17. nedjelja kroz godinu (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Hrvatska riječ „molitva“ može nas koji put dovesti u nedoumicu. Molitvom, kako sama riječ kaže, od Boga molimo i tražimo da nam nešto da, odnosno, da učini ono što želimo. Međutim, u Svetom pismu molitva se prvenstveno smatra iskazivanjem hvale Bogu u što se, onda, uključuje i pokoja molba. Ne bismo htjeli biti poput onih nezahvalnika koji svoje znance traže samo onda kad im treba neka usluga. U ovoj svetoj misi htjeli bismo u prvom redu zahvaliti Bogu za tolika dobročinstva: za život, za vjeru, za nadu vječnoga života. Da bismo to što bolje mogli, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, iz ljubavi si nas stvorio da budemo tvoji prijatelji. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, kao naš brat i naš Spasitelj, učinio si nas pravom Božjom djecom. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da ti uvijek s pouzdanjem i ljubavlju upućujemo molitve i zahvale. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Reklame nas svakodnevno obasipaju i upravo bombardiraju. Kako brzo, jednostavno i s osmijehom doći u nov, vlastiti stan? Jednostavno. Uzmete kredit u toj-i-toj banci. Što učiniti da vam djeca rastu zdravo i veselo? Vrlo jednostavno. Kupite im tu-i-tu čokoladu. Kako sačuvati vječitu mladost? Određena krema za njegu kože čuda čini. I sa stotinu godina izgledat ćete kao da imate osamnaest. Kako zaraditi bez muke puno novaca? Jednostavno. Igrate igre na sreću. Svi sretni, svi se smiješe, svi su mladi i lijepi… Samo se možemo gorko nasmijati i reći: „E, kad bi to tako bilo…“
Nauči nas moliti
Na sličan način razmišljaju i neki koji sebe drže duhovnima. Kako postići od Boga neku milost. I za to ima recepata. Treba izmoliti određene molitve, zavjetovati se, otići na hodočašće, sudjelovati u nekom seminaru, ići na misu ili na duhovnu obnovu koju vodi taj-i-taj svećenik. Tako su i Isusa zamolili njegovi učenici da ih nauči moliti (Lk 11, 1-13). Da bi im molitva bila efikasna. I Isus ih uči Očenaš. U Lukinom evanđelju ova je molitva kraća. Mi molimo Očenaš onako kako je zapisan u Matejevu evanđelju. I, je li to onda ta čudotvorna molitva po kojoj ćemo uvijek dobiti ono što tražimo?
I sada Isus govori riječi koji mnogi površno i sebično tumače. Veli: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. I onda su pojedinci u dugoj ljudskoj povijesti žarko molili za neku svoju potrebu. Žarko i ustrajno. Uz pokore, zavjete, postove, naricanja i molitve dan i noć. I počesto im nije bilo kako su molili. Zato su neki prestali vjerovati da je istinita ova Isusova riječ. Drugi su mislili da su u molitvi ipak u nečem pogriješili, a slušali su i prigovore drugih da ih Bog nije uslišao jer su grešni, sebično, dvolični, nedostojni… Rekli bismo, tehnika je negdje zakazala…
I danas se s time mučimo. Priznajmo to! Toliko smo žarko željeli nešto. Svi srcem. Eno dijete moli za uspjeh u pismenom, mladi se mole za svoje ljubavne jade. Roditelji srce i dušu stavljaju za zdravlje, dobrobiti i život svoje djece… Koliko je bilo molitava u suzama za vrijeme ratnih strahota, nesreća, zločina… Kako li samo duboka i beskrajna znade biti ljudska tuga, ljudska bol, ljudska potreba za mirom, zaštićenošću, za ljubavlju…
I onda znamo pasti u beznađe. U svojoj muci i nevolji pomislimo da Bogu nije stalo, da nas ne čuje. I onda stavljamo u pitanje smisao ljudskog života. A zna se dogoditi nešto što mi izgleda još gore. Čovjek je jadan što ga život šiba velikim nevoljama. Uporno se Bogu obraća i ne vidi nikakva napretka. I onda – o strahote! – dođu neki samozvani veliki vjernici uvjereni da su ispunjeni Duhom Božjim i govore kako je to zbog toga jer loše mole, jer su slabi vjernici ili – što je još strašnije! – da je to zbog toga što je njihovo obiteljsko stablo bolesno i nije liječeno. Pri tome se misli da jadan čovjek ispašta to što je neki njegov daleki predak učinio neki strašan grijeh, izvršio samoubojstvo i tome slično. Sačuvaj nas Bože od takvih tumača naše vjere! Takvi bi htjeli biti vođe, učitelji, liječnici, htjeli bi biti namjesto Boga.
Ako vi, iako zli, znate dobrim darima…
Pa kako onda razumjeti Isusovu riječ: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se? Čini mi se da ćemo to najlakše razumjeti ako još jedanput poslušamo Isusovu usporedbu:
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.
To je odgovor. Bog je naš Otac. Ni jedan roditelj na svijetu ne može voljeti svoje dijete onoliko koliko Bog voli svakoga od nas. To vjerujemo i to nas drži. Naša je ljudska nevolja, naš je križ to što puno toga ne vidimo, ne razumijemo. Evo primjera. Tko je na Veliki petak mogao razumjeti smisao Kristove patnje? Pa ipak, Bog nas je spasio smrću i uskrsnućem svoga Sina. Tako mi ne možemo razumjeti svoj život i okolnosti u kojima se krećemo. Mi samo znamo i vjerujemo: Bog je naš dobri Otac. Bog nas voli. Bog daje smisao svakoj našoj radosti i svakom našem križu. Jednom je netko zgodno rekao: Bog na našu molitvu nikad ne odgovara s „Ne“. Kad nam se čini da On kaže „Ne“, on u stvari kaže jednu od ove dvije stvar: „Još ne“ ili: „Imam nešto bolje za tebe!“
Pavao veli: U vjeri hodimo, ne u gledanju! (1 Kor 5,7). Vjerujemo. Bog je uz nas. On čuje naše molitve. Vodi nas svojim promislom, nama nedokučivim. Zato s pouzdanjem i utjehom slušamo Božju mudrost izrečenu preko svetoga Pavla: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). S Kristom trpimo, s njime ćemo biti i proslavljeni. I nadalje veli Pavao: Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8,18). Neka nas Gospodin obdari ustrajnošću u vjeri, nadi i ljubavi, a onda će i naša molitva uvijek biti uslišana – baš onako kako je za nas najbolje, a to zna Bog jedini.
