Ponedjeljak, 24 siječnja

16. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Svako dobro auto ima dobar motor ali i dobre kočnice. Tako se i životna mudrost sastoji u tome da budemo revni oko dobra, ali u isto vrijeme razboriti i strpljivi. Bog nas odgaja onako kako dobri roditelji odgajaju svoju djecu: poučavaju, potiču sa svom strpljivošću, a rijetko kažnjavaju, jer znaju da i najboljem djetetu treba vremena. Bog koji je s nama strpljiv, poziva nas da i mi budemo strpljivi jedni s drugima. Na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve naše grijehe, pogotovo za grijehe nesnošljivosti, nestrpljivosti i nasilnosti.

  • Gospodine, stvorio si nas i postavio u ovaj svijet, jer nas ljubiš. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, unatoč našim grijesima ti nas svojim otkupiteljskim djelom činiš dostojnima nebeskog kraljevstva. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da sa svom strpljivošću budemo dobrostivi i dobrohotni jedni prema drugima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U društvenim sustavima gdje je vladalo jednoumlje, sve je izgledalo kristalno jasno. Državna je promidžba uvjeravala pučanstvo da je sav narod složan oko osnovnih zasada takvoga društva. Nije bilo sumnji, nije bilo pitanja, nije bilo nejasnoća. Znamo, međutim, da život nikada ne ide samo pravocrtno, da društvo nije jednoobrazno, da su ljudi toliko različiti, a da pojedinac sam sebi protuslovi. I previše je život zamršen da bismo ga mogli ocrtati u jednostavnim bojama i da bismo ga mogli opisati u jednostavnim rečenicama. O takvim dvojbama govori i današnja simpatična Isusova prispodoba (Mt 13, 24-43).


Posije dobro sjeme


Opet je riječ o sjemenu. Čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi i ono počinje rasti. Međutim, neprijatelj uskoro posije i kukolj. Ono je ono zlo sjeme koje je nekorisno i štetno, a uz to ometa rast i dobrom sjemenu. Eto, to se događa Bogu, ali to se događa i svakom dobrohotnom čovjeku. Bog sije dobro sjeme svoje riječi. I ne bez uspjeha. Toliko ljudi prihvati tu riječ i počnu rasti kao dobre biljke nastale od Božje riječi. Međutim, ovako ili onako javlja se i zlo sjeme, javljaju se ljudi koji ne donose dobre plodove i koji, uz to, ometaju u plemenitu životu i radu one koji donose dobre plodove. Opet se susrećemo, recimo tako, s Božjim “neuspjehom”. I opet se to i nama događa. Činimo dobro, trudimo se, dajemo sebe i svu svoju dobru volju i – evo! – javlja se nešto ili netko tko nas guši, onemogućuje, ismijava i izvrće naše riječi i naša dobra nastojanja. Tko da se ne ražalosti. Zar nam je to plaća za našu dobronamjernost? Što učiniti?


Da ga pokupimo?


Zanimljiva je revnost i briga slugu iz Isusove prispodobe. Oni bi odmah napravili reda. Otišli bi u polje i počupali mrski, nepotrebni i štetni kukolj. Uvjereni su da zlo treba odmah iskorijeniti. Pa ako treba i po nekoliko puta valja plijeviti, dok se zlo ne iskorijeni. Ognjem i mačem. Nemilosrdno. Zamislimo što bi se dogodilo da im je gospodar to dopustio. Pšenica je gusto posijana. Ako uđeš u polje, ne možeš a da na pogaziš i pšenicu i kukolj. Ako čupaš kukolj, ne možeš a da nehotice ne počupaš i pšenicu. I ako to još koji puta učiniš, počupat ćeš s kukoljem i pšenicu. I što smo onda učinili? Zatirući zlo, pogazili smo i dobro. Eto, tako mi, stvarno, ponekad postupamo. U naletu pravdoljubivosti i pravovjernosti spremni smo iščupati, spaliti, ukloniti bez milosti. A to nisu Božji osjećaji. Pogledajmo ili, još bolje, pročitajmo s koliko gorčine, zloće pa i mržnje u novinama ljudi pišu jedni protiv drugih? I onda nam pričaju priče da se bore za istinu! Nema tu ni trunke istine, a kamoli dobrote. To su samo osobna taština i silna želja izdići se gazeći druge… Zar se to događa samo u novinama? Mislimo li da smo i mi slobodni od takvih poriva, takvih želja pa i takvoga djelovanja? Zar ne da se i nama često događa da mislimo i postupamo prema onome: tko nije za mene, protiv mene je; tko drugačije misli, moj je neprijatelj? O, kako bismo samo rado uveli reda u našoj zgradi, na našem poslu, u našim političkim strukturama, u župi i u Crkvi. Pa onda padne i ona čuvena izreka: “Da je meni samo pet minuta vlasti…” Što bismo učinili? Bacili atomsku bombu na mrske neprijatelje?


Pustite nek oboje raste do žetve


Isus u usta gospodara stavlja mudar odgovor za nestrpljive radnike: “Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve.” Doista, Bog tako i postupa. Naprotiv, Lenjin, Staljin, Hitler, Tito i ini diktatori bez milosti su uklanjali svoje neistomišljenike. Nije bilo govora o strpljivosti, niti je bilo vjere da čovjek, ako je stvarno i pogriješio, može ispraviti svoju pogrešku. Za razliku od ovozemnih silnika Bog je dobrostiv i strpljiv. Eno, takvim se pokazao prema Davidu nakon njegova strašnog grijeha. Isus je bio strpljiv sa svim svojim učenicima koji su imali svojih mana i grijeha i loših osobina. A što onda reći o Božjoj strpljivosti prema Pavlu koji je bio nasilnik, pa možemo reći i ubojica, izravni neprijatelj evanđelja? Da se ponovno poslužimo Isusovom slikom o pšenici i kukolju, dok je biljka još mlada neiskusnom oku neće biti odmah jasno radi li se o dobroj ili lošoj biljci. Zato valja pričekati. A Bog s ljudima čini još veće stvari: od onoga koji je u određenom trenutku i bio štetni “kukolj” on čini čistu i plemenitu pšenicu.

Zaključimo. Prvo. Nije naša stvar suditi i prosuđivati tko je kukolj, a tko pšenica. I suviše je u povijesti zla učinjeno iz uvjerenja da je čovjek oruđe Božje pravde. Prepustimo Bogu sud i prosudbu. Drugo. U prirodi pšenica uvijek ostaje pšenica, a kukolj ostaje kukolj. Nije tako s ljudima. Čovjek se može iskreno obratiti. To valja imati na pameti. Treće. Neki tvrde da je za rast pšenice zapravo dobro da u njoj raste nešto i kukolja. Možda je tako i u našem životu. Tek u susretu sa zlom, dobro može još više ojačati. I s druge strane, kukolj koji raste uz pšenicu, može se preobraziti, baš kao što Isus u nastavku govori o zrnu gorušice koje izrasta u snažno stablo i o malo kvasca koje prožme cijelo tijesto. Ne trebamo ni malo sumnjati o snazi Božje riječi i Božje milosti i ne trebamo sumnjati da će Bog svoj naum provesti. Doista ne trebamo izigravati nekog strogog Gospodina Boga. Ne moramo se, dakle, tjeskobno brinuti oko rasta Kraljevstva Božjega. Naše je da sa svoje strane oko dobra nastojimo. A Bog će već učiniti da sjeme uzraste. Konačno, tako je zapisano u Evanđelju, a Evanđelje je, kao što znamo radosna, blaga, vesela vijest o spasenju koje Bog nudi svakom čovjeku.