16. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Ljeto je i vrijeme odmora. Danas nam Gospodin govori upravo o tome. O potrebi odmora. I onog tjednog i onog svakodnevnog, ali i onog godišnjeg. Vidjet ćemo da se to tiče i naše vjere, našeg duhovnog života.

• Gospodine, ti si već u počecima ljude poučio da poštuju počinak sedmoga dana. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti svoje apostole i nas svoje učenike potičeš na odmor duha i tijela. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti svojim vjernima pripravljaš cijelu vječnost kao mjesto i vrijeme počinka i radosnog drugovanja s tobom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Za vrijeme studija, dok sam se mučio oko većeg pismenog rada, jedan mi je kolega rekao: „Taj posao nije kao kad čovjek kopa kanal – što brže kopa, brže ide…“ Stvarno, koji puta, uza sav napor, posao jednostavno ne ide. Jer čovjek nije stroj, a ljudsko tijelo i ljudski duh ima neke svoje zakone. A jedan od tih zakona jest zakon rada i zakon odmora. Evo, ovih ljetnih dana Gospodin Isus nam govori upravo o tome (Mk 6, 30-34).

Otpočinite.

Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo

Isusovo poslanje bilo je u punom zamahu. Propovijedao je po cijeloj Galileji, mnoštvo je išlo za njim, a mnoge je bolesnike ozdravljao. Kako više nije mogao do svega dospjeti, Isus šalje svoje učenike na misijsko putovanje. I učenici su uspješno naviještali evanđelje, liječili bolesnike. Bili su vrlo uspješni. I onda su se vratili oduševljeno pripovijedajući kako je bilo, sretni što je i na njima počinuo Isusov Duh. Međutim, Isus je vidio da su malaksali, gladni, izmoreni. Kao prvo, puno su pješačili, zatim je tu bilo propovijedanja, a onda je tu neprestano bilo i silno mnoštvo koje ih je u stopu pratilo. Nije se dalje moglo tako. Isus povlači svoje apostole i veli im da odu malo u osamu.

Rekli bismo da to baš i nije moralo biti razborito. Poslovica veli da se željezo kuje dok je vruće. Svi traže Isusa i njegove učenike, mnoštvo ga slijedi… Trebalo bi možda povećati broj učenika, proširiti propovijedanje, misliti na osnivanje ogranaka za kraljevstvo Božje u inozemstvu, organizirati mrežu suradnika, organizirati seminare, tečajeve, pisati materijale… Ne. Isus šalje učenike u osamu.

Zašto? Više je razloga.

Nužnost odmora

Bog nas je stvorio onakve kakvi već jesmo. Pridoda je čovjekova – dakle onakva kakvu ju je Bog dao – takva da čovjek u danu određeni dio vremena treba odspavati. Nadalje, tako smo ustrojeni, da osim trenutaka sna trebamo imati vremena i za sebe i za druge i za opuštanje. Isto tako je Bog – vjerujemo – naše djelovanje stavio u ritam od sedam dana, gdje čovjek treba imati i cijeli dan za tjelesni odmor. To su jednostavno zakoni našega tijela i duha. Zato kad čitamo kako su neki sveci govorili da se ne žele odmarati, jer će se, eto, odmarati u nebu, mislimo da to stvarno ne bi trebalo uzeti doslovno. Mi smo jednostavno tako sazdani, tako stvoreni da nam je odmor nužan. Iako nekada neki šefovi ili poglavari znadu reći kako ne žele čuti od mladoga čovjeka da je umoran, ni to ne treba doslovno uzeti. Ako je mlad čovjek umoran, hvala Bogu! Znači da je radio. Pa kad se odmori, sutra će još bolje moći raditi. Eto, vidimo to i iz Isusova primjera. Nakon dugog apostolskog putovanja on svoje učenike šalje na odmor u samotno mjesto. Konačno, da ne ponavljamo stare primjere iz seljačkog života, seljaci su znali da domaće životinje, konje ili volove, ne smiju iscrpljivati do krajnjih granica, jer bi im one jednostavno mogle lipsati. Zato, dobar je odmor, svet je odmor, Božji je odmor nakon napornoga rada.

Bog je na djelu, a mi surađujemo

Odbijanje odmora može imati i jednu drugu, rekli bismo, nekršćansku oznaku, koja pokazuje manjak vjere i pouzdanja. Mudro veli psalam: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi. Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje“ (Ps 127,1-2). Sjećam se mudre opaske moje bake koja je gledajući svoje susjede muslimane, koji, kako znamo, ne poznaju nedjelju kao dan Gospodnji i dan odmora, pa su radili kroz cijeli tjedan: „Ništa oni nisu više stekli od nas koji smo radili samo šest dana.“ A što se događa nama, koji smo, barem ponekad, „radoholičari“? Mislimo da s nama sve stoji ili pada. To je napast svih šefova i poglavara, svih roditelja i odgovornih osoba. Ako otac obitelji nešto sam ne učini, njegovo dijete to sigurno neće jer ne zna, ne može i ne snalazi se. Iza onoga: „Nemoj ti, ja ću“ krije se koji puta skrivena oholost koja vjeruje da samo ja znam i umijem, krije se nepovjerenje prema drugima. U takvom stavu krije se nepovjerenje i prema Bogu, koji kao da je stvorio oko mene sve same nesposobnjakoviće koji nikada neće moći i htjeti ono i onako kako to ja činim. Bog je onaj koji sve čini, a mi smo tek suradnici. Jednom prilikom dok su se vjernici u Korintu hvastali jedni da su učenici Apolonovi, a drugi da su Pavlovi, Pavao veli da oni tu uopće nisu bitni: „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti“ (1 Kor 3,5-7).

Ne budite zabrinuti…

Zato je naš osnovni stav vjera i povjerenje u Boga koji je sve stvorio, sve uzdržava i svemu daje da napreduje. Mi smo tek suradnici, koji, u skladu sa svojim sposobnostima i sa svojom marljivošću, surađujemo na Božjoj njivi kojoj tek Bog daje rast i napredak. Zato, ne dajmo se zavesti „radoholičarima“, onim vječito tjeskobnim užurbanima i kandidatima za srčane i ine udare. Baš kao što se ne želimo povoditi za onim lijenima koji zakapaju talent gospodarev. Naše je da „sadimo“ i „zalijevamo“, a neka Bog „dovrši u nama ono djelo koje je započeo“ stavivši nas u zvanje i okolnosti u kojima živimo. Zato, valja nam i moliti i raditi, ali se i odmarati. Koliko nam je god moguće, iskoristimo to. Ne u ljenčarenju i nezdravom iživljavanju, nego u raznolikom odmoru duha i tijela, da bismo i radosni i opušteni opet mogli poći „u borbu koja nas čeka“.