Ponedjeljak, 24 siječnja

16. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Skloni smo vjerovati i tvrditi da oko nas ima puno zla, nepravde, mržnje i svakovrsnih drugih grijeha. Nerijetko se onda žalimo što se nadležni više ne potrude da suzbiju zlo i bezakonje koje nas okružuje. A evo, danas, na početku mise, mi bismo htjeli ići Božjim putem. A Bog nas poziva da zlo i grijeh prvo uočimo u sebi, da ga pred Bogom priznamo, da zamolimo Boga za oproštenje, te tako – obraćeni – nastavimo živjeti svetim životom. Teško da ćemo druge ljude oko sebe promijeniti, ali – uz Božju pomoć! – sebe samo i možemo i trebamo mijenjati na bolje. Tek ćemo tako biti svjetlost svijeta i kvasac na ovoj zemlji. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za sve svoje grijehe i propuste. Tako ćemo moći dostojno poslušati Božju riječ i plodonosno proslaviti ova sveta otajstva. Tako ćemo radosno i obnovljeno započeti ovaj tjedan.

  • Gospodine, nakon grijeha prvih ljudi ti čovjeka nisi odbacio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, tvoje milosrđe prema raskajanim grešnicima nema mjere. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da pokazujemo strpljivost i ljubav prema svakom čovjeku. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Otkako se još u prapovijesti čovjek počeo baviti poljodjelstvom, počeo je mijenjati izgled zemlje. Počeo je krčiti šume, orati zemlju i sijati sjeme onih biljaka koje su njemu bile potrebne. Livada prepuna najrazličitijih biljaka postaje usjev pšenice ili koje druge žitarice. Sve drugo bilje za čovjeka postaje – korov. Sijanje i održavanje samo jedne biljne vrste, to jest jedne biljne kulture stručnjaci nazivaju monokulturom. I danas uočavamo kako je uništavanje drevnih vrsta biljaka dugoročno štetno. Za čovjekov opstanak na zemlji nužna je biljna i životinjska raznolikost. A mi smo, eto, skloni tome da svijet, život i svoj okoliš uređujemo prema onome što nama osobno u određenom trenutku odgovara. Tako je to u svijetu oko nas, ali izgleda da je tako i u našem duhovnom okružju. O tome nam govori današnje evanđelje (Mt 13, 24-43).


Odakle kukolj?


Isus pripovijeda kako je neki čovjek posijao pšenicu, ali se, eto, uslijed nesklonih okolnosti, dogodilo da je uz pšenicu niknuo i kukolj, dakle, korov. I to je ta muka u čovjekovu djelovanju: učini sve što je potrebno i to učini dobro, a rezultat nije onaj očekivani. Evo: trudimo se oko nekih ljudi, na primjer oko vlastite djece, uložimo i vrijeme i trud i ljubav i što dobijemo za uzvrat? Koji puta samo gorke biljke, pelin i trnje, to jest korov, ili kako danas veli evanđelje – kukolj… To nam se onda čini neshvatljivim i nepravednim. Ne možemo i ne želimo razumjeti te se pitamo: odakle taj kukolj?

A evo, Bog dopušta da se takve stvari i njemu događaju. Prisjetimo se. Bog je prvim ljudima dao upravo sve i k tome svoju naklonost, svoje prijateljstvo i ljubav. I što se dogodilo? Iznevjerili su ga u prvoj prigodi koja im se pružila. Nadalje, nije li i Isus bio neshvaćen, ostavljen, prezren, odbačen, osuđen i razapet i to nakon što je prošao zemljom čineći dobro (Dj 10,38)? I tako to ide u nedogled, sve do današnjega dana.

Kako razumjeti ovu izopačenost ljudske povijesti? Bog sije dobro sjeme. Ali, evo, čovjek griješi i time obezvrjeđuje i sebe i ljude oko sebe. Zašto? Pojava kukolja, to jest zla, temeljena je na ljudskoj slobodi. Bog je dao čovjeku mogućnost izbora, do te mjere, da čovjek može činiti zlo sebi i drugima. Ne možemo do kraja razumjeti, zašto Bog to dopušta, ali vjerujemo da Bog i može i hoće sve na dobro okrenuti, baš kao što je i smrt Isusovu – koja je bila uzrokovana ljudskom mržnjom i zavišću! – ucijepio u otajstvo našega spasenja, tako da smo spašeni Isusovom smrću i uskrsnućem.


Da ga pokupimo?


U Isusovoj prispodobi sluge bi htjele počupati kukolj iz pšenice. Ne mora nužno biti govora o zlu koje nas okružuje. Mi toliko puta ne podnosimo druge jer drugačije prosuđuju, drugačije vjeruju, drugačije se mole, drugačije djecu odgajaju, drugim političkim strankama pripadaju… Treba li svijet urediti isključivo po našoj vlastitoj mjeri? Jesmo li mi stvarno mjerilo svega? Nadalje, kad je u pitanju očit grijeh i očito zlo koje nas okružuje, treba li se nužno svim sredstvima boriti protiv takvih ljudi? To je ta naša potreba da uništavamo zlo, da uvodimo reda na zemlji. Pa smo onda spremni ognjem i mačem uvoditi pravo i pravednost, naravno prema vlastitoj mjeri, prema onoj često izrečenoj prijetnji: Da je meni samo pet minuta vlasti… A Isus – sama blagost i milosrđe! – to nipošto ne želi, nego na drugom mjestu, naprotiv, veli: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima (Mt 5,44-45).


Pustite…


Gospodar u Isusovoj prispodobi objašnjava zašto ne treba odmah čupati korov iz usjeva. Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje rastu do žetve. To je ona strpljivost, dobrohotnost i ljubav koju pokazuju Božji ljudi. Za razliku od bilja – za koje će imalo iskusnije oko lako razabrati kojoj vrsti pripada – kod ljudi je to nemoguće. Naime, mi ljudi – kakvi već jesmo! – nismo uvijek kukolj, ali nismo uvijek ni pšenica. Toliko puta ni sebe same ne razumijemo, pa kako da onda druge prosuđujemo? Zar ne da se često događalo da su sveci i pravi Božji ljudi za života počesto bili potvarani kao bezbožnici, hulitelji i rušitelji Crkve? A vrijeme je pokazalo da uopće nije bilo tako.

Zato je mudro da ne sudimo. Da imamo strpljivosti i prema sebi i prema drugima, baš kao što je brižan roditelj beskrajno strpljiv sa svojim nejakim djetetom, dajući mu uvijek iznova vremena da nauči ono što je primjereno njegovoj dobi.

Ostavimo – kao vjernici – umovanja i mudrovanja zašto zlo na svijetu, zašto je naš Gospodin Isus toliko morao trpjeti… Naše je da budemo nalik svome Gospodinu koji je dobrostiv i strpljiv, koji nikada ne odustaje od čovjeka, koji pokazuje posebnu pažnju i nježnost upravo prema izgubljenoj ovci. Bog nas poziva da promatramo svijet njegovim očima, praštamo njegovom dobrotom i ljubimo njegovim srce. Ta na to smo pozvani. Jer – ne zaboravimo! – na njegovu smo sliku stvoreni, a smrću i uskrsnućem Isusa Krista postali smo dionicima njegove božanske naravi.