18. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Sveto pismo slikovito govori da je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskog. Po sebi smo, dakle, prah. Međutim, u nama je Božji dah. Mi smo prijatelji Božji, štoviše, djeca Božja. Od Boga je sve što imamo i što jesmo. Zato se nitko ne bi trebao hvastati onim što jest ili što je postigao, jer je sve od Boga, od Boga koji želi da se međusobno prihvaćamo i volimo. Da bismo u tome smislu danas mogli plodonosno prihvati Božju riječ i ova sveta otajstva proslaviti, pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, stvorio si nas jer si nas ljubio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, položio si za nas svoj život. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo u svijetu živa slika Kristova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Radnici kopaju temelje za novu zgradu. I – gle! I naiđu na neke prastare grobove. I sad, zamislimo, za nas obične ljude, dok u ruci držimo ljudsku kost staru tri stotine godina, što možemo znati o tom čovjeku? Da je bio pametan, moćan, poštovan ili možda običan sluga, rob? Ljudska kost je ljudska kost. Ili, ne baš toliko strašan primjer: vidimo otiske prstiju ili tragove ljudskih stopa u pijesku? Iz njih možemo iščitati samo to da se radi o ljudima. Ništa drugo ne možemo znati o nekoj veličini ili nazovi-veličini onoga tko je ostavio tragove.

Pa ipak, otkako je svijeta i vijeka, ljudi se vole uzdizati jedni iznad drugih. Tako, na primjer, u drevnom Egiptu faraonovo se ime uopće nije smjelo naglas izustiti. Kazna za taj prekršaj bila je – smrt. Ili, na koncu primanja kod austrijskog cara Franje Josipa I., posjetitelj se nipošto nije smio okrenuti i izaći. Morao je natraške ići prema izlazu – tako da caru ne okrene leđa. A što reći o onim silnicima kao što su bili Staljin, Hitler, Tito? Zbog jedne riječi rečene protiv njih išlo se u tamnicu…

Nažalost, neki bi htjeli da se i u Crkvi Božjoj neki ljudi izdižu iznad drugih na osnovu neke službe. Pa zato smatraju da određena služba u Crkvi znači i čast i uzvišenost i posebnost i izuzetnost u narodu Božjem, pa čak i pred Bogom. A evo, danas Pavao govori da ne bi trebalo biti tako među vjernicima Kristovim (Kol 3, 1-5.9-11).


Tu više nema: Grk – Židov


Pavao piše Kološanima. Bila je to zajednica sastavljena od različitih ljudi: Židova, Grka i barbara. Bilo je među njima i bogatih i siromašnih, bilo je čak i robova. Pavao nije htio da takvih podjela bude među njima. Zato veli: Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist. Nama to možda zvuči i razumno i razumljivo, ali u ono je vrijeme to zvučalo neshvatljivo i neostvarivo. Pogledajmo. Grk – Židov. Velika je to bila razlika u ono vrijeme. Grci su bili veoma kulturan narod. Već srednjoškolci znaju da grčka kultura stoji u temeljima europske kulture. Filozofija, književnost, slikarstvo, kiparstvo, matematika, zvjezdoznanstvo… Temelji današnje znanosti i umjetnosti leže u grčkoj kulturi. Zato su Grci bili veoma ponosni i redovito su druge prezirali, što znači i Židove. Sa svoje pak strane Židovi su također bili veoma ponosni. Oni su odabrani narod. Njima je Bog govorio po prorocima. Sam Pavao priznaje: Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist (Rim 9,4-5). Prema tome, za njih je kraj ovakvih uzvišenosti bila nebitna silna grčka pamet. A kako su tek jedni i drugi gledali na „divlje“ narode, Barbare i Skite!

A što reći o robovima? Prema slobodnim ljudima oni su bili tek nešto vrjedniji od stoke koja se – zajedno s njima – prodavala na tržnicama. Na drugom mjestu Pavao dodaje kako također ne treba gledati na razliku između muškaraca i žena, jer nam je svima jedan Bog. A tu su tek bile podjele. U ono vrijeme žene nisu imale nikakvih društvenih prava, tako da u javnosti nisu smjele niti riječi progovoriti, nisu mogle na sudu svjedočiti. U ono vrijeme su, dakle, bile strašne društvene podjele. Veli Pavao, ništa od toga ne smije biti među kršćanima.


Umrtvite dakle udove svoje zemaljske jer svukoste staroga čovjeka


Zašto toga ne bi trebalo biti među kršćanima? Pavao veli slikovito: Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tko je Kristov, novi je stvor. Svukao je sa sebe staroga čovjeka, stari način razmišljanja. Na drugom mjestu Pavao izričitije veli: Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste (Gal 3,27). Krist je ta naša haljina, naša nova koža, ili, kako opet veli Pavao: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. Dakle, tu nipošto ne bi smjelo biti povratka na stare podjele i na staro oslanjanje u ovozemne vrijednosti.


Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore…


Što se, zapravo, s nama dogodilo? Veli Pavao: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Po krštenju se u nama dogodila bitna promjena. Preobrazili smo se. Postali smo posvema drugi ljudi. Više ne pripadamo samima sebi. Krist nas je posvema prožeo. Po krštenju smo zajedno s Kristom već uskrsnuli za nebo. Već smo dionici nebeskih dobara. Već smo ušli u Božju obitelj. Već nas ispunja ona sila ljubav Kristova i Božja. Pa kako da se onda vraćamo na ovozemne probitke, natjecanja?


A mi?


Gdje smo tu mi, braćo i sestre? Nismo mogli ni pomisliti kako se ove riječi mogu u potpunosti i na nas primijeniti. Kako li se samo rado uzdižemo jedni iznad drugih! Pa onda ponavljamo i vičemo sve dok nam žile na vratu ne poiskaču: Ja sam stariji! Ja samo akademski obrazovan! Ja sam roditelj! Ja sam se borio za ovu zemlju! Ja te hranim! Ja i moja obitelj živimo ovdje već tristo godina! Ja sam vjernik od rođenja! Ja sam bio ministrant još u prvom razredu! Ja sam svake nedjelje na misi! Ja imam sina svećenika! Ja sam svećenik! Ima li kraja ovim „jaovanjima“? A tek kad dođe „tiovanje“! Ti si nepismen, neotesan, balav, „došljo“, ti si star, senilan, zaostao, stranac… Ti si žensko, ti si glup… Pri tome se koji put sve to uopće ne kaže naglas, ali je posve jasno, što se želi reći…

Braćo i sestre. Jedan nam je Bog. Onaj koji jednako voli svakog čovjeka i to tako kao da je svaki pojedinac jedini u cijelom svemiru. Pogotovo kada gledamo sebe kršćane: Krist nas je preobrazio svojom milošću. Trebali bismo imati njegovo srce, njegovu ljubav, njegovu strpljivost. Trebali bismo biti ovdje na zemlji živa slika Kristova.

Nitko od nas danas ne bi smio reći da ga se ovi Pavlovi prijekori i njegovi poticaji ne tiču. Svi mi tu griješimo, makar u mislima i stavovima. Neka nam se Bog smiluje, neka nas Isus učini sličnima sebi, baš kao što veli ona lijepa molitva. Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!