2. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

2. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Prije stotinjak godina proučavatelji Svetoga pisma počeli su se zanimati za „povijesnog Isusa“. Naime, evanđelja opisuju Isusov život pod vidom našega spasenja, tj. opisuje one događaje koji su važni za naše spasenje, a nisu običan životopis. I stvarno: bilo bi zanimljivo znati neke obične stvari o Isusu? Što je volio jesti? Je li kao dijete bio šutljiv ili razgovorljiv? Je li imao smisla za glazbu? Je li kao dijete bio omiljen među svojim vršnjacima? Evo, u današnjem evanđelju (Iv 2, 1-12) kao da možemo više vidjeti Isusa – barem na trenutak – u „običnijoj“ ulozi. Isus odlazi na svadbu i veseli se s uzvanicima. Htjeli bismo to otajstvo našega spasenja pravo čuti i prihvatiti da bismo ga onda mogli dostojno proslaviti u ovoj misi – „svadbenoj gozbi Jaganjčevoj“. Pokajmo se, stoga, za svoje grijehe.

  • Gospodine, sve si dobro stvorio i dao nam zemlju da njome mudro upravljamo. Oprosti nam našu lakomislenost i sebičnost. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, posvetio si bračni i obiteljski život, a mi pridonosimo tome da se upravo bračne i obiteljske vrednote obescjenjuju. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš na vječnu svadbenu gozbu svoga Sina, a mi tako često tražimo isprazna zadovoljstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Veli Sveto pismo na samom početku da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. I prva zapovijed koju je Bog uopće dao čovjeku bila je „Plodite se i množite“. To je prvi blagoslov, koji, kako veli molitva Crkve, nije zanijekao ni prvotni grijeh ljudi. Današnja nam Božja riječ daje prigodu da razmislimo o braku i obitelji koji su, po Božjem određenju, osnova ljudskoga društva.


Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj


Danas nam evanđeoski odlomak pokazuje kako je Isus na poseban način posvetio ženidbu: bio je na jednoj svadbi u Kani Galilejskoj – da počasti i razveseli mladence. Otkako je svijeta i vijeka svadbe su u svojoj osnovi iste. Dvoje mladih započinje bračni život i pozivaju na slavlje rodbinu i prijatelje. Uzvanici mladencima čestitaju, goste se, vesele, pjevaju i igraju. Zanimljivo je da su židovski učitelji – doslovni kakvi su već bili – govorili kako je Božja zapovijed da uzvanik na svadbi razveseljuje mladence. Tako je za jednog uvaženog rabina zapisano kako je plesao noseći mladoženju na ramenima. Složit ćemo se: za veselje i radost nije bitno koliko ima uzvanika i koliko vrsta jela ima na stolu. I, evo Isusa na svadbi. Došao je sa svojim učenicima i sa svojom majkom. Očito je da se ponašao onako kako se ljudi na svadbi ponašaju. Jeo je, pio, veselio se s ostalima, pjevao, vjerojatno i igrao, jer se to u Židova podrazumijevalo. Važno je to zapaziti. Ljudi koji površno poznaju kršćanstvo ili koji nisu dobronamjerni kazat će kako ono prezire zemlju, a za nebom teži. O takvima veli sveti Pavao: Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,1-5).

Mi, naprotiv, znamo da kršćanski navještaj i jest evanđelje, radosna, vesela vijest. Isus se pokazao nama u svemu sličan, osim u grijehu. I to se osobito lijepo ovdje vidi. Došao je na svadbu. Nije smatrao da je to gubitak vremena. Nije smatrao da će zbog toga trpjeti njegova propovjednička služba ili da je to nekako ispod njegove razine. Sve što je Bog stvorio – dobro je. Loš može biti samo način na koji ljudi uzimaju Božje darove.


Vina nemaju


I, kad je svadba bila u najljepšem tijeku, teška briga je obuzela domaćine. Ponestalo je vina. S ovom zgodom imaju velikih poteškoća oni koji su strogi, koji sebe smatraju duhovnima i koji su vrlo sumnjičavi prema svakom običnom ljudskom veselju. Naime, možemo razumjeti da je Isus izliječio bolesna čovjeka. Možemo razumjeti da je umnožio kruh i ribe, da je mrtvaca vratio u život. Ali vino! To je čisti luksuz! To ne mora biti! I tim strogima nekako osobito bode oči što je to prva zapazila Isusova majka. Žensko oko! Kako li samo sve primijeti! Marija, sva brižna i puna razumijevanja i ljubavi za te mlade ljude, dolazi Isusu i veli: „Vina nemaju“. Znamo kako to izgleda. Neke se stvari ne mogu ponoviti. Ako domaćini stvarno ostanu bez vina, ostat će mrlja na mladencima za ostatak njihova života. Marija sve to zna. Zato Isusu veli: „Vina nemaju“. Isus kao da je nije htio poslušati, jer, eto, kao da još nije došao njegova čas za nastup i čudesa. Ali ipak čini. Pretvara vodu u vino.

Ne znamo koga gledati s više ljubavi: Mariju koja potiče i Isusa koji čini. Oboje prepuni ljubavi, razumijevanja, tankoćutnosti. Kako nam samo Isus kroz ovaj događaj snažno govori! Bog ima srce. Ima razumijevanja i za ono što izgleda nebitno, nevažno. Ima razumijevanja za ljudsku nepriliku i jednostavne ljudske radosti. Pun sućuti je Bog naš, veli psalam (Ps 116,5). Bog ima razumijevanja za naše ljudske potrebe. Zato očekuje i od nas da imamo razumijevanja za potrebe svojih bližnjih: svojih roditelja, svoje djece, onih s kojima živimo i koji nas okružuju. Ako se nama kod drugih ljudi nešto čini nepotrebnim luksuzom, nemojmo biti toliko strogi. Pa sebi dopuštamo takve „nepotrebne stvari“. Ovdje je riječ o razumijevanju, dobroti, sućuti. Riječ je o ljubavi. Ljubavi koju Bog ima prema nama i koju bi htio da i mi imamo jedni za druge.


U Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje


Današnji se evanđeoski odlomak zaključuje riječima: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Važno je to zapaziti. Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz jednu veselu svadbu, uz jelo i piće, uz pjesmu i ples, a zapravo uz puno Isusove ljubavi, dobrote i ljudske susretljivosti. Prvo Isusovo čudo bilo je na svadbi. Bilo je to „luksuzno“ čudo. Što iz toga možemo vidjeti? Prvo, kako već spomenusmo, blagoslovljen je svaki Božji dar koji sa zahvalnošću uzimamo, kao što je ovo svadbeno veselje. Drugo, Isus posvećuje ženidbu i potvrđuje onaj prvi blagoslov izrečen nad prvim ljudima. U Starom zavjetu je dosta česta slika svadbe i ljubavi muža i žene (zaručnika i zaručnice) kojima se želi pokazati kako Bog ljubi svoj narod. Zbirku svadbenih i ljubavnih pjesama, Pjesmu nad pjesmama u Svetom pismu židovska tradicija i kršćanska predaja smatraju slikom kako Bog ljubi svoj narod, a Krist Crkvu. Konačno, euharistiju nazivamo „svadbenom gozbom Jaganjčevom“. Temelj, dakle, Božjeg blagoslova nad čovjekom jest bračna i obiteljska zajednica. Zato smo mi kao kršćani pozvani čuvati svetost i naših brakova i naše obitelji. Pozvani smo sve činiti da naše obitelji budu temeljem Crkve i društva, pa ako hoćemo, i temeljem duhovne obnove našega naroda i cijeloga svijeta.