19. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Koliko smo puta – osobito kad smo bili djeca! – učinili neku glupost samo zato što smo bili u društvu onih koji su gluposti htjeli činiti. Nije se lako kloniti utjecaja mase i većine koja nas uvjerava da zlo i nije baš tako loše i da sotona i nije baš tako crn. U tome nam smislu Gospodin Isus daje lijepu i ohrabrujuću pouku. Saberimo se, da bismo mogli tu poruku prihvatiti i ova sveta otajstva dostojno proslaviti.

• Gospodine, ti si u povijesti uvijek podizao velike ljude poput Mojsija i Ilije da tvom narodu pokažu pravi put. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si oko sebe okupio dvanaestoricu da bude svjetlost svijeta i sol zemlje. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti i nas pozivaš da hrabro svjedočimo za vječne i neprolazne vrednote. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zašto mlad čovjek želi baš te tenisice, baš taj mobitel, zašto im je važan baš taj komad odjeće, baš takva frizura? Jasno: zato što to svi imaju. Mladi ljudi se i ne trude sakrivati da im je važno da budu u trendu, tj. da budu tamo gdje su svi, gdje je masa. Čovjek se, očito, želi uklapati u društvo, biti tamo gdje je većina. I životinje se u čoporu bolje osjećaju, ptice u jatu, ribe u plovi…

Ne boj se, stado malo!

A evo, u današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 12, 32-48) veli Isus: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Ove su riječi zapisane iza 70. godine. U to se vrijeme Crkva već proširila svijetom. Međutim, nije to bio nikakav trijumfalni pohod. Kršćanske su zajednice, istina, bile razasute po cijelom ondašnjem carstvu, ali su bile veoma malene. Tako, na primjer, u gradu od deset tisuća stanovnika kršćana je moglo biti stotinjak. Nezamjetljiva zajednica, tek u začetku. Kršćani su bili uronjeni u more najrazličitijih vjerskih i filozofskih skupina. Kršćani su bili zajednica bez utjecaja, rubna, sastavljena od ljudi iz različitih društvenih slojeva. Nisu bili posebni ni po položaju, ni po društvenom utjecaju, ni po bogatstvu. To je moglo neke vjernike potaknuti na određeno razočaranje, na kompleks manje vrijednosti. Maleni su i nebitni u društvu. Zato evanđelist Luka u to vrijeme snažno ističe Isusovu riječ: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.

Jednostavna je ovdje Božja poruka. Istina je istina i ona uvijek vrijedi, bez obzira koliko je ljudi slijedilo. Kad je ono veliko mnoštvo urlalo: Raspni ga, raspni!, koliki je broj bio onih koji su naslućivali, možda i vjerovali da je Isus Sin Božji, Spasitelj, Krist, Mesija. Pa ipak, znamo i vjerujemo, bez obzira na broj sljedbenika i vjernika, Isus je bio i ostao i Sin Božji i Spasitelj i Krist. Koliko god nam se i danas činilo da je silno mnoštvo onih kojima je, na primjer, vjera tek zbirka lijepih običaja, izraz naše tradicije, mi znamo da je Isus jedini Spasitelj i da je njegovo Evanđelje jedini ispravni put. Ne trebamo se obazirati suviše lijevo i desno i prebrojavati, jesmo li u manjini ili u većini. Mi znamo svoj put. Hoćete primjer? U nekom razredu srednje škole može se dogoditi da gotovo cijeli razred zabušava, skuplja neopravdane satove, gomila negativne ocjene, međutim, nekoliko učenika – manjina! – ne da se uvući u tu kolotečinu, nego se trude i uče. I ti će završiti školu. Bili su manjina, ali mudra manjina. Dvoje mladih se upoznaju, zavole i shvate da su jedno za drugo, da u braku mogu i trebaju postati jedno tijelo, kako to Biblija veli. Svi oko njih mogu govoriti da je to loša odluka. Međutim, oni znaju da su dobro odlučili i mirno idu dalje, ne zamarajući se uopće koliki je broj onih koji odobravaju njihovo vjenčanje, a koliki je broj onih koji se tome protive. Istina jest, voljeli bi oni da ih svi podržavaju, ali u stvaranju njihove odluke to uopće nije bitno. Ne varajmo se da je istina u masi. Istina, čestitost, ljubav, dobre odluke trajne su vrijednosti i ne ovise ni o masi ni o gomili.

Blago nepropadljivo na nebesima…

Ne trebamo nužno ići tamo kamo ide većina. Jednako tako ne trebamo smatrati vrijednošću i vrijednim truda ono za čime žudi većina. Zato dalje veli Isus: Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Za čim teži većina, masa, gomila? Jasno je: za zdravljem, uspjehom, bogatstvom, slavom, moću, silom… Isus nas opet odvraća od kolotečine i upućuje na trajne, neprolazne vrijednosti. Za primjer uzima ono za što se ljudi najradije vežu: bogatstvo. Blago čovjek treba prodati, tj. uz njega se ne vezati. Materijalnim se dobrima služimo, ali im ne robujemo. Ono oko čega se trebamo truditi jest ljubav, milosrđe, praštanje… To su nepropadljiva dobra. To u potpunosti ispunja naša srca…

Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti

Konačno, Isus veli: Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. Ovdje se radi o suodnosu srca i djelovanja. Ako mi je srce uz Boga, uz dobrotu, uz ono što je plemenito, onda će to biti moje blago, onda ću tako i djelovati. No istinito je i ono drugo. Budem li se u svom praktičnom i svakodnevnom životu trudio da me ovozemno blago ne zarobi, uspjeh ne ponese, moć ne uzoholi, budem li se trudio činiti dobro, praštati, biti milostiv i milosrdan, dobrostiv i strpljiv, budem li činio dobra djela, e onda će se i moje srce sve više i više mijenjati. Onda će se i moje srce ispunjati Božjom milinom. Moje srce određuje moje djelovanje, moje dobro djelovanje oplemenjuje mene i moje srce.

Zaključimo. Cijeli svijet je jedno veliko selo. Danas, puno više nego ikad prije, način razmišljanja i djelovanja ljudi koji misle samo na ovaj svijet dolazi u naše domove. Izloženi smo tome da nas masa ponese, da postanemo dijelom ovosvjetske trke za užicima, uspjehom, ludom zabavom itd. Danas, puno više nego prije stotinjak godina, itekako osjećamo da smo malo stado, ukoliko želimo ići putem Isusa Krista. Ali, ne bojmo se. Radujmo se. Veli Isus: Ne boj se, stado malo: svidjelo se ocu vašemu dati vam kraljevstvo.