2. korizmena nedjelja (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Bog nas poziva na velike stvari. Na početku povijesti spasenja Bog je pozvao Abrahama da krene u Obećanu zemlju. On je Bogu povjerovao i učinio što je Bog od njega tražio, pa je tako postao praocem izabranoga naroda u kojem je rođen Spasitelj, Krist, Gospodin. Bog je pozvao Pavla, progonitelja i nasilnika da bude navjestiteljem evanđelja. Pavao se – Božjom milošću – pokazao vrijednim toga poziva. Uz toliko mnoštvo drugih svijetlih likova Crkva nam danas pred oči stavlja ovu dvojicu kao primjere ljudi koji su – pošavši za Bogom – napustili svoje ovozemne planove. Mi smo svjesni da nas ovozemne zamamnosti često odvajaju od Boga i od poziva koji Bog ima za nas. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih svetih otajstava.
- Gospodine, ti si nam pripravio stanove na nebesima. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u poniznosti i predanosti. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje te tako budemo primjer svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Stari se ljudi s radošću i nostalgijom sjećaju davnih vremena svoje mladosti sve više vjerujući kako je onda sve bilo i ljepše i bolje. Tako smo i mi kršćani skloni romantično vjerovati kako su prvi kršćani u doba apostola i neposredno nakon njih bili oduševljeni, vjerni i spremni život dati za Krista. Međutim, Pavlove nam poslanice svjedoče o tome kako je i u onim prvim vremenima bilo onih koji su sebe nazivali kršćanima, a živjeli su protivno osnovnim načelima kršćanstva.
Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova
Tako Pavao u poslanici Filipljanima (Fil 3, 17 – 4, 1) danas s puno žara veli: “Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.” Danas ne znamo sa sigurnošću što su ti “mnogi” činili i zašto ih Pavao oštro prekorava. Možda su to bili kršćani iz židovstva koji su se još uvijek uvelike oslanjali na židovske uredbe glede prehrane i obrezanja, obezvrjeđujući time važnost križa Kristova. A možda su to bili kršćani koji su mislili da je dovoljno biti kršten i Krista priznavati, a da pri tome vlastiti moralni život nije bitan.
Ovo je jasna opomena i za naš kršćanski život. Zašli smo u korizmu. Sada je posebno pogodno vrijeme da razmislimo, u kojoj smo mjeri, svjesno ili nesvjesno postali protivnici križa Kristova misleći damo na trbuh i ispraznu slavu. Mi ljudi tako lako skliznemo s onoga duhovnog i uzvišenog u obično ovozemno razmišljanje i djelovanje. Tako i mi cijenimo svoje kršćanske svetinje, a u isto vrijeme se poglavito i ponajčešće brinemo o čisto ovozemnim probicima. Važan nam je posao, važan nam je uspjeh, bitno nam je da nam dijete upiše dobru školu ili fakultet, skrbimo se oko vlastitog zdravlja i zdravlja djece. Djeci omogućujemo moderne izvanškolske aktivnosti, brinemo se oko prehrane, zimovanja i ljetovanja, oko toga da ne zaostajemo za drugima u novim modnim detaljima, počevši od mobitela i različitih kućnih “igračaka”. I tko će sad tu još imati vremena za Boga, za molitvu, za sakramente… A što reći za izričito udaljavanje od evanđelja po grijesima i nastranostima? Zabavljeni ovosvjetskim brigama olako zaboravljamo Božje zapovijedi. Zato nam danas Pavao “plačući govori”, da bi nam se moglo dogoditi da nam svršetak bude propast.
Naša je pak domovina na nebesima…
I onda dolazi ono što danas zvuči gotovo nemoderno. Pavao želi usmjeriti naš pogled prema nebesima. Veli: “Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.” Važno je to uvijek iznova govoriti. Mi smo tako često slični lakomislenoj djeci. Govorimo im kako se približava kraj školske godine, kako će uskoro vrijeme ispita, kako valja štedjeti novac, kako, jednom riječju, treba misliti na sutrašnji dan, na budućnost. Međutim mladi kao mladi, redovito misle na “sada” i “odmah”. Tako i mi. Jurimo ovim životom kao da ovdje na zemlji nikad neće prestati. A, zapravo, kao što za mlade, prije ili kasnije, prođe vrijeme školovanja i započinje odgovorni život, tako se i u našem slučaju naš život troši i ide svome koncu. Pa je prema tome mudro da se spremamo za onaj život koji je vječan i koji nikada neće proći. Naša je domovina na nebesima! Ta činjenica treba određivati svekoliko naše djelovanje ovdje na zemlji. Veli ona stroga poslovica: “Pitat će te starost, gdje ti je bila mladost”. Tako i mi možemo reći da ćemo se možda jednoga dana s gorčinom zapitati u što smo potrošili svoj život. Zato nas Pavao tješi, da će nas Krist posvema preobraziti, da će nas osloboditi ovozemnog trpljenja, tjeskobe i ovozemnih muka, te da će nas pridružiti onoj nebeskoj slavi u koju je on ušao poslije ovoga uskrsnuća. U tome smislu vedro kročimo ovim životom unatoč poteškoćama, nevoljama i križevima koji nas na putu susreću.
Nasljedovatelji moji budite i promatrajte
I sada dolazi ono što je osobito neobično. Veli Pavao na početku današnjega odlomka: “Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama.” Netko bi mogao kazati da je to lako Pavlu reći, ta ipak je on sveti Pavao. Međutim, nitko nije besprijekoran, nitko nije bez ikakve mane, pa ni sveti Pavao! Međutim, u velikoj mjeri, doista u velikoj i herojskoj mjeri Pavao se predao svome poslanju i živio za Krista i evanđelje. Zato je mogao reći svojim vjernicima da ga nasljeduju u njegovoj predanosti za Krista, da ga nasljeduju po tome što nipošto ne dopušta da ga ovozemne zamamnosti odvoje od Krista. Za sebe veli da ne živi on, nego Krist u njemu, za sebe veli da je “zahvaćen Kristom”. Pavao je doista bio Božji čovjek. To i za nas vrijedi. I mi smo pozvani – a to Božjom pomoći i možemo i trebamo ostvariti! – da nam Krist i njegovo Evanđelje budu u životu najvažniji. Mi možemo i trebamo živjeti kao djeca Božja. I, što je najvažnije, mi možemo i trebamo biti primjer vjerničkog života i zalaganja. Isuviše ima riječi u našem životu. Isuviše govorenja, agitiranja, promidžbe, medija… Ovome svijetu treba svjedoka. A svatko od nas može svjedočiti blagost, vjernost, razboritost, strpljivost. Svatko od nas može pokazivati da vrednuje obitelj, da vrši Božje zapovijedi, svatko od nas može životom pokazivati da mu je prvenstveno stalo do duhovnih i vječnih vrednota, a ne do kratkotrajne ovosvjetske slave. Primjeri nas privlače, a ne same riječi. Dao Bog da svi budemo nasljedovatelji svetih apostola koji su izgarali za evanđelje, te da, konačno, svi budemo nasljedovatelji Krista koji nije došao biti služen, nego da služi i život svoj dade za mnoge. Velikom Kristovom milošću mi to možemo.
