2. nedjelja došašća (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Većina domaćica se potruditi da kuću ili stan posebno uredi baš za Božić. I tako, berem nekoliko puta godišnje, nađe se vremena za takozvano veliko spremanje. Evo, danas nas Božja riječ preko Ivana Krstitelja opominje da načinimo veliko spremanje u svome životu (Mt 3, 1-12). Govori: Obratite se. Pri tome se misli na posvema novi i drugačiji način razmišljanja, govorenja i djelovanja. Pravo obraćenje znači preobražavanje čovjeka. Neka naše obraćenje započne sa ovom svetom službom.
- Gospodine, Ti si po prorocima pozivao svoj narod na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si naviještao radosnu vijest obraćenja i spasenja za svakog čovjeka.. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti pozivaš svoju Crkvu da svojim neprestanim čišćenjem bude spasonosni znak ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
U poslovnom svijetu neprestano se ispituje tržište. Pri tome je bitno što o određenom proizvodu misle potrošači, a ne proizvođač. Primijeti li se da se neki proizvod ne prodaje ili da neki posao slabo ide, odmah se ide u analizu, da se vidi što je tome uzrok. I onda se brzo mijenja ono što je za promijeniti ili se u potpunosti mijenja poslovna politika. Samo onaj tko je dovoljno hrabar i odlučan mijenjati poslovno usmjerenje, opstaje. Oni samozadovoljni brzo propadaju. Tako je to u ovome svijetu. A u našem duhovnom životu? Kao da nismo toliko razboriti. Nije čudo da Isus veli: Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti (Lk 16, 8). Upravo je o tome riječ u današnjem evanđelju. Razuman način ponašanja iz poslovnog svijeta ne primjenjujemo u svom kršćanskom životu.
Obratite se! Približilo se!
O čemu se radi? Ne vidimo jasno i ne zamjećujemo dovoljno brzo gdje, kada, kako i u kojim okolnostima naše mišljenje i djelovanje ide dobro ili loše. Pa se onda gotovo redovito događa da smo zadovoljni svojim postupcima, te da za neke neuspjehe uvijek tražimo krivicu u drugima. A o nama je riječ. Nama je danas upućena riječ preko Ivana Krstitelja (Mt 3, 1-12). On veli: Obratite se! Kažemo li da smo uglavnom u redu i da se u našem životu i nema nešto posebno mijenjati, već smo propali. Naime, ova Ivanova riječ: Obratite se, upućena je danas nama, svakom pojedinom od nas. Ako možda i nije lako neprestance, iz dana u dan preispitivati svoje ponašanje, onda bi stvarno bilo važno da barem u nekim posebnim vremenima preispitamo sami sebe i vlastito srce. Eto na poseban bismo način trebali upravo u ovome vremenu došašća pogledati što to trebamo mijenjati i u kojem smjeru treba ići naše obraćenje. Da nam se ne bi dogodilo da ustrajemo na putu propasti i naš život završi u tjeskobi i besmislu. Obratite se, veli Ivan. Od čega? Čemu? Svatko bi se od nas trebao u tome smislu zamisliti. Teško da nam netko sa strane može reći što to znači za svakoga pojedinoga od nas. Što bi za mene mogao značiti poziv Obrati se! Možda sam zanemario redovitu molitvu. Možda se na misi i ne trudim sudjelovati i tijelom i duhom. Ili sam zanemario svoje dužnosti. Bježim u isprazne zabave bez kraja i konca. Ili se prepuštam nečemu što nije samo neki nemar, nego pravi grijeh mišlju, riječju, djelom ili propustom… Ili jednostavno, makar tvrdim da vjerujem u Boga i u nj se uzdam, ipak živim kao da Boga nema, kao da menom i mojim životom upravljaju samo potrebe i prohtjevi ovoga svijeta… Veli dalje Ivan: Približilo se kraljevstvo nebesko! Doista, tu je. Među nama. U svakome od nas. Ako nam se i čini da smo i suviše ucijepljeni i uronjeni u ovaj svijet, ako nam se i čini da smo preslabi oduprijeti se zamamnostima ispraznostima ovoga svijeta, ipak trebamo znati: kraljevstvo je Božje među nama, Božja nas milost prožima i prati, u nama je silna snaga Duha Svetoga. Duh, snaga i milost Isusa Krista među nama je. Prolazi našim ulicama. Samo se treba odvažiti i surađivati s Božjom milošću.
Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu
Nadalje, Ivan strogo progovara farizejima i saducejima, onima koji su bili uvjerene da su pravednici, a bili su puni uznositosti i oholosti. Opominje ih da im pred Bogom ne vrijedi hvalisanje da su sinovi Abrahamovi, to jest da pripadaju izabranom Božjem narodu. Veli Ivan: I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Kako bole ove riječi! Ivan i nama danas jednako progovara. Nitko se pred Bogom ne može hvastati da je rođen u kršćanskoj obitelji, da je sve sakramente redovito primio, da je vjenčan u crkvi, da mu je rođak svećenik, a teta časna sestra, da je doprinosio i da doprinosi za crkvene potrebe… Ivan ovdje veli dvije stvari. Prvo, nitko se ne može i ne smije hvastati pred Bogom. Drugo, svatko je pozvan donositi dobre plodove. Ovdje i sada. U vlastitom okruženju, tamo gdje živi i radi. Plodovi, djela, a ne smo riječi! A znamo dobro kakva se to dobra djela traže. Prvenstveno da svoje ljudske i građanske dužnosti obavljamo pošteno, predano i s ljubavlju. Da ljubim Boga i bližnjega, da vršim Božje zapovijedi. Sada. Ovdje. Jer, kada god se žalimo da je nešto neuredno, ružno ili loše u našem okruženju, sebe ružimo i grdimo. Ta mi smo dio toga svijeta i toga okruženja. Ta, mi bismo trebali biti kvasac, sol zemlje, svjetlost svijeta!
Ja nisam dostojan
I, na koncu, nije li prekrasan Ivan Krstitelj? On nipošto nije zloguki prorok, katastrofičar koji s visoka naviješta propast. On sam svojim životom pokazuje kako nam valja treba živjeti kao Božji čovjek. Ivan je ponizan. Ne izdiže se i ne uzvisuje. Isus će njega, Ivana, kasnije prozvati najvećim od sviju rođenih od žene. Pa ipak, Ivan se ne oholi. Pred svim narodom priznaje Isusovo prvenstvo. Veli: Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. Upravo to. Ivan zna gdje mu je mjesto. Ne hlepi za tim da ga ljudi uzdižu, iako je za njim krenulo silno mnoštvo. To je i za nas poziv u ovom svetom vremenu došašća: Što god dobro učinili, što god zla podnijeli, koju god zapovijed se trudili ispuniti, na koncu velimo: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti! (Lk 17, 10). Pred nama je jednostavan i radostan put. Put obraćenja, put samozatajnosti i poniznosti. To je put Ivana Krstitelja, ali još više, to je put našega Gospodina Isusa Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge, (Mt 20, 28), koji ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2, 8)
