Skip to content

2. korizmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Abraham, praotac Izraela, praotac je naše vjere. On je Bogu povjerovao u nadi protiv svake nade. Njegov nam primjer danas Crkva stavlja pred oči. Da bi u ovo korizmeno vrijeme porasli naša vjera, nada i ljubav, zazvat ćemo na nas milosrđe Gospodnje.

  • Gospodine, ti si Abrahama zbog njegove vjernosti učinio praocem naše vjere. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si bio poslušan svome Ocu do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da se uvijek pokoravamo tvome glasu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Veli jedna strašna poslovica da nesreća nikad ne dolazi sama. Kada nas zadesi neka velika nevolja, prema toj poslovici, možemo biti sigurni da će nam se dogoditi još pokoja u nizu. Poslovica kao poslovica može biti više ili manje istinita. Međutim, izgleda da današnje prvo čitanje daje za pravo upravo toj poslovici (Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18). Prisjetimo se. Abraham i njegova žena Sara dočekali su starost bez potomka. Uvijek je teško, ali je u ono vrijeme to bilo osobito strašno, jer se vjerovalo da je u tom slučaju neko prokletstvo nad čovjekom, budući da su ljudi smatrali da je najveći Božji blagoslov upravo potomstvo koje na neki način produžava sa svakim pokoljenjem život praoca. Osigurati sebi potomstvo za mnoštvo naraštaja značilo je produžiti sebi život za isti broj tih naraštaja. I eto, Bog čini čudo. Abraham i Sara u svojoj starosti dobivaju sina Izaka.

I onda dolazi nesreća u valovima. Kad se već Izak razvio u dječaka, Bog progovara Abrahamu: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“ Strašno. Upravo kako ona poslovica veli da nesreća nikad ne dolazi sama.


Uzmi svoga sina


Bog od Abraham traži ono najvrednije, traži njegova sina. Sigurno je da nije bilo ničega na svijetu što bi Abrahamu bilo draže od njegova sina. Rekli bismo po ljudsku da je Izak bio jedina prava vrijednost u Abrahamovu životu. I Bog to traži.


Jedinca svoga 


Kao da Bog kopa nožem po rani. Uzmi svoga sina – veli – svoga jedinca (kao da Abraham ne zna da je na jedvite jade uspio dobiti samo tog jednog sina, svu svoju radost, svu svoju sreću i svu svoju nadu.


Izaka koga ljubiš


Ime Izak redovito se opisno prevodi: „Bog se nasmija, pokaza naklonost.“ Kakav je to Božji smijeh, kakva je to Božja naklonost. Je li to možda bio lažan smijeh i himbena naklonost. Ta Bog od Abraham traži upravo njega, Izaka, na kojemu se temelje sva Božja obećanja.


Pa ga prinesi kao žrtvu paljenicu


Božja riječ je ovdje nedvosmislena. To je zapovijest koja ne trpi pogovora: „Pođi u krajinu Moriju pa ga (Izaka) ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“ Kako bi čovjeku malene vjere mogle bezdušno, ledeno i kruto zvučati ove Božje riječi!


Gdje je janje za žrtvu paljenicu?


Evo, zacijelo, najtragičnijeg razgovora u cijelom Svetom Pismu. Abraham je vjeran Bogu do kraja. Uzima svoga sina, natovari na nj drva i krene uzbrdo da žrtvuje svoga sina. I onda dječak, bezazlen i nevin zapodjene razgovor: „Oče!“ Kako je Abrahama zaboljela ta riječ. Sin ga zove ocem, a on ga ide žrtvovati, makar mu se srce kida. Bolna srca Abraham Izaka nazivlje sinom: „Evo me, sine!“ A dječak, sušta nevinost nastavlja: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ I evo sada ključne rečenice: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“ Abraham se pouzdaje do kraja.


Ovan


Čuli smo kako je završilo. Nije Bog stvarno htio da Izak bude žrtvovan, nego samo da Abraham bude kušan. I time je naraštajima vjernika ostavio divan primjer čovjeka vjernika, tako da kršćani upravo toga Abrahama smatraju praocem svoje vjere.


Izak u našem vjerničkom životu


Korizma je ozbiljno vrijeme. Povlašteno vrijeme. Vrijeme u kojem nam Bog daje prostor da razmislimo i premislimo svoj vlastiti život, korizma je vrijeme obraćenja. I evo, što nam to Gospodin danas želi poručiti, čemu nas poučiti?


Izak

Izak je ona naša mala, obična ljudska sreća. Nešto što je tako po sebi razumljivo, nešto što nam ispunja život, nešto što nam je drago kao naš vlastiti život. To je nešto, velim, što je i normalno i razumljivo i blagoslovljeno i od Boga i nije nipošto neko zlo ili neki grijeh. Izak, to može biti moja obitelj, moj bračni drug, moje dijete, moje zvanje, moj ugled, moj položaj, moja domovina, moj dobar glas, moj uspjeh, moja diploma, moje zaposlenje. Sve tako normalne, redovite, a ipak važne stvari.


Žrtvuj

I onda nam se dogodi – a to nije svakodnevna pojava – da izgleda kao da nam Bog baš to želi uzeti. I uzima. Događaju se strašne tragedije. Čovjek ostane bez posla, bez kuće, bez ugleda. Čovjek preko noći postane prognanik, dogodi se da ga ostavi bračni drug, da mu pogine netko najbliži. Dogodi se da nam na ružan način okaljaju dobar glas, dogodi se da netko nama najbliži krene putem zla… Da čovjeku srce stane. I Bog nam tada poručuje: „Ne proklinji! Ne zdvajaj! Ne gubi vjere! Prinesi mi i prikaži tu žrtvu!“ Pa zar se to uopće može?


Bog će već providjeti.

Upravo nam to Gospodin poručuje. Naime, on nam ne jamči da u našem životu neće biti križeva niti ovih strašnih žrtvovanja. Bit će. Međutim, Bog nam jamči da će uvijek biti uz nas i da će providjeti. Jamči nam svoju snagu, svoga Duha, svoju milost.


Ovan

Ovan je za Abrahama bio spasonosan. I nama Bog sigurno nudi barem jednu od ove dvije stvari. Bog će dati da se naš strašni problem riješi na najljepši način, jer – statistički gledano – sve poteškoće koje izgledaju velike kao gore riješe se i čovjek iz njih iziđe jači. Drugo, ako se to i ne dogodi, Bog će nam sigurno dati snage da iznesemo svoju muku, svoj križ, svoju žrtvu.

Bog nas ne zavarava ispraznim nadama o lagodnom životu bez tuge, bolesti, nerazumijevanja, nevolja, patnja, ali nam Bog i jamči i daje smisao, snagu, Bog nam jamči milost da ćemo snagom njegova Duha svaki križ moći pretvoriti u zoru uskrsnuća. U Abrahama je to bio ovan, u Isusa Krista uskrsno jutro.

To je naša stalna nada i naša trajna radost.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Korizmeni hodogram – razmišljanje uz 2. kori... Evanđeoski tekst o preobaženju Gospodinovu (Mk 9, 2-10) vrlo je bremenit sadržajem i porukom, no srećom ne treba ga sada tumačiti iscrpno i cj...
2. korizmena nedjelja (B) – komentar evanđel... Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Mk 9, 2-10 Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, sam...
2. korizmena nedjelja (B) – homilija Uvod i pokajnički čin Ima ljudi koji u novinama prvo pogledaju crnu stranicu. Međutim, ima onih kojima su toliko dodijale senzacionalis...
2. nedjelja korizme (B) Post 22,1-2.9a.10-13.15-18 Tek je dobio sina a treba ga žrtvovati Bogu?! Abraham očituje radikalno starozavjetno poimanje Božje pravedn...
Meditacija uz 2. korizmenu nedjelju (B) ABRAHAME, ABRAHAME! Tko bi mogao pomisliti da razumje čovjeka, život, svijet, odnos Boga i čovjeka! Samo glup čovjek si to može umišlja...