: „Takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ pokajanje za grijehe.“ Dakle, uz općeprihvaćenu potrebu borbe za očuvanje okoliša, zdravlja našega planeta i održivog razvoja, Biblija nam govori da je još važnije da čovjek sačuva svoje ljudsko dostojanstvo, čistoću vlastite duše, da ostane čovječan, da njeguje ljubav prema Bogu i prema čovjeku. To je duhovna podloga sveg našega ekološkog djelovanja. Jer, budemo li imali dobrote, ljubavi, razumijevanja prema svakom čovjeku te budemo li imali poštovanja prema Bogu od kojega sve proizlazi, briga za sav naš okoliš doći će sama po sebi. To je temelj svakog istinskog napretka. Jer, napredak bez morala, politika bez poštovanja prema čovjeku, ljudski odnosi bez ljubavi, razumijevanja i praštanja – vode u besmisao i propast. Knjiga mudrosti u tome smislu opominje, govoreći o Bogu: „Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše.“ Naravno, kada se čovjek izopači i dopusti da njime vlada oholost i mržnja umjesto ljubavi, sâm sebe kažnjava. Zato, prema istoj Knjizi mudrosti, Bog je „podario sinovima ljudskim dobru nadu, jer daje pokajanje za grijehe“.

Svatko u svome srcu dobro zna u čemu i kako griješi. Počevši od neodgovornog bacanja smeća, pa sve do nestrpljivosti, ružnih riječi, zavisti i mržnje. Bog koji se brine i za vrapce na krovu, dat će – uvjeren sam – i nama mudrosti i snage da budemo promicatelji mira i ljubavi.