Utorak, 18 siječnja

16. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Zašto ono što roditelji govore svojoj djeci puno puta ne padne na plodno tlo? Zašto je počesto uzaludna riječ učitelja i odgojitelja upućena mlađima? Često baš zbog toga, što to ne govorimo iz uvjerenja, zbog toga što stariji ne žive onako kako bi htjeli da mlađi žive. Često nismo dosljedni, nismo vjerni, dajemo loš primjer. Takvi smo i mi vjernici u ovome svijetu. Pokajmo se za svoje nedosljednosti i loš primjer koji dajemo. Tako ćemo, obnovljeni Božjom milošću, moći dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, čovjeka si stvorio kao vrhunac stvorenja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si nas prosvijetlio da budemo svjetlost svijeta. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam praštaš kada umjesto svjetla unosimo tamu, kada dajemo loš primjer svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Poznata vam je već ona zgoda: liječnik odlučno govori bolesniku da više ne bi smio pušiti, a bolesnik dobro zna da je liječnik strastveni pušač. Tako uvijek ostaje otvoreno pitanje učitelja i starijih koji bi primjerom trebali potkrepljivati ono što druge poučavaju. Danas Pavao ide puno dalje kad govori o sebi kao navjestitelju evanđelja kao i o svim kršćanima koji bi trebali životom naviještati Krista Gospodina (Kol 1, 24-28).


U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim


Sveto pismo jasno govori da smo spašeni isključivo po Isusu Kristu koji je jednom zauvijek predao sama sebe. Nema drugom Spasitelja osim njega. Besplatno smo spašeni njegovom smrću i njegovim uskrsnućem. Međutim, Pavao kao da danas nešto odstupa od toga nauka. Veli: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Možemo li reći da nešto nedostaje Kristovim patnjama, pa da bi Pavao to trebao nadopunjavati? U kršćanskoj duhovnosti često se upravo tako razmišljalo. Pozivalo se vjernike da svojim žrtvama i pokorama iskažu Bogu zadovoljštinu za grijehe drugih ljudi, što znači da bi ti grešnici bez naše zadovoljštine propali. Vjernike se osobito rado na to pozivalo u vrijeme poklada, jer, eto, treba nadomiriti za tolike grijehe počinjene u pokladnim ludovanjima, treba smiriti opravdanu Božju srdžbu. Pri tome se i nesvjesno gledalo na to kako su oni drugi grešni, a ja, eto, svet čovjek, koji umjesto njih i za njih molim Božje milosrđe, ja spasitelj jadnih grešnika… Pa je nekako ta pobožna nakana lako mogla otkliznuti u umišljenost, uznositost, oholost…

Posve je drugačije i puno dublje ono što Pavao želi reći. Naravno, i sâm Pavao naglašava, osobito u poslanici Galaćanima, da nas je Krist spasio. On je jedini Spasitelj. Međutim, po krštenju mi smo se zaodjenuli Kristom, postali smo živi udovi njegova tijela. Pa onda, svaki krštenik svoj život, svoje križeve, svoje nevolje ujedinjuje s Kristovim nevoljama, da bi tako bio i dionikom njegova uskrsnuća. Ne tako kao da bi Kristu i njegovu spasiteljskom djelu što nedostajalo. Ono je savršeno. Međutim, Krist nas jednostavno uključuje u svoje djelo spasenja, jer smo životno s njime povezani, mi smo dio njegova tijela. Baš kao što roditelji s punom ozbiljnošću i odgovornošću uključuju djecu u kućanske poslove i to cijene.

Dakle, nema mjesta onim katastrofičnim razmišljanjima da nešto trebamo nadomiriti, što Krist nije, da trebamo smirivati Božju srdžbu, da spasenje svijeta ovisi o našem djelovanju, našim pokorama i hodočašćima. Sve bi nas to vodilo u opasno i grešno sebeljublje i oholost. Ne. Mi smo Božji suradnici. Bog koji sve čini po svome Sinu snagom Duha Svetoga i nas želi uključiti u djelo spasenja. Zato Pavao na drugom mjestu govori kako u naviještanju evanđelja nisu bitni ni Petar, ni Apolon, niti on, Pavao, nego Bog koji daje da biljka evanđelja napreduje. Pa tako Pavao za apostole veli: Božji smo suradnici (1 Kor 3,9).


Krist u vama, nada slave


Pavao dalje govori kako je on postao poslužiteljem Božje riječi. On je tu poruku evanđelja, to otajstvo spasenja – Božjom snagom – prenio među pogane, kao što su to upravo Kološani, kojima on piše ovu poslanicu. To otajstvo spasenja je veliko. Pavao se tome divi govoreći: Kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! To je poput svjetlosti koja se prenosi. Znamo kako ono u vazmenom bdjenju đakon ili svećenik unosi upaljenu vazmenu svijeću u crkvu pjevajući: Svjetlo Kristovo. I od toga plamena se užižu sve ostale svijeće u crkvi i svaka od njih svijetli onim istim žarom kao i uskrsna svijeća. To je otajstvo. Pavao, oduševljen Kristom, svjetlo evanđelja prenosi nekrštenim Kološanima. I sada, oni, nakon krštenja postaju također svjetlost. Krist je u njima, nada slave. Oni su svjetlost, svjetionik, svjedočanstvo.


Poučavajući svakog čovjeka…


Pavao dalje govori o Kristu. Veli: Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu. Kako to Pavao navješćuje i opominje? Ne varajmo se. Pavao jest bio školovan i pametan čovjek. Vjerojatno sjajan govornik. Sigurno je imao i dobar nastup. Međutim, takvih je u ondašnjem grčko-rimskom svijetu bilo na tisuće. Ali Pavao je u sebi nosio onu vatru, onaj žar, onu uvjerenost, onu Božju snagu. Znadete i sami kako iste riječi mogu posve drugačije zvučati. Npr. ako neki političar kojemu baš i nismo skloni veli: „Ja vas neću iznevjeriti“, kakav osjećaj to u nama izaziva? A ako mi te iste riječi veli naš roditelj, naš najbolji prijatelj… Iz dubine srca usta govore, veli Isus.

Tu bih htio zastati. Kakva je naša propovjednička riječ? Kakva je naša vjernička, roditeljska, kršćanska riječ? Kako i koliko ona odzvanja u srcima ljudi? Umjetnici, poput glazbenika, glumaca, slikara uvijek mogu dobro „odraditi“ svoj posao. Međutim, oni redovito tvrde da u svakom nastupu trebaju imati neki poseban žar. Ako glumca samoga njegova uloga ne ponese, kako može dobro odigrati svoju ulogu? Ako glazbenika ne oduševljava glazba koju izvodi, ona ne može doći do srca slušatelja. To je ono „nešto“ što se ne da lako opisati, što se u prvi mah ne vidi, ali se itekako osjeti.

Kakvi smo mi to vjernici? Nosi li mene ljepota Isusovih riječi? Jesam li ja zahvaćen ljepotom evanđelja? Nije čudo da koji put svećenikovu riječ doživimo kao dobro sročenu misao, ali ne osjećamo da njega samoga ta riječ može ponijeti. Nije čudo da oni koji su udaljeni od Crkve u nama vjernicima ne vide onaj zanos, onu uvjerenost, onaj žar i onu vatru. Pa nam je vjera zbir lijepih običaja, dio dnevnoga reda i naše tradicije. A htjeli bismo, kako to Pavao veli, biti zahvaćeni od Krista (Fil 3,12), zaneseni, poneseni, radosni, oduševljeni…

Dao Bog, da se po našoj zauzetosti, ljubavi, dobroti, jednostavnosti i vjernosti lijepa Kristova riječ širi i raste među ljudima. U prvom redu u našim vlastitim obiteljima, pa onda i među svima s kojima živimo. Jer ljubav, prava ljubav ne dâ se sakriti.