2. nedjelja po Božiću – homilija
Uvod i pokajnički čin
S nelagodom se sjećamo nekih ludosti koje smo učinili. U prvom nam se trenutku činilo da smo mudri, da smo jaki, da činimo dobro, ali smo brzo uvidjeli da smo slijedili ono što je loše u nama. Ubrzo smo shvatili da je bila prava ludost ono što nam se činilo i dobro i mudro. Evo, danas nam Božja riječ govori o pravoj mudrosti, Božjoj mudrosti. Božju mudrost mogu spoznati samo oni koji su ponizni i koji se priznaju slabima. Zato ćemo i mi, na početku ove svete mise priznati pred Bogom svoje grijehe i propuste, da bismo zadobili njegovu milost i postali dionici njegove mudrosti.
- Gospodine, od vijeka si nas htio kao svoje sinove i kćeri, a mi često tražimo utočište u stvarima koje nas udaljuju od tebe. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, uzeo si našu ljudsku narav da nas zaogrneš svojim božanstvom, a mi tako olako zaboravljamo na svoje dostojanstvo pred tobom. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, u naše si srce stavio veliku nadu i veliki poziv, a naše pogledi i naše želje tako često odlutaju od tebe. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Znamo kako to ide kod djece i mladih. Uče, šire svoje vidike i svaki dan otkrivaju nešto novo. I onda se znaju jako zagrijati za neku novu ideju, gotovo uvjereni da razumiju život i sve njegove zakonitosti. Kažu: “Shvatio sam!”, bez obzira radi li se o zvanju, prijatelju, odnosu među ljudima, njihovoj budućnosti. I onda čvrsto i strasno u to vjeruju dok… ne nađu nešto novo. Svi smo mi djeca. Prisjetimo se, što nam se prije pet ili više godina činilo izuzetno važno, presudno? I što o tome danas mislimo. A što ćemo misliti za deset godina (ako budemo živi) o onome što nas danas posve zaokuplja? Stvarno: gdje je istina? Što je to istinska, nepatvorena mudrost? O tome su razmišljali naraštaji i naraštaji ljudi. Prepuna je povijest filozofije takvih pokušaja. I evo, o drevnoj i iskonskoj mudrosti progovara danas i Božja riječ.
Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka.
Evo kako današnja Božja riječ govori o mudrosti koja povezuje zemlju i nebo: “Izađoh iz usta Svevišnjeg i pokrih zemlju kao magla. (…) Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka.” Zar ćemo reći d čovjek ne treba razmišljati, istraživati, jer je, eto, sve sadržano u Bibliji? Nipošto. Potrebno je kao prvo shvatiti da je sve od Boga. Bog je mudro sve stvorio. I nije objavio svu svoju mudrost. Kao što nam je predao zemlju da je obrađujemo i unaprjeđujemo, tako nam je dao razum da istražujemo istinu i mudro uređujemo međuljudske odnose. Kao drugo i još važnije, kao vjernici trebamo znati da nikada nećemo doći do istinske mudrosti i prave istine, ako kao polazište naših razmišljanja bude nešto što se Bogu protivi. Što god mislio današnji sekularizirani svijet, ludost, prava je ludost nešto što se u načelu protivi Bogu, odnosno njegovim zapovijedima. Tako, na primjer, što god o tome pisao žuti i ini tisak, nije mudrost nego, naprotiv, ludost, ne poštovati ljudski život od samog začeća. Ludost je traženje samo ovozemnih užitaka. Ludost je proglašavati normalnim istospolne zajednice. Ludost je ne poštovati čovjekovo dostojanstvo. Ludost je tražiti zaradu po svaku cijenu. Ludost je prezirati obitelj i ženu koja se posvećuje odgoju djece. Ludost je omalovažavati vjersku praksu pobožnih ljudi. Ludost je govoriti da je čovjek gospodar života i smrti, bilo da se radi o pobačaju, bilo o ubijanju starih i nemoćnih. Ako je ludo da se čovjek protivi nekim prirodnim zakonima (npr. način prehrane, uživanje opojnih sredstava i pretjerivanje u pijenju alkohola), još će biti luđe budemo li pokušavali stvarati budućnost našega društva na temeljima koji se protive Božjem zakonu.
U njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim
Stvoreni smo za velike stvari. Od Boga smo i Bogu idemo. Bog nas je oduvijek htio kao svoje prijatelje, kao baštinike nebeskih dobara. U tome nam smislu prekrasno govori drugo čitanje: “U njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim”. To je naša budućnost. Evo primjera. Darovit mlad čovjek želi uspjeti u nekom športu. dobiva sposobnog trenera koji mu onda veli da će postići veoma dobre rezultate bude li se držao određenih pravila. Znamo, vjerojatno, kako su stroga pravila život za vrhunske športaše: redovito vježbanje, spavanje, kvalitetna ishrana bez alkohola i cigareta, itd. I to je po sebi razumljivo. Tako je i u našem kršćanskom životu. Bog nas proglašava veoma nadarenima. Prije nego li je svijeta bilo, ona nas je odredio da budemo sveti i besprijekorni pred njim, da budemo njegova djeca. Biti svet i besprijekoran, naravno, znači biti u skladu s onom slikom na koju nas je Bog stvorio, znači biti vjeran svojoj iskonskoj i istinskoj naravi, znači biti bogolik, jer nas je Bog za sebe stvorio, a Krist nas otkupio da budemo dionici njegove božanske naravi. Naš život i jest u tome da nastojimo biti vjerni tom Božjem naumu, po kojem nas on dovodi do punine, do savršenstva, do Krista koji je naš brat uvijeke. To je prava mudrost.
Prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu
Zaključujemo još jednom rečenicom iz današnje poslanice: “Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima”. Eto, to može biti naš blagoslov, ali i – ne daj Bože! – naše prokletstvo. Naš blagoslov: da shvatimo kako je velika nada na koju smo pozvani, kako je veliko i nezamislivo uzvišeno dostojanstvo na koje nas Bog poziva. Mi to ne možemo dokučiti, ne možemo to znati, možemo samo nazirati, samo vjerovati, baš kako veli Pavao: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1 Kor 2,9). Nažalost, to može biti i prokletstvo, ako se na nekog od nas bude moglo primijeniti ono što opet veli Pavao: Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati (2 Tim 4,3-4).
Htjeli bismo, draga braćo i sestre, biti svjetlost svijeta i sol zemlje. Htjeli bismo da Božja mudrost, božja dobrota i Božja ljubav bude nazočna i djelatna u nama i po nama u ovome svijetu. Zato ne želimo osuđivati ludosti ovog svijeta. Zato ne želimo upirati u ludosti i grijehe drugih ljudi. Želimo jednostavno biti vjerni Bogu, vjerni onom naumu spasenja koji on za nas ima, vjerni svome ljudskom i kršćanskom poslanju koje nam od Boga dolazi. Želimo biti i svjetlost i sol i kvasac. Naravno da to možemo. To su uzmogli apostoli i prvi navjestitelji iako nisu bili na savršeni ni besprijekorni. Oni su se uzdali u veliku Božju milost, oni su priznavali svoje grijehe, oni su uvijek iznova tražili Božje milosrđe, oni su nam – Božjom milošću i Božjom dobrotom – prenijeli istinu evanđelja. Samo po toj istini se možemo spasiti i mi i naraštaj ljudi s kojima živimo.
