Uvod i pokajnički čin
Svetu misu s pravom nazivamo svadbenom gozbom nebeskog Jaganjca. Kao što su na vjenčanju muž i žena od Boga određeni da budu jedno tijelo, dajući život jedno drugome i jedno za drugoga, tako u otajstvu euharistije Krist postaje jedno sa svojom Crkvom jer se u tome slavlju čini prisutnom i djelatnom Kristova smrt i uskrsnuće, kada je ono Krist sebe za nas predao. A danas je riječ o svadbi, običnoj, a ipak neobičnoj svadbi, kojoj je bio nazočan i veselio se s ostalima Gospodin Isus. I mi bismo htjeli dostojno i radosno proslaviti i ovu svetu misu. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima ovih otajstava.
- Gospodine, ti si odredio da muž i žena budu jedno tijelo. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si u Kani Galilejskoj ženidbu na poseban način posvetio. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti si ženidbeni vez muža i žene dao kao sliku veze i ljubavi Krista i Crkve. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Prastara je poslovica da je krepost u sredini, da je ona tamo gdje nema pretjerivanja ni na jednu ni na drugu stranu. Eto, bilo je u povijesti Crkve onih koji su mislili da je svaki ovozemni užitak po sebi grijeh. Neki su čak mislili da je i dobar tek pri jelu grijeh, jer je to, eto užitak, a svaki je užitak grijeh, makar čovjek i morao jesti. Drugim riječima, prema takvim čistuncima bilo bi najbolje kad bi nas danas hranili izravno sondom u želudac, tako da ne osjetimo nikakvu slast hrane. Srećom, naš je Gospodin nama u svemu jednak osim u grijehu, on nam doista može biti primjer u svemu što život donosi. Iz ove zgode koju donosi današnje evanđelje (Iv 2, 1-12), mi ćemo – po primjeru dobrih starih propovjednika – istaknuti tri stvari.
Na svadbu bijaše pozvan Isus i njegovi učenici
Tako smo čuli kako je Isus bio na svadbi sa svojim učenicima i sa svojom majkom. Netko bi se mogao iznenaditi kako to da se Isus baš odlučio biti nazočan u takvoj nekoj zgodi. Na svadbi se jede i pije, igra i pjeva. Tamo nema prigode za naviještanje evanđelja. Za Isusa bi to bio tek gubitak vremena. Neki drugi čistunci bi rekli – samo kad bi mogli Isusa staviti u pitanje – da je to njega nedostojno. Što bi Sin Božji trebao raditi na običnoj zabavi gdje ničega nema od duhovnih sadržaja. Međutim, Isus – blagoslovljen bio! – svojim činom kazuje isto ono što i prve stranice Biblije. Naime, sve što je Bog stvorio – dobro je! Bog je stvorio jelo i piće, Bog je dao igru i pjesmu. Bog je dao da se ljudi vole. Bog je dao da muško i žensko budu jedno tijelo. Bog je, konačno, dao da čovjek čini dobro kada sa zahvalnošću prima Božje darove. Da ne tumačimo dalje ono što izgleda očito, navest ćemo samu Božju riječ, jer se Sveto pismo najbolje Svetim pismom tumači. Stoji tako u Prvoj poslanici Timoteju: „Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.“
Što god vam rekne, učinite!
Međutim, na svadbi se dogodila nevelika neprilika. Ponestalo je vina. Neprilika je dvostruka. Prvo, naravno, što je nestalo vina, jer svadba bez vina nije svadba. Drugo, što je izgledalo nemoguće da se u kratkom vremenu vino nabavi, prije nego što gosti zamijete ili prije nego što svadbeno slavlje propadne. Bezizlazna situacija. U toj neprilici najbolje opažaju ženske oči. Marija je shvatila u kakvoj su neugodnosti domaćini, pa je zamolila Isusa za pomoć. Isus je nevoljko rekao: „Što ja imam s tobom ženo? Još nije došao moj čas!“ To su mogli čuti i sluge. Međutim, Marija se nije dala zbuniti. Mirno govori slugama: „Što god vam rekne, učinite!“ I sad nas stvarno iznenađuju ovi sluge. Naime, sad kad je ponestalo vina, sigurno su grozničavo razmišljali gdje bi se u blizini moglo nabaviti vina. A to je višestruko komplicirano. Prvo, uopće naći vino. Zatim, u gluho noćno doba ići u kupovinu. A treće i najvažnije, otkuda novac? Da je novca bilo dovoljno bili bi vino kupili i ranije. To znači da je valjalo kumiti i moliti nekoga da posudi vina i to činiti u neprikladan čas. I sada dolazi Isus i veli im da toče vodu u kamene posude. Kao da oni nemaju drugoga, važnijeg posla! Međutim, ti su ljudi povjerovali Mariji i Isusu. Učinili su ono što je Isus naredio. I nije bilo uzaludno.
Ti si čuvao dobro vino sve do sada
Stvarno, dogodilo se čudo. Ne samo da je Isus od vode načinio vino, nego je to vino bilo izvrsno, bolje od onoga koje je domaćin iznio na stol na početku svadbene večere. I doista, Bog kad daje – naveliko daje. Baš kako ono naša velika Ivana Brlić-Mažuranić u jednoj svojoj bajci hvali dobrog župana: „U župana duša blagorodna! Kada daje, na pregršti daje, kada misli, na veliko misli!“ Doista, braćo i sestre, tko je to Boga darom pretekao, da bi mu se uzvratiti moralo?
Mi u Kani Galilejskoj
Eto i nas na svadbi u Kani Galilejskoj. To će reći da je Božji dar kad se veselimo i kad svetkujemo. To će reći da je Gospodin naš sustolnik kada se okupimo i blagujemo u miru i veselju. To će reći da nas Gospodin blagoslivlja kada se radujemo običnim, malim, ovozemnim radostima. Sve je to od Boga! Međutim, i nama Marija veli: „Što god vam rekne, učinite!“ A to će reći da nam je činiti sve što nam Gospodin veli, makar nam izgledalo i nepotrebno, i ludo i nemoguće i strašno. Kada nam Gospodin rekne da oprostimo – a to nam uvijek govori! – onda nam je oprostiti, ma kako nam to izgledalo ludo i nemoguće. Kada nam npr. Gospodin veli da uzmemo svoj križ i idemo za njim, onda to trebamo činiti s vjerom i nadom, jer je vjeran onaj koji nas poziva. Kada nam Gospodin Isus veli da ne živi čovjek samo do kruha, onda ćemo znati uvijek staviti na prvo mjesto kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, ne dopuštajući da nas na zlo navedu zamamnosti i dobra ovoga svijeta. Jer, mi molimo za svagdanji kruh, ali prvenstveno gladujemo za kruhom nebeskim, onim koji nam daje vječni život. Što nam god Gospodin kaže, mi ćemo učiniti. Pa makar ne vidjeli i ne razumjeli. Pa makar nam se činilo da nas drugi smatraju ludim. Pa makar nam se činilo da nema smisla. Pa makar nam se učinilo nemogućim i uzaludnim. Vršit ćemo njegovu volju. Unatoč svemu.
U tome ćemo slučaju već sada, ovdje, slikovito govoreći, kušati najbolje vino i Gospodnji blagoslov i njegovu radost. A u budućem vijeku život vječni.